Mislio sam da je od tada prošlo manje vremena, ali nije, bilo je to prije okruglo 19 godina („idu godine, moj gospodine“, podsjeća Arsen Dedić): početkom 2007. godine javnost u Sarajevu i okolini se zabavljala najavom koncerta hrvatskog trubadura Marka Perkovića Thompsona u „Zetri“. Pjevač se rado odazvao na poziv sarajevskog svećenika don Ante Jelića da svojim nastupom, odnosno novcem od prodatih ulaznica, pomogne izgradnju studentskog doma katoličkih školaraca u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Koliko je  kontroverzan bio Thompson, njegove pjesme i javno iznesene poruke, u istoj je mjeri postojala sumnja u isključivo karitativno-obrazovne namjere Don Jelića, istaknutog člana počasnog Bleiburškog voda sa nježnim i neprolaznim sentimentima prema Nezavisnoj državi Hrvatskoj i dosljednom u otporu spram  komunističkog režima. Nekako baš u to vrijeme su tom pjevaču zabranjeni nastupi u više evropskih država, pa i u nekim hrvatskim gradovima (u pulskoj Areni, primjerice).

(ZLO)UPOTREBA THOMPSONA

Nekoliko nedjelja uoči najavljenog koncerta pozvalo me je sa hrvatske Nove televizije da sudjelujem u emisiji posvećenoj tom događaju. Na samom početku je ljubopitljiva voditeljica Hloverka Srzić Novak tražila da se decidirano izjasnim, legitimiram, jesam li za, ili protiv Thompsonovog koncerta u Sarajevu? Koliko se mogu sa ove vremenske distance sjetiti, odgovorio sam  da nemam ništa protiv bilo čijeg koncerta i da sam protiv svake vrste zabrane ukoliko taj čin ne vrijeđa nečije osjećaje, čast, pamćenje. „Ako su Thompsonova pojava, poruke i pjesme uvrjedljivi makar za jednog građanina Sarajeva, onda sam ja protiv njegovog gostovanja“.

U sarajevskom studiju pored mene je sjedio „jedan takav građanin Sarajeva“: Boris Kožemjakin, predsjednik Jevrejske općine Sarajeva koja je bila inicijator zabrane Perkovićevog koncerta  u „Zetri“. Naveo je niz razložnih argumenata  i neporecivih dokaza pjevačevog koketiranja sa nacističkom ideologijom koja je odgovorna (i) za pokolje nad sarajevskim Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.

O „jevrejskom pitanju“, hrvatski je pjevač prethodnih godina često govorio, a nejpregnantnije, valjda i najiskrenije, je tu temu elaborirao u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju“ koju godinu prije nesuđenog koncerta u Sarajevu,

„Za sve u krivi Židovi…Nemam ništa protiv Židova, ali znam da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamo li neće mene, malog običnog čovjeka“, kazao je ratnik i glazbenik.

U odbranu Thompsona i njegove poetike u rečenoj emisiji je, na moje nemalo iznenađenje, stao Darko Glavan, muzički kritičar iz Zagreba, čiji su tekstovi, radijske i televizijske emisije  o rock muzici i popularnoj kulturi 70-ih godina bili instruktivni u formiranju mog  glazbenog ukusa. Thompsonov „domoljubni rock“ on je uporedio sa ranim „pastirskim“ radovima „Bijelog dugmeta“. O „Dugmetu“ je Glavan (zajedno sa kolegom Draženom Vrdoljakom) napisao knjigu „Ništa mudro“, prvu te vrste i žanra u Jugoslaviji. Nisam u to vrijeme (kao ni danas) znao više od tri-četiri Thompsonove pjesme, uglavnom one iz ratno-domoljubnog registra, no unatoč tome sam smatrao da me to ne limitira da iznesem svoj u sud prema kojem glazbeniku za takvim toksičnim idejnim, etičkim i političkim bagažom nije mjesto u „Zetri“.

