U Zagrebu je nedavno održan XVII Forum za tranzicijsku pravdu u postjugoslavenskim zemljama pod nazivom “Budućnost kroz prošlost” u organizaciji REKOM mreže pomirenja i Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.

S koordinatoricom REKOM-a i osnivačicom Fonda za humanitarno pravo Natašom Kandić razgovarali smo o današnjem stupnju suočavanja s prošlošću u okrilju vladajućih nacionalističkih politika koje sve više vuku nazad, ka traumatičnom vremenu ratnih sukoba devedesetih godina.

REKOM je predstavljao ne samo jednu ohrabrujuću zajedničku regionalnu inicijativu nego i značajnu regionalnu temu o kojoj se polemiziralo, sporilo, govorilo. Danas su REKOM i teme koje je otvarao skoro pa nestali iz javnog prostora. Na kojoj se točki od REKOM-a diglo ruke i otvoreno odustalo?

REKOM je trebala biti zvanična, međudržavna komisija koju su trebale zajednički da osnuju naslednice nekadašnje SFRJ. Kao vansudsko telo, REKOM je trebao imati zadatak da utvrdi činjenice o svim ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava u vezi sa ratom; da poimenično popiše sve žrtve u vezi sa ratom i utvrdi okolnosti njihove smrti. Setimo se, u pokretanje REKOM-a bili su uključeni tadašnji lideri: predsednik Hrvatske Ivo Josipović, član Predsedništva BiH Sulejman Tihić, inače zatvorenik logora u Srbiji koji je jako dobro razumeo šta znači važnost regionalnog pristupa, a vlada Crne Gore bila je donela odluku da će potpisati učešće u osnivanju REKOM-a.

Podršku je davao i predsednik Srbije Boris Tadić, ali mu je sporno bilo političko učešće Kosova. Republika Srpska od početka nije bila učestvovala u REKOM-u jer sve što je bilo regionalno u Banjaluci su smatrali da je zapravo protiv Srba u Bosni i Hercegovini, a onda generalno protiv Srba. Ključnu ulogu u odustajanju od REKOM-a imale su Hrvatska i Srbija zbog donošenja izveštaja o činjenicama ratnih zločina gde se trebala utvrditi odgovornost državnih institucija, što je pored čuvanja sećanja bio jedan od glavnih zadataka regionalne komisije.

Promena političkog kursa

Znači, novonastale države ni nakon tri desetljeća nemaju političku volju da kritički sagledaju vlastitu odgovornost i svoje nacionalističke prohtjeve u jednom suludom vremenu?

Svim stranama je bilo prihvatljivo da žrtve svedoče, da svako priča što mu se dogodilo, jer te priče ne menjaju sistem vrednosti unutar novonastalih državnih zajednica, ali sama pomisao na eventualno utvrđivanje i prihvaćanje odgovornosti, na kritiku vlastitog režima i suludih politika, zapečatila je proces REKOM-a.

Politička volja ograničila je neophodnu tranzicionu pravdu na našim prostorima, bez koje nema ni bolje ekonomske budućnosti. Hrvatska nije imala interes da se utvrdi njeno učešće u ratovima u Bosni i Hercegovini, kao ni Srbija, koja sa toliko učešća u toliko ratova nikako nije htjela da utvrđuje svoju odgovornost. Jedino ostaje potpuno nejasno zašto su bošnjački članovi Predsedništva Bosne i Hercegovine u minulom vremenu odustali. Kao što je Ivo Josipović na zagrebačkom forumu REKOM-a rekao, “ostale su samo mrvice na stolu”.

Moramo priznati da su se promijenile i političke okolnosti, pogotovo u Srbiji i u Hrvatskoj od društveno svijetlije 2011. godine, što se sigurno reflektiralo na političke blokade prema inicijativama regionalne komisije.

