Piše: Vahidin Preljević, !Odgovor

Ovih dana vrte se mnoge bizarne scene i prenose brojne izjave aktera koji američko-izraelski napad na Iran stavljaju u kontekst „vjerskog rata“. Tako je živopisni senator Lindsey Graham – onaj isti koji je jedno vrijeme na sva zvona podržao ukrajinsku borbu i samog Zelenskog, da bi ga se onda nakon onog sumornog ponižavanja u Bijeloj kući javno odrekao izgrdivši ga pred kamerama na pasja preskakala – e taj Graham u jednoj izjavi, koju je očito dao nekoliko dana pred početak vojnih udara, doslovno kaže da je Hamnei „religijski Hitler“, te da nam predstoji „vjerski rat“ koji je možda strašan, ali će nam dati priliku „da odredimo pravac u kojem će se kretati Bliski istok u narednih hiljadu godina“. Ova retorička formula „hiljadu godina“ nije samo neka prigodna fraza, nego ima duboke korijene u kršćanskom apokaliptičkom diskursu, u kojem se nakon konačnog obračuna Krista i Sotone predviđa uspostava hiljadugodišnjeg carstva; vratit ćemo se još na to.

Mike Johnson, predsjednik Predstavničkog doma, koji se za vrijeme Trumpovih govora u pozadini ističe frenetičnim aplauzima i karakterističnom poniznom gestikulacijom – u sličnom stilu kao što to čine, recimo neki Vučićevi ljudi dok im veliki vođa drži slovo – također je uokvirio rat kao vjerski dajući do znanja da iranski režim ima „zabludjelu religiju“, da je sastavljen od fanatika koji kipte od mržnje i Americi i Izraelu žele uništenje. Svakako: režim u Iranu je teokratski, također sa jakom mesijanskom komponentom, te i on sam odavno sudjeluje u izgradnji teološke dimenzije ove politike neprijateljstva.

Trump, sveti izabrani kralj

Naravno, i sam izraelski premijer Netanjahu je ovih dana opet zazvao Amalečane, biblijske arhineprijatelje Jevreja, koji u Knjizi Estera bivaju pobijeni (uključujući i žene i djecu), nakon što je prvo smaknut njihov vođa Haman, koji je opet prethodno planirao istrebljenje Jevreja. Zgodna je to paralela s obzirom na sudbinu iranskog duhovnog vođe Alija Hamneija. Dogodilo se da se Purim (kao i u nekim ranijim slučajevima ) opet poklopi sa značajnim datumom nekog rata na Bliskom Istoku (prethodno je to bilo u slučaju Prvog i Drugog Zaljevskog rata). Medije je nedavno obišla i bizarna scena iz Ovalnog ureda, u kojem pastori nekih američkih evangeličkih crkava, ruku položenih na Donalda Trumpa, izriču nešto poput magijskih formuli želeći očito vladaru odlučnost i hrabrost, a u stvari nešto što bi se moglo nazvati blagoslovom za vojni pohod u koji je krenuo.

Ikonografski gledano, Trump, koji se nalazi u sredini, dok ga pastori dodiruju kao neko sveto biće, kao da stoluje na nekom prijestolju: on se inscenira ne samo kao politička nego i neka vrsta religijske figure, kao izabranik i izbavitelj, sveti kralj.

U taj kontekst spada i vijest koja se pojavila početkom rata da su se stotine oficira i vojnika američke vojske udruzi Military Religious Freedom Foundation (MRFF), koja štiti religijske slobode ali i sekularni karakter vojske, uputili žalbe zbog otvorene vjerske indoktrinacije. Većina pritužbi odnosi se na komandante, koji su na brifinzima, sastancima ili molitvenim okupljanjima govorili vojnicima da je rat protiv Irana: „dio Božjeg plana“, da zapravo predstavlja ispunjenje biblijskog proročanstva iz Knjige Otkrivenja, da je sve povezano s Armagedonom, simboličkim mjestom na kojem se odvija posljednja biblijska bitka, zapravo smak svijeta, zatim da je predsjednik Donald Trump „pomazan od Isusa“ da „zapali vatru u Iranu“, kako bi izazvao tu apokalipsu i označio povratak Krista.