Podsjetio sam u rečenoj emisiji da su mnogi hrvatski pjevači nastupali na humanitarnim događajima u „Zetri“, poput velikog Olivera Dragojevića koji je podržao fondaciju „Obrazovanje gradi BiH“ tada još živog generala Jove Divjaka, te da sam uvjeren da se niko od njih ne bi oglušio na eventualni poziv don Ante Jelića. Rasprava na Novoj TV se okončala tako da na kraju u općoj kakofoniji, niko nikoga nije slušao, da smo i mi u sarajevskom kao i gosti u zagrebačkom studiju ostali na stajalištima sa kojima smo došli.

Koncert, kao što je poznato, nije održan, a ono što u to vrijeme nismo znali i što bi nam pomoglo da razumijemo „širi kontekst“ jeste ondašnji status pjevača Perkovića unutar hrvatskog političkog i medijskog ekosistema. Nakon ostavke, pa potom potpunog političkog i osobnog sloma tadašnjeg premijera Ive Sanadera (2009) kroz brojne sudske procese protiv njegovog ilegalnog poslovanja, rasvijetljena je misterija pomalo grotesknog aranžmana kojeg je vladajuća stranka sklopila sa Thompsonom. Pjevaču je, potvrdili su to u sudnici ključni akteri te operacije poznate kao „Fimi Media“, iz crnih fondova HDZ-a plaćeno 515.000 eura da ne bi pjevao na predizbornim skupovima (desno-radikalne) opozicije. Pjevač se dakle, te 2007. godine (u kojoj su održani izbori na kojima je pobijedila Sanaderova stranka) obavezao da neće nastupati u Hrvatskoj. Dogovor očito nije obuhvatao Bosnu i Hercegovinu, gdje je mogao djelovati do mile volje, tamo gdje mu dopuste, naravno.

Zašto je Sanader popularnog pjevača izdašno podmitio da ne pjeva za njegove političke protivnike, umjesto da ga angažira da nastupa za HDZ? Zato što je Hrvatska tih godina pristupajući Evropskoj Uniji po svaku cijenu željela prikazati svoje najljepše, najeuropskije lice, nekompromitirano ožiljcima radikalnih desničarskih tragova bolesti iz Tuđmanovog razdoblja.

LOŠA BILA DVIJE HILJADE SEDMA

Nije se, po Sanaderovoj računici, tih godina u Evropsku Uniju moglo ni sa teretom Dragana Čovića i njegovog HDZ-a BiH na plećima. Stoga je doktoru Boži Ljubiću, lideru taze osnovanog alternativnog političkog projekta HDZ 1990, iz istih tajnih, nezakonitih fondova isplaćeno 150-200 hiljada eura. Nije to bila uopće promašena investicija kako se danas čini: Ljubićeva stranka je na Općim izborima u BiH  2006. godine polučila vrlo dobar rezultat. Toliko dobar da su četiri njena zastupnika u Parlamentu BiH, zajedno sa poslaničkom ekipom Harisa Silajdžića, jednim Šešeljevim radikalom srušila „američki“  Aprilski paket u Parlamentu BiH.

To što je osamnaest godina od tih događaja zapanjujuće brzo prošlo, ne znači da se za to vrijeme ništa bitnoga nije promijenilo. Dapače, promijenilo se gotovo sve: kod nas, u Hrvatskoj, Evropi, globalnom poretku. Možemo to plastično i nepogrešivo pratiti kroz promjenu recepcije Marka Perkovića Thompsona kao indikatora tih promjena ne samo unutar hrvatskog, nego i šireg (geo)političkog miljea. Od neželjenog (para)muzičkog fenomena, skrajnutog iz mainstrem prostora, medija i pozornica, Perković je spektakularnim koncertom na zagrebačkom Hipodromu od prije nepune dvije godine stekao olimpijski, kultni status. Dok mu je Sanader svojedobno zapušivao usta  (novcem), aktuelni premijer Andrej Plenković ga je sve sa  obitelji posjetio večer uoči koncerta, a  brojni ministri u Vladi narednog dana na njegov sirenski poziv pozdravljali do tada suspektnim ustaških pozdravom.

