Jedna vijest trajala je tek nekoliko sati. A upravo takve vijesti najčešće otkrivaju koliko je država ozbiljna ili koliko je prestala biti država.

A vijest glasi, pročitali ste to, da je specijalna jedinica MUP-a Srednjobosanskog kantona u okolini Bugojna zatekla grupu ljudi za koje se tvrdilo da su pripadnici MUP-a Republike Srpske.

Otkud policija RS na kvadovima u Federaciji?

Problem nije samo u tome što su policajci došli iz drugog entiteta. Problem je u tome što ih nije bilo na spisku prijavljenih osoba angažovanih na osiguranju posjete Aleksandra Vučića, i što su, prema dostupnim informacijama, nakon uočavanja napustili teren i, pazite sad, pobjegli u šumu na quadovima. Čak i kada se sve svede na najbezazlenije moguće objašnjenje, ostaje pitanje koje niko razuman ne može zaobići: Ko je odobrio takvu akciju i po kojem zakonu?

U svakoj ozbiljnoj državi odgovor bi stigao u roku od nekoliko minuta. Nadležna institucija objasnila bi ko je naredio kretanje tih ljudi, s kojim ovlaštenjima, pod čijom komandom i zbog čega nisu evidentirani u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine. Upravo zato pravila i služe. Da se zna ko nosi oružje, ko štiti štićenu ličnost, ko ulazi na određeni prostor i ko za svoje postupke odgovara.

Kad presedan postane test

Bosna i Hercegovina, međutim, odavno funkcioniše po sasvim drugoj logici. U njoj se najprije testiraju granice sistema, zatim se javnost navikava na incidente, a na kraju se svaki presedan pretvori u novu normalnost.

Ovaj događaj zato traži mnogo više od šture policijske informacije. Traži odgovor na pitanje kakvu poruku šalje činjenica da se pripadnici jednog entitetskog MUP-a kreću po drugom entitetu mimo zvaničnih procedura. Još više zabrinjava mogućnost da neko vjeruje kako je takvo ponašanje sasvim prihvatljivo, jer iza sebe ima političku zaštitu.

A sad zamislite…

Sada pokušajte zamijeniti uloge.

Zamislite da pripadnici Specijalne jedinice Federalnog MUP-a ili kantonalne policije, u civilu, na kvadovima, bez uredne najave i evidencije, uđu duboko na teritoriju RS-a pod izgovorom „analize terena“. Zamislite da ih neko primijeti oko Banjaluke, Doboja ili Trebinja, a oni se potom razbježe prema šumi.

Koliko bi minuta trebalo da Milorad Dodik sazove vanrednu konferenciju za medije i mobiliše sve što nosi uniformu?
Koliko bi sekundi trebalo režimskim medijima da objave kako je počela okupacija Republike Srpske?
Koliko bi sati prošlo prije nego što bi se cijela priča pretvorila u navodni napad na „cjelokupni srpski narod i nejač“?

Svi znamo odgovor.

U Republici Srpskoj žene završavaju na saslušanjima zbog legalno istaknute zastave Bosne i Hercegovine. Građani bivaju privođeni zbog objava na društvenim mrežama. Aktivisti Memorijalnog centra Srebrenica prolaze kroz policijske obrade. Ljudi koji dokumentuju negiranje genocida ili ukazuju na ratne zločince često imaju više problema sa institucijama od samih negatora i zločinaca. U takvom ambijentu svaki dolazak policijske jedinice iz Federacije bio bi predstavljen kao objava rata.

Baš zato ovaj slučaj zaslužuje jednako ozbiljan tretman. Zakoni vrijede ili za sve ili služe kao puki impotentni ukras.

Ako je ulazak neprijavljenih pripadnika MUP-a Republike Srpske na područje Federacije bio zakonit, javnost ima pravo da vidi dokumentaciju i naredbe. Ako nije bio zakonit, odgovorni moraju snositi posljedice bez obzira na čin, funkciju ili političku zaleđinu.

Država koja na ovakve događaje sliježe ramenima polako pristaje da različite policijske strukture djeluju kao da granice njihovih ovlaštenja određuje politička volja, a ne zakon. Takav put uvijek vodi prema paralelnim sistemima moći, a paralelni sistemi nikada nisu donosili sigurnost građanima.

Bugojanska skupina nekad i sad

Novinar Nebojša Vučinić duhovito je podsjetio na historijsku simboliku. Bugojanska skupina iz 1972. bila je naoružana diverzantska grupa koja je pokušala izazvati ustanak. Ovu današnju nazvao je „Bugojanska skupina II“ i postavio jednostavno pitanje: šta je ova grupa zapravo htjela?

Odgovor još čekamo.

Mnogo važnije od odgovora jeste pitanje ko će imati hrabrosti da ga uopšte postavi. Jer država koja dopušta da naoružani ljudi mimo procedura ulaze na njen prostor, pa zatim nestaju u šumi kada ih policija primijeti, odustaje od vlastitog suvereniteta korak po korak. A kada se građani naviknu da takvi prizori postanu uobičajeni, više niko neće znati gdje završava policijska nadležnost, a gdje počinje politička samovolja.

(Radio Sarajevo)