Ovo svakako, kažu teolozi, nema puno veze s tradicionalnim kršćanskim učenjima (bilo katoličkim, pravoslavnim ili protestantskim), već više liči na neki parakršćanski kult koji se gradi oko najmoćnijeg čovjeka na svijetu, vladara koji je Božjom voljom izabran da u ovom konkretnom ratu ispuni ne samo neki konkretni politički ili geostrateški cilj (koji je, ruku na srcu, barem što se tiče SAD-a ostao prilično nejasan) nego da izvrši jednu vjersku misiju. Samim tim, i na ovaj način rat protiv Irana i ovdje se kodira kao neka vrsta svetog ili vjerskog rata. 

Križar na čelu ministarstva rata

Ovo religiozno uokvirivanje rata podcrtavaju i sve militantnije i klerikalnije izjave američkog ministra odbrane Petea Hegsetha, čije je tijelo inače prekriveno tetovažama koje aludiraju na srednjovjekovne križarske pohode i koji je uostalom i sam napisao knjigu pod naslovom Američki križarski rat (objavljenu 2020. godine). U toj knjizi kao uzor i model uzimaju se historijski ratovi koje su rimske pape zajedno s tadašnjim zapadnokršćanskim vladarima od 1096. godine vodile da „oslobode“ Isusov grob: odnosno da preotmu Jerusalem od muslimana koji su ga bili zauzeli nekoliko stoljeća ranije.

Takvu vrstu vjerskog nadahnuća, odvažnosti i požrtvovanosti, koju on učitava u križarske pohode (ne spominjući dakako pljačke i zločine koje su križari počinili na putu do Svete zemlje, a o kojima upečatljivo piše Amin Maalouf u jednoj od svojih kulturnohistorijskih knjiga) Hegseth priželjkuje i u današnjem svetom ratu.

Taj rat će pokret MAGA voditi protiv globalizma, „leftizma“ „genderizma“, „socijalizma“ „elitizma“, „multikulturalizma“, „sekularizma“ te svakako protiv onoga što on zove „islamizam“, podrazumijevajući pod tim u biti islam i islamsku civilizaciju samu po sebi kao historijskog neprijatelja, odnosno kao „prijetnju koja nikada ne umire“, kako piše u knjizi: „Moramo potisnuti islamizam – kulturno, politički, geografski i u slučaju zla kao što je Islamska država, vojno“, stoji doslovno u Hegsethovom uratku, koji intelektualno sigurno nema domete neke dublje i ozbiljnije ideološke rasprave, ali je sasvim dovoljan da ilustrira političku agendu trampizma; uostalom, vidjeli smo da se dobar dio scenarija tog svetog rata u drugom Trumpovom mandatu već ostvaruje, kako na unutrašnjem tako i na vanjskom planu.

Kršćanski cionisti i Armagedon

Već smo rekli da je u ovom procesu desekularizacije i paralelne resakralizacije politike uz mentalnu figuru križarskog ili svetog rata, koja dolazi iz sfere kršćanskog nacionalizma, inače raširenog u globalnoj radikalnoj desnici, ključni motiv čini apokalipsa ili armagedon koji zapravo označava poprište te posljednje bitke. Favoriziranje apokaliptičke retorike i modela mišljenja sigurno potječe dobrim dijelom od dispenzacionalista, odnosno kršćanskih cionista, kao posebno kontroverzne evangeličke grupe, koja zagovara izgradnju Trećeg hrama na mjestu sadašnje džamije Al-Aksa tumačeći da će to omogućiti apokalipsu kakvu najavljuje Ivanovo otkrivenje, iako sam biblijski tekst nigdje ne govori o tome.

Kršćanski cionisti imaju nemali utjecaj u konzervativnim društvenim miljeima te jaka uporišta u političkom životu: jedan od najistaknutijih predstavnika je Mike Huckabee, sadašnji američki ambasador u Izraelu i bivši baptistički pastor. Dispenzacionalizam već odranije poznata pojava, koja se politički manifestirala i u Drugom zaljevskom ratu; Victoria i Victor Trimondi pokazali su to u svojoj dobro dokumentiranoj studiji Rat religija: politika, vjera i teror u znaku apokalipse (2006) u kojoj su analizirali upotrebu sakralne retorike u osvajanju Afganistana, Iraka i obaranju režima Saddama Huseina.