Plimni val reustašizacije hrvatskog društva naišao je na mnogo snažnije otpore unutar tamošnje javnosti, krhke i ranjive medijske i kulturne scene, demoralizirane opozicije, nego što je uznemirio međunarodnu političku birokraciju. Normaliziranje jezika mržnje  i političko sponzorstvo nad neofašističkom praksom, nije uznemirilo čak ni one strukture unutar međunarodne zajednice koje su do sada bili najsenzibiliranije na svaki ozbiljniji nagovještaj te pošasti. Prije svih, to se odnosi na Izrael. Kada je početkom ovoga mjeseca Ivan Anušić, ministar odbrane Hrvatske, posjetio tu zemlju gdje je primljen uz najveće državničke počasti, reagirao je hrvatski predsjednik Zoran Milanović. On je povišenim, nedržavničkim tonom izraelske vlasti podsjetio da se Anušić javno hvalio da je na Thompsonov notorni ustašofilski hipodromski šlagvort odgovorio sa „Spremni!“.

Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar je Milanovića nazvao „antisemitom“, dok je veleposlanik u Zagrebu Gary Koren ubrzo kazao: „Ako stotine tisuća ljudi vole glazbu tog pjevača, šta se tu može.“

Poznati hrvatski novinar Davor Butković je na portalu „Telegram“ oštro kritizirao njegovu izjavu. Ona je, napisao je, „uvredljiva za sve hrvatske protivnike Nezavisne države Hrvatske i ustaškog pokreta, a trebala bi biti skandalozna i svim hrvatskim Židovima. Izraelski veleposlanik je ovom izjavom promovirao interni hrvatski antisemitizam kao politiku koja Izraelu i Židovima nije bitna“.

Istaknuti kršćanski intelektualac, nekadašnji saborski zastupnik i univerzitetski profesor Marko Vučetić odnos Izraela prema Hrvatskoj smjestio je u kontekst tekućih ratnih sukoba na Bliskom Istoku.

„Sadašnjem Izraelu ne smeta Hrvatska koja je poslušna u odnosu na Izrael, pa i ako ta Hrvatska zagovara jedan oblik skrivene povijesti koja se nalazi na Thompsonovim koncertima koji je nastao iz prošlosti NDH a to je prošlost koja je progonila Židove“, kazao je on ovih dana.

SOUNDTRACK DESNICE

Na zagrebačkom hipodromskom megakoncertu Marka Perkovića Thompsona uživao je i gost iz Slovenije, Janez Janša, neprikosnoveni dugogodišnji lider desnice u toj državi i višestruki povratnik u premijersku fotelji. Ovih dana, neposredno pred tamošnje opće izbore slovenački mediji otkrili su da njegovu izbornu kampanju podržava lobistička kuća iz Izraela („Black Cube“) koja je personalno i logistički oslonjena na tamošnju državu, preko obavještajne agencije Mosad. Ta je lobistička firma, piše nedjeljnik „Mladina“, angažirana na  denuncijantskom kompromitiranju Janšinih političkih protivnika. Sličnim subverzivnim poslovima agenti „Black Cube“ se prethodno bavili na strani desničarskih lidera  u Mađarskoj, Rumunji, vjerovatno i u Srbiji, kao i Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi…

