Rođen sam u Maloj čaršiji, odrastao u Ulici braće i sestara Kapor broj 13. Pored vrba i pored Vrbasa. Koji teče mojim venama. Rođen sam, što mi Banjalučani kažemo, „preko Vrbasa“ (izgovara se kao jedna riječ), a odrastao odmah uz obalu Vrbasa. Zgrada u kojoj smo živjeli bila je udaljena manje od 100 metara od moje rijeke.

Koliko nam je samo puta fudbalska lopta upala u Vrbas. Ako je u tom trenutku bila „puštena brana“ Bočac, vodostaj Vrbasa bio je visok i nije bilo šanse da se domognemo naše lopte. Ukoliko brana nije bila „puštena“, trčali smo tik uz obalu naše rijeke, čekajući da struja nanese loptu ka obali. I da je onda, uz pomoć grane otpale sa drveta, nekako dohvatimo i ozarenog lica, kao pravi pobjednici, uzmemo u naručje, trijumfalno donesemo raji i nastavimo našu utakmicu „na male“.

Preko puta našeg dvorišta je Kastel. Naša tvrđava, na kojoj smo se znali igrati kao baš mala djeca. Prešli bismo Gradski most drug i ja i onda se satima pentrali po Kastelu, izgubivši pojam o vremenu. Jednom smo se baš zaigrali. Roditelji su nas tražili, angažovali su i miliciju. Ne znajući ništa, bili smo zapanjeni kad smo ispred zgrade vidjeli „odbor za doček“. Neko je dobio batina od roditelja i zabranu izlaska, neko samo grdnju. Ali, sa zidina Kastela vidi se naša zgrada. I vidi se naš Vrbas, sa obalama punim vrba. Ko bi tome odolio.

Ljeti smo znali spas od vrućine potražiti na plaži Zelena (izgovara se sa dugim akcentom na drugom slogu). Na Zeleni smo isto znali igrati lopte i piti hladne vode sa izvora, kupati se u ledeno hladnom Vrbasu, „loviti“ peševe. I uživati u hladu vrbaskih vrba, s pogledom na vrbe ispod Kastela.

I jesti vrućih lepinja u pekari kod Harbaša. I navratiti do starog da kibicujem dok igra „bridža“ (u stvari remija) u kafani kod Babe, oficijelnog imena „Vrbas“. Pored Vrbasa sam kao klinac naučio igrati karte: i remi, i raub, i poker… Znali smo i kockati, „u romane“. To jest, u stripove, od Alan Forda, preko Zlatne serije, do Lunov magnus stripa, Stripoteke, Eks almanaha…

I za Dan antifašističke Banjaluke, 22. april, gledati skokove s Gradskog mosta u virove Vrbasa. I uvečer, istog tog dana, iz dvorišta naše zgrade gledati vatromet sa Kastela. Kakvo je to uzbuđenje bilo!

I slušati priče roditelja i sestre kako su se i njihove generacije na gumama ili samo plivajući znale spuštati niz Vrbas, od Zelenog mosta do Halilovca.

Moje prvo pijanstvo bilo je ispod vrba na obali Vrbasa. Moji prvi koraci sa gitarom dešavali su se pored Vrbasa. Uopšte mi nikada nije bilo jasno zašto bilo ko, kad Banjaluka s proljeća ozeleni, ide u centar grada ili bilo gdje drugdje, sem u kafane pored Vrbasa. Jeli ćevape u „Damasku“, napijali se na „Buku“, jeli i pili kod „Alibabe“, na „Slapu“, igrali karte u „Skautu“, u tinejdžersko doba zakoračili u „Kajaku“, bili ponosni na naše kajakaše i na naše – samo naše, skoro kao u Veneciji – dajake. Da, imali smo i most „Venecija“, sa kojeg smo gledali u vrbe i Vrbas koji teče ispod njih i kvasi im grane. Nikada te vrbe za mene nisu bile žalosne. One su dale ime mom Vrbasu.

I kao djeca družili se sa Alom, koji je uvijek u svojoj korpi za nas imao i čokoladice Životinjskog carstva. Uslov je bio da odmah tu pred njim otvorimo čokoladicu i pojedemo, a Ali kažemo broj sličice. On bi uvijek tačno znao ko se iz Životinjskog carstva krije iza tog broja. Kao što je znao i registraciju naše stare Škode, koju stari nije vozio valjda već 15 godina, ali je Ale pamtio. Pamtio i zidao svoja ostrva na Vrbasu, od kamenja iz naše rijeke. Kasnije, tamo poslije rata, sreli smo ga ispred Ferhadije. Prepoznao nas je, a djeci je ovaj put podijelio bajadere, u zamjenu za malo naše sadake.

Tu, pored Vrbasa sam odrastao i pored vrba pješačio, pa preko Gradskog kamenog mosta ka mojoj osnovnoj školi „Braća Pavlić“ koja je bila u centru grada. Tu, u blizini Vrbasa, kod Abazagića pekare, pronašao sam i ptiče, sjenicu ispala iz gnijezda kojoj smo spasili život i koja je rasla uz nas, pametnija od psa. Mislila je, valjda, da smo joj mi roditelji. A rođaci su joj u stvari bile laste koje su na našem balkonu, u Ulici braće i sestara Kapor broj 13, prvi sprat, sagradile gnijezdo u koje su se uvijek vraćale.

Naš Vrbas. Zbog kojeg mi, izvinite, svaka mutna voda nije jasna. Teško se mogu kupati u rijeci kojoj se od mulja ne vidi dno.

Naš Vrbas. Zastali smo na Gradskom mostu, moja Saška i ja. Gledala je Vojvođanka i nije se mogla načuditi. Što bi pjesnik rekao – sve šareno poput ćilima. Gajbe „nektar“ piva se hlade u Vrbasu, miriše banjalučki ćevap na sve strane. „Što vi Bosanci znate da uživate!“, rekla je, sretna i začuđena.

A sada su na našu Zelenu došli neki čudni oblici života i posjekli vrbe. Kad već nisu Vrbas mogli obojiti u drugu boju, sem one smaragdnozelene. A bilo je i takvih „ideja“. Umjesto toga, povremeno su ga uspjeli obojiti u crvenu, boju krvi „nevjernika“.

Stvar je jednostavna: riječ je o majmunima koji su sišli s grana i posjekli drvo. Da ih ne podsjeća ko su i šta su.

Jer šta je njima posjeći koju vrbu sa obale Vrbasa. Kad su posjekli tolike živote. Pa eto, neka im se samo vrati taman onoliko kako su i koliko su posijali.

Grad bez vrba, ljudi bez korijena. Vrbe su pale. Vrbas pamti.

(Radiosarajevo.ba, foto: Autonomija)