Podrška Izraelu kao element političke religije

Koliko god da su se i tadašnji ratovi pokazali voluntarističkim i pogubnim za stabilnost na Bliskom Istoku, današnje vjersko semiotiziranje vojnog udara na Iran kao svetog rata i apokaliptičkog zbivanja djeluje na narativnoj ravni znatno dramatičnije i dublje. Doduše, i tada i sada upotrijebljeni su slični lažni izgovori za vojnu intervenciju: tvrdnja 2003. godine da režim Saddama Huseina posjeduje hemijsko oružje što se pokazalo netačnim, i današnja također očito pogrešna teza da je Iran nadomak stvaranja atomskog oružja (proteklih dana se na socijalnim mrežama pojavio video-snimak na kojem Benjamin Netanjahu još 1980-ih upozorava na ambicije Irana da napravi atomsku bombu). Međutim, ključna razlika je u tome što se 2003. mogao nazrijeti neki, istina, pljačkaško-kriminalni, ali koliko-toliko racionalni interes, koji se krio iza pompezne retorike: recimo ovladavanje naftnim resursima i energetskim koridorima.

Osim toga, sve to je pratio i proklamirani pokušaj izgradnje demokratskog društva. Iako bi se slični interesi mogli i ovdje pretpostaviti, oni se ne čine primarnim; naime, njihovo sprovođenje bi, kao i u Iraku, iziskivalo angažman kopnenih trupa na koje američki predsjednik nije spreman. Kada sve prethodne znakove uzmemo u obzir, stječe se dojam da je zapravo parareligiozna komponenta, u čijem središtu je sakralizirani vođa kao što je Trump, a koja se 2003. javljala tek na retoričkoj površini, zapravo preselila u dubine političkog odlučivanja i da vjerovatno čini makar jedan važan segment stvarne motivacije za ulazak u rat. U to iracionalno jezgro spada i bezuvjetna podrška Izraelu koja također poprima obrise političke religije.

Peter Thiel i mesijanski kult izabranosti

Ima tu još jedan važan pretekst o kojem se manje govori. Peter Thiel, jedan od pionira high-techa, svakako jedan od idejnih začetnika i najvećih finansijera pokreta MAGA, ali i ključni mislilac onog što je Quin Slobodian opisao kao libertarni i antidemokratski „crack-up-kapitalizam“, a drugi nazvali tehnofeudalizmom, ujedno i glavni sponzor trenutnog američkog potpredsjednika, također u svojim nastupima posljednjih godina revitalizira apokaliptičke obrasce, najavljujući predstojeći obračun s Antikristom, odnosno onim njegovim pojavnim oblikom koji se u Bibliji naziva lažni prorok. Thiel je, između ostalog, inspiriran djelom Renéa Girarda, čuvenog francuskog teoretičara književnosti i antropologa, koji mu je svojevremeno predavao na Stanfordu, a koji se također u posljednjim svojim djelima snažno posvetio pitanju apokalipse.

Zanimanje za apokaliptičke obrasce i antikrista, čiji lik Thiel prepoznaje u djelovanju svih onih lažnih proroka, koji se zalažu za vrijednosti, norme, demokratiju, ljudska prava, ekologiju, a koji u stvari, po njemu, žele da ograniče tehnološki napredak bogatih i moćnih kao što je on sam i njemu slični, pokazuje koliko je duboka svjetonazorska inverzija koja prati uspon trampizma. Toliko duboka da se može govoriti upravo o jednom religijskom prevratu. Ekstremni egocentrizam (koji odlikuje i Trumpa i Thiela, koji, usput rečeno, uz druge bogataše, snažno ulaže i projekte dugovječnosti), mesijanski kult izabranosti kao i kult vlastite ličnosti, uvjerenje da se nalazimo u dobu apokalipse, postaju temelji nove religije koja se pred našim očima gradi od ostataka prethodnih vjerovanja. Kada je Trump pred izbor novog pape natuknuo da bi on trebao biti novi poglavar Katoličke crkve, većina to nije shvatila ozbiljno, nego se na to nasmijala, kao i na njegove izjave nakon neuspješnog atentata da mu je Bog spasio život da bi sproveo njegov plan u djelo. No, nakon što je dao usmrtiti duhovnog vođu šijskih muslimana, kojeg je možda doživljavao kao svog direktnog suparnika, i nakon što je najavio da će on odabrati novog ajatolaha, krajnje je vrijeme da iza ovakvih riječi prepoznamo jedan jeziv obrazac koji razvija sve veću djelatnu moć.

(!Odgovor, foto: Beta-AP)