Predizborna kampanja u Sloveniji za parlamentarne izbore zakazane za 22. marta u punom je jeku, ali ljudi nisu posebno obuzeti tom temom. Atmosfera više podsjeća na stanje opće rezignacije, što zbog stanja kod kuće, a što u svijetu. Vječna slovenska politička mantra Janša-anti-Janša ponavljanjem se ofucala, a druge i nove snage ne izazivaju oduševljenje.

O prognozama prema anketama, kratkoj povijesti izbora, nekim konkretnim dilemama i o prognozi što će biti nakon izbora, za mišljenje smo pitali sociologa srednje generacije Marka Kržana i političkog komentatora i istraživača mlađe generacije Boštjana Remica.

Kržan procjenjuje da će u parlament ući sedam stranaka koje su zastupljene i u sadašnjem sazivu parlamenta, a da bi to ostvarile moraju prijeći izborni prag od četiri posto. Tri liberalne stranke sadašnje koalicije: Gibanje svoboda (GS, premijera Roberta Goloba; stranka profilom odgovara bivšoj Liberalno-demokratskoj stranci pokojnog Janeza Drnovšeka), Socijalni demokrati (SD, koji su lijevi otprilike kao hrvatski SDP bez Zorana Milanovića) i Ljevica (u izbornoj koaliciji sa kvazi ekološkom strankom Vesna; euroljevica slična Možemo! sa izraženijim, ali samo deklariranim antikapitalizmom). Tri desne stranke sadašnje opozicije: Slovenska demokratska stranka (SDS Janeza Janše, korelat HDZ-a); Demokrati (nova stranka bivšeg predsjednika vijeća SDS-a Anžea Logara); koalicija Nova Slovenija, Slovenska pučka stranka i Fokus, nasljednice bivših kršćanskih demokrata.

Ako u parlament uđe samo sedam stranaka, odnosno lista, prema prognozama većinu bi dobila desna koalicija i formirala bi četvrtu vladu pod vodstvom Janeza Janše. Prema aktualnim anketama, razlika bi bila mala (47 : 41 zastupnik, Državni zbor ima 90 zastupnika, od čega su dva zastupnika “autohtonih manjina” koje biraju samo pripadnici talijanske i mađarske manjine i obično su desno usmjereni), ali dovoljna.

Postoji, međutim, znatna mogućnost da će u parlament još jedna stranka. To su Prerod bivšeg gradonačelnika Kočevja i aktualnog europarlamentarca Vladimira Prebiliča (programski između GS-a i SD-a) i naročito populistička stranka Resni.ca (nastala kao antivakserski pokret oko influencera Zorana Stevanovića, u programskom smislu zbunjujuća koalicija libertarijanizma, ekonomskog neoliberalizma, ksenofobije i kvazi suverenizma). Uđe li u parlament Prerod hipotetički je moguća većina sastavljena od liberalnih stranka, uđe li Resni.ca hipotetički bi bile moguće “lijeva” i desna koalicija. Stevanović je izjavio da je potpisao i ovjerio izjavu da neće koalirati s Janšom kojem zamjera politiku vakcinacije i, kako tvrdi, represije za vrijeme pandemije koronavirusa.

Remic smatra da osim izbornih kalkulacija u obzir treba uzeti još dva faktora. Napominje da je SDS s Janšom “oduvijek jurio trendove i stoga se možemo brinuti što će preuzeti od trumpizma”.

Najveća razlika između liberala i desnice moglo bi biti pitanje ponovnog uvođenja obaveznog služenja vojnog roka. SDS to ima u programu, ali se Janša u predizbornim nastupima pomalo distancira. Liberali su na papiru protiv toga, ali bude li pritisak Washingtona i Bruxellesa snažan mogle bi ići u tom pravcu

– Jedno od središnjih pitanja je javno zdravstvo. Unatoč činjenici da je Golobova vlada poduzela neke korake kako bi očuvala javno zdravstvo, dopustila je i “organsku privatizaciju”. Desničarska vlada mogla bi ubrzati te procese – objašnjava.

Kržan dodaje da neke desne stranke podupiru transformaciju Zavoda za zdravstveno osiguranje u obično komercijalno osiguravajuće društvo i liberalizaciju obaveznog osiguranja čime bi se stvorilo tržište obaveznog zdravstvenog osiguranja koje bi bilo dostupno i stranim komercijalnim osiguravajućim društvima. To bi značilo da bi se velik dio premija, umjesto za zdravstvene usluge, usmjerilo na njihove profite, marketing i kapitalne rezerve koje osiguravajuća društva moraju imati, a sadašnji Zavod ne.