Na optužbe izraelskih diplomata da je „antisemita“ hrvatski je predsjednik Milanović srdito poručio: „Optužuju mene-unuka  i praunuka partizana koji su bili ne antifašisti, nego antinacisti?“. Istina, ima hrvatski predsjednik obiteljsku povijest prilagođenu za „sve uzraste“, „kako se namjesti u taj čas“ (Gibonni) pa se svojedobno hvalio i „djedom ustašom“. Međutim, ovdje se radi o promjeni paradigme,  o tome da stare kategorije, alati za razumijevanje termina poput „(anti)fašizam“, „(anti)cionizam“ podvrgnuti posvemašnjoj relativizaciji. Oni su danas  gotovo prevaziđeni, odnosno više ne funkcioniraju na nekadašnji način unutar postojećeg svjetskog poretka moći i premještanja sistema vrijednosti u kojem je režim u Izraelu jedan od lidera, onoga što politolozi nazivaju „desnom internacionalom“. U tom izmijenjenom kontekstu  Marko Perković Thomson nije više onaj uljez koji u pjesmama i intervjuima slavi režim koji je provodio rasne zakone vršeći masakre (i) nad Jevrejima; on je danas soundtrack (svake)politike i vlasti koja se ne protivi zastrašujućoj upotrebi sile izraelskog režima  širom Bliskog Istoka.

„COCA COLA“ – OKUS ANTISEMITIZMA

Kakve su u tome poruke šalju nama u Bosni i Hercegovini? Važne i ozbiljne. Poput Zorana Milanovića koji je optužbe izraelske diplomacije za antisemitizam odbacio pozivajući se na obiteljsku antifašističku povijest, podjednako anahrono i neproduktivno u današnjem ambijentu, djeluje nedavni tekst ambasadora BiH u Americi Svena Alkalaja. Podsjetimo on je opovrgavao  optužbe Milorada Dodika i hrvatskog lobiste Maxa Primorca o BiH o bošnjačkoj politici kao o  „islamističkoj“, „anticionističkoj“. Sve, ili gotovo sve, je u Alkalajevoj reakciji tačno, samo što argumenti koje navodi  naprosto ne piju vodu. Manje-više svakom je poznato da Dodik negira međunarodno potvrđeni genocid u Srebrenici, ali negiranje genocida i zaobilaženje međunarodnog prava je globalni trend. Nije tajna, također,  ni da agresivni lobista Max Primorac ponosno nosi ime koje mu je otac dao u znak pijeteta prema čovjeku (Luburiću) koji je bio operativni izvođač holokausta nad 25 hiljada Jevreja u BiH. Pozivanje na spašavanje Hagade ili jevrejskih porodica u Sarajevu, tek su patetična opća mjesta, gotovo folklorne povijesne epizode  koje nikoga danas ni na šta ne obavezuju. Vjerovati da su u radikalnom promijenjenom svjetskom poretku, u kojem je surova sila zamijenila međunarodno pravo, starim odgovorima, beživotnim floskulama  i pseudomoralističkim  argumentima moći odgovoriti na nove, surove izazove, predstavlja neodgovorno samozavaravanje i endemsku nezrelost.

Ništa u prevazilaženju takvog stanja nije doprinijelo ni  jučerašnje okupljanje bošnjačke političke, intelektualne i osobito vjerske elite i zaključci koje su pretenciozno nazvali historijskim. Tačno je, recimo, da, kako piše u toj izjavi ne postoji „široko rasprostranjeni antisemitizam u Bosni“, kako tvrde njeni propagandistički neprijatelji. Istina je, međutim i to, da još uvijek u Vladi Federacije BiH sjedi ministar koji je spriječio održavanje Kongresa Rabina u Sarajevu.

Marku Perkoviću Thompsonu je prije 18 godina otkazano gostoprimstvo u Sarajevu zbog profašističkih, antisemitskih  pjesama i izjava. Nedavno je Dino Merlin, vjerovatno najpoznatiji regionalni muzički autor, bio izložen zastrašujućem linču zbog snimanja reklame za, kako se pisalo, „genocidnu“  „Coca Colu“. Ne sjećam se da ga je iko od „bošnjačkih intelektualaca, političara, vjerskih službenika uzeo u zaštitu.

Dosljedna i bezuvjetna borba protiv antisemitizma i ništa manji prezir prema izraelskom režimu; i ne izgleda toliko nemoguće kako se nekome može učiniti!   

(Slobodna Bosna, foto: N1)