Postoje teme koje se ne pišu jedino i samo kad „iskoče u vijestima“. Postoje teme koje se pišu i koje se moraju pisati redovno, gotovo ritualno, kao preventivna terapija protiv organizovanog, paradržavnog zaborava. Jednom godišnje – minimum. Ako se preskoče, ne ostaje praznina. U prazninu ulazi propaganda. A u Bosni i Hercegovini propaganda ima ime, budžet, arhivu i frekvenciju. Pa čak i pretplatu. Zove se RTRS.

Protjerivanje sarajevskih Srba je upravo takva tema. Ako se o njoj šuti, piše je režimska televizija Republike Srpske. A kada RTRS piše historiju, istina se ne prešućuje – ona se planski, sistemski i s namjerom ubija.

O toj temi sam pisao ovdje: https://balkans.aljazeera.net/opinions/2018/3/16/kako-su-srbi-protjerali-srbe-iz-sarajeva

I ovdje: https://6yka.com/kolumne/dragan-bursac-kad-su-sarajevski-srbi-prestali-biti-sarajlije/

I moram opet.

Povod je novi, već viđeni, mučno poznati prilog RTRS-a u kojem se kupovina stanova u Istočnom Sarajevu od strane građana iz Federacije BiH predstavlja kao „demografska prijetnja“, „tiha okupacija“ i „nastavak rata drugim sredstvima“. U istom paketu, po starom receptu, ponovo se servira lažni narativ o „protjeranim sarajevskim Srbima“, kao da se radi o nekakvom aksiomu, a ne o politički proizvedenoj velikosrpskoj laži.

Sve izgleda kao 1995. godina, samo su kamere HD, grafika modernija, a jezik nešto sterilniji. Suština je ista.

Zato je reakcija Predraga Puharića, zamjenika gradonačelnika Sarajeva, važna. Ne zato što donosi nešto novo, nego zato što izgovara rečenicu koju ova zemlja već tri decenije odbija da institucionalizuje, arhivira i uči u školama:

Srbi nisu protjerani iz Sarajeva – pozvani su da ga napuste od vlastitog političkog rukovodstva.

Ta rečenica je razlog zbog kojeg RTRS mora da laže. Jer ona ruši temelj čitavog velikosrpskog mita o „vječnoj srpskoj žrtvi“ – uvijek ugroženoj, nikada odgovornoj.

RTRS: Od ratne televizije do fabrike trajne laži

RTRS nije medij. RTRS je kontinuitet. On je direktni nasljednik ratne Srpske televizije – iste one koja je 1995. i 1996. godine bila ključni instrument psihološkog terora nad vlastitim narodom. Iste one koja je svakodnevno emitirala poruke da Srbi moraju napustiti Sarajevo jer će, ako ostanu, biti zaklani, poniženi, asimilirani, izbrisani.

Ista televizija, isti obrazac, ista svrha.

Tada je Srpska televizija bila telal SDS-a. Danas je RTRS telal SNSD-a. Razlika je samo u vlasniku megafona, ne u poruci i ideologiji. Poruka je uvijek ista: strah, ugroženost, etnička panika, poziv na zatvaranje.

RTRS ne informiše. RTRS proizvodi emocionalna histerična stanja. On ne govori šta se desilo, nego šta treba misliti. Ne objašnjava, nego huška. Ne pita, nego presuđuje. I uvijek, ali uvijek, priprema teren za novu vrstu samopovređivanja.

Jer laž o „protjeranim sarajevskim Srbima“ nije samo falsifikat prošlosti. Ona je opaki alat sadašnjosti.

Egzodus koji se desio – nakon rata

Vratimo se činjenicama, jer bez njih nema ni istine, ni pomirenja, ni budućnosti.

Egzodus sarajevskih Srba nije se desio tokom rata. To je ključna činjenica koju RTRS sistematski briše. Desio se nakon rata, 1996. godine. Nakon Dejtona. Nakon dolaska međunarodnih snaga. Nakon dogovorene reintegracije Grbavice, Ilidže, Vogošće, Nedžarića, Rajlovca.