Remic tvrdi da je izvanparlamentarna oporba iscrpljena. Sindikati, koji su masovnim prosvjedima značajno ometali neoliberalni program prve Janšine vlade, izgubili su većinu mobilizacijske moći i u lošem su stanju i na razini profesionalnog aparata. Masovna aktivacija koja je potresla drugu Janšinu vladu malo je vjerojatna. Liberalni aktivisti civilnog društva, koji su uz veliku medijsku podršku, mobilizirali stanovnike Ljubljane za anti-Janšine biciklističke prosvjede izgubili su privlačnost. Pokušaj oživljavanja “kolesarijata” (bicikliranja) sigurno će uslijediti u slučaju formiranja desničarske vlade, ali upitno je koliko to može uspjeti. Možemo očekivati nastavak pomicanja izvanparlamentarne oporbe od organiziranih radničkih masa prema urbanim profesionalcima.

U parlament neće ući nova snaga, programski i organizacijski inovativna, koja bi omogućila promjene prema humanijem društvu ili barem spriječila korake prema nehumanijem. Nakon izbora vjerojatno će opet uslijediti izbor između “janšizma” i “antijanšizma”.

Nova stara vlast će biti i dalje kompradorska, upravljat će u interesima transatlantskog kapitala i kolektivnog imperijalizma. Pošto su ovdašnja birokracija i buržoazija već rasprodale praktički sve veće državne, paradržavne i domaće privatne tvrtke u financijskom i industrijskom sektoru, ekonomija se danas svodi na mešetarenje sa budžetskim i “europskim” subvencijama. Razlike u vanjskoj politici, u koju ubrajamo vojnu i sigurnosnu, bit će male. Najveća bi mogla biti ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka koje SDS ima u programu, ali od čega se Janša u predizbornim nastupima pomalo distancira. Liberalne stranke su na papiru protiv toga, ali ako će doći na vlast i bude li pritisak Washingtona i Bruxellesa snažan mogle bi ići u tom pravcu. Došlo bi i do promjene od sadašnje (deklarativne) podrške Vladi Palestini do podrške Izraelu, a može se očekivati i laskanje Trumpu i povećanje podrške ukrajinskim vojnim snagama.

Veće bi razlike mogle biti u ekonomskoj i socijalnoj politici. Sve vodeće stranke slažu se da bi trebalo “rasteretiti plaće” od poreza i socijalnih doprinosa, to jest smanjiti pravednost poreznog sustava u korist kapitala i ljudi sa visokim dohocima. Desna koalicija bi u tome bila radikalnija i pad prihoda bi kompenzirala povišenjem poreza na potrošnju, odnosno PDV-a, a možda i smanjenjem socijalnih izdataka, naročito za najsiromašnije (među kojima su i Romi, omiljena meta slovenačkih političara).

Najveće razlike bi bile na ideološkom području gdje bi Janša i dalje gurao rehabilitaciju kolaboracije sa nacifašizmom, antikomunizam, rasizam, naročito prema migrantima i takozvane “tradicionalne vrijednosti”, znači patrijarhalno mračnjaštvo, u kulturi, obrazovanju i medijima. Koliko radikalna će biti nova vlada zavisit će i od vanjskopolitičke situacije. Poživi li trumpizam u SAD-u i ojača li u EU, to bi osmjelilo i slovenačku desnicu. U suprotnom će vjerojatnije opreznije voditi Kulturkampf i koncentrirati se na manje vidljive, ali važne socijalne i ekonomske promjene.

U Sloveniji će se opet birati između dvije frakcije provincijalne buržoazije. Nije upitno da je sa stajališta humanistički i socijalno usmjerenog čovjeka desna od ovih loših opcija gora. Jasno je da provincijalni liberalizam nije u stanju spriječiti ponavljanje te besperspektivne dileme i na slijedećim izborima, samo što će slovensko društvo tada biti čak i manje humano i socijalno nego što je danas.

Tri Janšine vlade

Janez Janša mogao bi nakon izbora formirati svoju četvrtu vladu. Marko Kržan ukratko nam je ocrtao prethodne tri.

– Prva Jašina vlada, od 2004. do 2008. godine, formirana je nakon de facto propasti Liberalno-demokratske stranke što je bila posljedica smjene rukovodstva i toga što je Janez Drnovšek postao predsjednik države. Glavna “kontra snaga” bili su sindikati koji su, među ostalim, velikim manifestacijama i prosvjedima spriječili nepravednu poreznu reformu – navodi Kržan.

Druga, u razdoblju od 2011. do 2013, srušena je masovnim, narodnim prosvjedima u Mariboru i Ljubljani protiv korupcije.

– Treći put Janša je bio premijer od 2020. do 2022. godine. Tada je glavna snaga otpora bilo “civilno društvo”, uglavnom sitna ljubljanska buržoazija, inteligencija, čak i dio lumpen proletarijata. Poznati su po prosvjedima zbog ograničenja i represije za vrijeme epidemije koronavirusa (tzv. “biciklisti”, jer je to jedno vrijeme bio jedini dopušteni način okupljanja). Pokušalo se stvoriti trajniju organizaciju, ali to se nije ostvarilo. Nisu uspjeli srušiti vladu formiranu poslije raspada prijašnje koalicije u martu 2020. godine. Janšina je vlada izdržala do kraja mandata u proljeće 2022. godine iako koalicija na kraju više nije imala parlamentarnu većinu – zaključio je Kržan.

(Portal Novosti/foto: gov.si)