“Jesu li Pljevlja i Herceg Novi odista u Crnoj Gori? Jer ako jesu, onda je 21. maj njihov podrazumijevajući praznik. Ako nisu, onda neka neko napokon kaže gdje su? Jer u Šumadiji nisu. Nisu ni u RS-u. Dobro, možda bi čelnici opština voljeli da jesu, ali nisu. Ili bi voljeli da je cijela Crna Gora srpska enklava pa da slavi Sretenje ili neustavni Dan RS-a. A nije i nikad biti neće! Da se ja pitam, kao što se ne pitam, centralnu svečanost obilježavanja Dana nezavisnosti bih održao baš u Herceg Novom i (ili) Pljevljima. Što da ne! Crna Gora je to!”

Ima tačno onaj trenutak kada država sve sa svojim titularima mora stati pred ogledalo i zapitati se: ko zapravo upravlja njenim prostorom, njenim simbolima, njenim praznicima i njenim pamćenjem.

Crna Gora taj trenutak upravo proživljava dok ovo čitate. I to ne negdje na marginama, ne na nekakvim jalovim okruglim stolovima, ne u zabačenim selima gdje se politika prelama kroz kafanske rasprave, nego u dva grada sa punim institucionalnim kapacitetom – u Herceg Novom i Pljevljima.

Nezainteresovani za svoju zemlju

Tamo, kažu lokalne vlasti, neće biti obilježavanja Dana nezavisnosti Crne Gore, 21. maja. Razlog? Nema zainteresovanih.

Nema zainteresovanih? Dobro ste pročitali!

Ako postoji rečenica koja sabija političku tragediju u jedan red, onda je to ta. Jer ona nije samo izgovor, ona je kompletan program srpskog sveta. Ona nije opis stanja, ona je dijagnoza i priznanje poraza države nad vlastitim teritorijem i suverenitetom.

Jer, znate, država nije samo skup granica, paragrafa i institucija. Država je i ritual. Država je i simbol. Država je i obilježje. Nomena. Država je i ono što se pamti i ono što se obilježava. Ako nema obilježavanja, nema ni sjećanja, a nema ni trajanja. A ako nema sjećanja, nema ni države. Ostaje samo prostor – i praznina u njemu.

Da se ja pitam…

I sad dolazimo do pitanja koje odzvanja glasnije od bilo koje političke parole: jesu li Pljevlja i Herceg Novi odista u Crnoj Gori?

Jer ako jesu, onda je 21. maj njihov podrazumijevajući praznik. Ako nisu, onda neka neko napokon kaže gdje su. Jer u Šumadiji nisu. Nisu ni na Kosovu. Nisu ni u RS-u. Dobro, možda bi voljeli da jesu, ali jbg nisu. Ili bi voljeli da je cijela Crna Gora srpska enklava pa da slavi Sretenje ili neustavni Dan RS-a. A nije i nikad biti neće! Da se ja pitam, ko što se ne pitam, centralnu svečanost obilježavanja Dana nezavisnosti bih održao baš u Herceg Novom i (ili) Pljevljima. Što da ne! Crna Gora je to!

Pazite, ovdje nije riječ o nekoj benignoj administrativnoj odluci. Ovo nije stvar da li će se postaviti bina, hoće li pjevati lokalni bend ili će vatromet biti deset ili petnaest minuta. Ovo je pitanje političke lojalnosti. Ovo je pitanje elementarne pripadnosti.

Zamislite grad u Francuskoj koji odluči da ne obilježava Dan Bastilje jer “nema zainteresovanih”. Ili američki grad koji preskoči 4. juli uz objašnjenje da građani nisu raspoloženi. Ne ide to tako. Ne zato što država prisiljava slavlje, nego zato što je slavlje dio političkog identiteta. Ono je potvrda da pripadate toj državi, da priznajete njen temeljni čin.

U Crnoj Gori, međutim, očito postoji druga logika. Logika u kojoj se državnost doživljava kao privremena greška istorije, kao nešto što se može ignorisati, prećutati ili odgoditi dok se ne promijeni politički vjetar.

A taj vjetar već dugo puše iz istog pravca.

