Srbija je uz Ukrajinu, Rusija nek se jebe; Ukrajina drži da je Kosovo Srbija a Andrija Mandić ne dopušta da se Crnom Gorom upravlja iz Beograda.

Jedino Metodije pjeva Džeja: vetrovi me lome, ja teram po svome…

Metodije je, naime, opet slavio lika kojem je podignut najbrži, najmobilniji i najskriveniji spomenik na svijetu. On se drži filozofije “vazda sa svojim narodom”, pa je svojevremeno pohvalio Dajka da je istinski “narodni prvak”.

Sad… Čudno da to kaže navodni Hristov pastir.

Jer Isus niti je bio narodni prvak niti je bio sa svojim narodom. Naprotiv. Hrist je ružio svoj narod kad god je i kako god je stigao. Ružio mu je običaje i vjerovanja. Pet para nije davao za sveštenstvo svog naroda, nego je to sveštenstvo, metaforički a možda i fizički, nabijao nogom u prkno – što je, ako ćemo pravo, obaveza svakog čovjeka, ako će zaista činiti kao Isus. Koji je toliko nervirao svoj narod da ga je ovaj na koncu razapeo.

Jebalo se Isusu za etničko – jednako kao popovima za Isusa.

Jebalo se Isusu za ovaj svijet, uključujući tu i naciju i državu i porodicu.

Crkva drvi o takozvanim porodičnim vrijednostima, ali to nije ono što piše u knjizi koju navodno propovijedaju.

Ako je postojala disfunkcionalna porodica, to je bila ona Isusova. Majka rodila Bogu dijete a otac ga podigao kao svoje. Sam Bog je do porodičnih, konzervativnih vrijednosti držao toliko da je udatoj ženi napravio dijete. Eto, kuronje: činite i vi tako, podižite tuđu djecu.

Dajmo riječ Isusu.

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!”

Luka 14, 25-33

Kao što vidimo, mizantropija (mrzi ljude) i suicidalne tendencije (mrzi život) imaju snažno utemeljenje u Isusovom učenju – za razliku od nacionalizma, patriotizma i patrijarhalnih porodičnih vrijednosti.

E sad, znam da vam se ovakvo hrišćanstvo ne dopada. Ali to je jedino istinsko hrišćanstvo. Kao što će pojasniti Sveti Pavle, Isus ukida svaki – i nacionalni (nema više Jevrejin ni Grk) i rodni (nema više ni muško ni žensko) i klasni (nema više slobodnjak ni rob) identitet i na njegovo mjesto postavlja samo jedan, hrišćanski identitet. Nacionalističko hrišćanstvo nije moguće, osim kao abominacija, dakle gnusno skrnavljenje. Kao što nije moguć ni hrišćanski konzervativizam. Ne možeš stremiti očuvanju statusa quo na ovome svijetu ako slijediš Isusa koji ukida svijet i sve njegove strukture. Ne možeš, ako si hrišćanin, nastojati očuvati ono što Isus ukida.

Isus je bio negacija malograđanskog lažnog morala, negacija svega okoštalog i licemjernog. Isus nije bio ni konvencionalan ni tradicionalan, nego radikalno revolucionaran, onako kako niko nikada više neće biti. Zato je istoriju pocijepao na pola, kao što je pocijepao i lažni Zakon. Negirati Isusa znači negirati ono najbolje u ljudskoj istoriji. Lagati o Isusu, mrziti skrivajući se iza njegove ljubavi i toviti se od te laži znači biti najgrđi na ovom otpadu koji zovemo svijetom.

A vi vidite kako ćete. Hoćete li kao Isus. Ili ćete kao Metodije.

(CdM)