To nije bio bijeg pred granatama. To nije bilo stihijsko spašavanje života. To je bila politička odluka.

Iza te odluke stajali su SDS, zločinci Momčilo Krajišnik, Radovan Karadžić i paljanska klika koja je, iz čistog inata, povrijeđenog ega i političke osvete, odlučila da kazni Sarajevo – preko vlastitog naroda.

Sve je počelo banalno i monstruozno u isto vrijeme. Krajišnikova kuća u Zabrđu pripala je Federaciji BiH. I umjesto da prihvati realnost, on izgovara rečenicu koja će pokrenuti jedan od najperverznijih zločina u modernoj historiji BiH:

Ako moja kuća ne može ostati, zašto biste vi zadržali svoje?

U toj rečenici sadržana je čitava filozofija velikosrpske politike: ako elita gubi – narod mora da plati.

Tako je započelo sistematsko protjerivanje vlasitog naroda. Ljudi su zastrašivani. Proglašavani izdajnicima ako ostanu. Etiketirani kao „Alijini Srbi“. Fizički istjerivani iz stanova. Prisiljavani da pale vlastite kuće. Tjerani da iskapaju kosti svojih mrtvih i nose ih prema „srpskoj teritoriji“ (sic!).

To nije bio egzodus. To je bio autourbicid – zločin nad vlastitim narodom.

Od Krajišnika do Dodika – ista logika, drugi kostim

I tu dolazimo do današnjeg trenutka. Jer ono što je Krajišnik radio 1996. godine, Milorad Dodik radi danas – samo sofisticiranije, dugoročnije i s većim i dalekosežnijim posljedicama. A sve su prilike da on kao ni Krajišnik neće odgovarati za ovo.

Dodik danas sistematski tjera Srbe iz Bosne i Hercegovine. Ne pozivom da ponesu kosti predaka, nego ekonomskom devastacionom politikom beznađa. Uništavanjem institucija. Sukobljavanjem s cijelim svijetom. Guranjem entiteta u izolaciju. Obećavanjem secesije koju zna da ne može ostvariti – makar ne bez krvi.

Rezultat? Masovni odlazak mladih. Demografski slom. Prazna sela. Prazni gradovi. Entitet RS kao prostor iz kojeg se bježi, ne u koji se dolazi.

To je isti obrazac: politička elita opstaje, narod odlazi.

Kao što su zločinci Krajišnik i Karadžić žrtvovali sarajevske Srbe zarad velikosprskog mita, tako Dodik danas žrtvuje čitave generacije zarad vlasti. Kao što je tada propaganda uvjeravala narod da odlazi „zarad višeg cilja“, tako se danas govori o „odbrani Republike Srpske“, dok se ona prazni.

I opet RTRS igra istu ulogu. Priprema teren. Normalizuje katastrofu. Laže da je sve u redu. Krivi druge. Nikada ne krivi vlastitu politiku i svoje ideološke i političke očeve.

Istina koja se mora ponavljati

Sarajevo nikada nije bilo grad jedne nacije. I nikada nije protjerivalo svoje Srbe. Sarajevo je ostalo bez Srba jer im je rečeno od sttane velikosprskih vođa da tu ne smiju biti Sarajlije. Jer je nacionalizam odlučio da je grad opasniji od rovova, a suživot veća prijetnja od rata.

Zato se o ovome mora pisati svake godine. Dokle god neko ne odgovara. Dokle god RTRS proizvodi laž. Dokle god Dodik nastavlja politiku samopovređivanja vlastitog naroda.

Jer istina je jednostavna i neumoljiva:

Sarajevske Srbe nisu protjerali Sarajlije. Protjerala ih je njihova velikosrpska politika sve sa zločinačkim rukovodstvom sa Pala i ideološkim pečatom iz Beograda. I za to niko nikada nije odgovarao.

Sve ostalo je propaganda.

A propaganda, to već znamo, uvijek prvo ubije istinu – pa onda ljude.

(startbih)