Ne treba se zavaravati. Ovdje nije riječ o “nezainteresovanosti”. Nema spontanog izostanka interesa kada je u pitanju država. Postoji samo politički signal odozgo da ne kažem iz Beograda, koji kaže: ovo nije naš praznik. I onda se taj signal spušta niz vertikalu vlasti sve do opštinskih kancelarija gdje neko hladno izgovori rečenicu koja će ući u političku istoriju regiona: nema zainteresovanih.

Zašto se država samponižava?

A ima itekako zainteresovanih. Samo nisu na vlasti.

Jer komentari građana govore više od bilo koje službene izjave. Oni su sirovi, ponekad pretjerani, ali su autentični. I u toj buci nezadovoljstva vidi se ono što vlast pokušava sakriti: duboka podjela između države i dijela njenih upravljača.

Jedni govore o sramoti, drugi o izdaji, treći zazivaju odgovornost, pa i kaznu. Sve to možda zvuči pretjerano, ali ima jednu zajedničku nit: osjećaj da je država ponižena. A poniženje države nikada nije neutralan čin. Ono uvijek ima političku pozadinu.

Jer kad predsjednik opštine kaže da nema zainteresovanih za obilježavanje Dana nezavisnosti, on zapravo govori da nema interesa za samu nezavisnost. A to je već ozbiljna politička izjava, htio on to priznati ili ne.

I tu dolazimo do ključnog problema: normalizacije nenormalnog.

Jer ovo nije prvi put. Nije ovo incident. Ovo je kontinuitet. Godinama se u određenim dijelovima Crne Gore sistematski relativizuje državnost. Nekad kroz simboliku, nekad kroz jezik, nekad kroz otvoreno negiranje. I svaki put se to predstavlja kao pluralizam, kao pravo na drugačije mišljenje.

Ali postoji granica između mišljenja i sabotaže.

Možete vi imati politički stav o tome kakva treba biti država, možete kritikovati vlast, možete zagovarati promjene. Ali ne možete ignorisati samu činjenicu da država postoji. Ne možete sjediti u njenim institucijama, primati platu iz njenog budžeta i istovremeno se ponašati kao da ta država nije vaša.

To ima ime. I nije nimalo ugodno.

Zato pitanje iz naslova nije retoričko. Ono je suštinsko.

Jesu li Pljevlja i Herceg Novi u Crnoj Gori?

Ako jesu, onda je njihova vlast DUŽNA da poštuje državu koju predstavlja koliko god joj ona mrska bila. Ako nisu, onda se postavlja drugo pitanje: ko upravlja tim prostorom i u čije ime?

Jer država koja dozvoli da joj se praznici ignorišu na institucionalnom nivou polako gubi suverenitet. Ne formalno, ne na papiru, nego u stvarnosti. A stvarnost je ono što se živi, ne ono što piše u ustavu.

Simulirana nezainteresovanost

I zato ova priča nije lokalna. Ona je ozbiljan simptom. Ona pokazuje da Crna Gora još uvijek vodi bitku za vlastiti identitet. I da ta bitka nije završena 2006. godine, nego traje i danas, možda žešće nego ikad.

Jer tada se odlučivalo na referendumu. Danas se odlučuje u opštinskim kabinetima, u tišini, bez pompe, bez glasanja. Jednom rečenicom: nema zainteresovanih.

I tako se država polako briše.

Ne dekretom, ne ratom, nego ravnodušnošću. Ili, preciznije, simuliranom ravnodušnošću koja krije vrlo jasnu političku namjeru.

A država koja se ne brani, koja ne reaguje, koja prepušta svoje simbole lokalnim interpretacijama, rizikuje da postane samo geografski pojam.

Crna Gora to ne smije dozvoliti.

Jer ako danas nema obilježavanja Dana nezavisnosti u dva grada, šta je sljedeće? Hoće li sutra neko reći da nema zainteresovanih za samu državu? I hoće li tada to i dalje biti samo lokalna odluka?

Odgovor se već nazire.

Zato je ova odluka mnogo više od administrativne sitnice. Ona je test. Test za državu, za institucije, za građane. Test koji pokazuje koliko je Crna Gora zaista nezavisna i koliko je spremna da tu nezavisnost brani.

Jer nezavisnost nije samo osvojena. Ona se mora svakodnevno potvrđivati.

I obilježavati.

(CdM, foto: privatna arhiva)