Kad smo pokretali REKOM, bilo je to vreme kad smo imali ciljeve i kad smo mislili da smo blizu tih ciljeva. Tih smo godina bili ostvarili regionalno približavanje i međusobno priznavanje patnje onih drugih. Bio je to veliki (is)korak. Sad smo otišli toliko daleko unazad da je na primer u Hrvatskoj uzvik “Za dom spremni” potpuno nesporan i prihvatljiv, kao ustaški pozdrav osporava ga samo deo građanskog društva, dok je u institucijama apsolutno podržan, pa se čak bez ikakvog problema izgovara i u Hrvatskom saboru.

Društveno-politička klima bila je povoljnija i pre pet godina, 25. godišnjica “Oluje” nosila je jednu emocionalnu dimenziju priznavanja civilnih žrtava srpske nacionalnosti. Podržavali smo i pozdravljali svaku reč koju je izgovorio predsednik Vlade RH Andrej Plenković na proslavi u Kninu, kao i ministar branitelja Tomo Medved na komemoraciji u Gruborima, sve je nagoveštavalo jedan pozitivan smer. Nadali smo se da će ta opšta promena narativa u Hrvatskoj izazvati i promenu narativa u Srbiji.

Jeste li se razočarali stavom državnog vrha u Hrvatskoj?

Nažalost, za vreme obeležavanja 30. godišnjice “Oluje” dogodila se drastična promena političkog kursa i srpske civilne žrtve nisu ni spomenute, šta je jedno veliko razočarenje. Također, reakcije premijera Plenkovića i njegovih ministara posle održanog antifašističkog marša istovetne su komentarima predsednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovih SNS-ovaca na studentske proteste.

Reakcije po kojima se mirno okupljanje građana ocenjuje kao napad na državu svakodnevno vidimo u Srbiji. Civilna scena, studenti, profesori, građani, svi mi vršimo napad na državne institucije i sad odjednom iste te Vučićeve komentare slušamo i od Plenkovića. Jedna potpuna civilizacijska degradacija, potpuno ukidanje slobode i kritičkog mišljenja. U Srbiji smo navikli i na nasilje zamaskiranih mladih ljudi, batinaša u kapuljačama, koje sad počinjemo gledati kako, isto tako bez sankcija, napadaju slabije od sebe i po hrvatskim ulicama.

U Srbiji se razvio jedan paralelni sistem, jer Vučić za razliku od Slobodana Miloševića ne upotrebljava policiju za napade na građane, nego za tu svrhu ima batinaške grupe sa maskama na licu koje jezivo podsećaju na zamaskirane odrede koji su za vreme rata vršili masovne zločine. Danas smo bliži 1991. nego 2026. godini, što je duboko zabrinjavajuće.

Znači, prepoznajete sličnosti u stavovima i modelu vladajućih u Beogradu i Zagrebu prema građanskoj kritici režima?

Ista matrica.

U novoprobuđenoj nacionalističkoj klimi skoro je besmisleno pričati o sudskom procesuiranju za ratne zločine devedesetih. Zaboravljeno suočavanje s prošlošću između Zagreba i Beograda ove je godine probudilo uhićenje i pokretanje sudskog postupka za ratni zločin protiv Krunoslava Fehira, ključnog svjedoka protiv Branimira Glavaša. Hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman pohvalio se da je ishod postupka protiv Fehira doprinos hrvatskih institucija. Slažete li se s ministrom?

Hrvatske institucije nisu ništa poduzele jer se Hrvatska i dalje pridržava Zakona o ništetnosti. Slučaj Krunoslava Fehira je otkrio da ipak postoji taj kanal za pribavljanje službenih dokumenata iz nekog sudskog postupka koji se vodi u Hrvatskoj, u ovom slučaju u sudskom predmetu protiv Branimira Glavaša. Doduše, tu dokumentaciju Tužilaštvo Srbije nije pribavilo institucionalnim putem, nego je advokat uspio dobiti dokumente, a da je zaobiđen Zakon o ništetnosti koji stopira svaku zaštitu osumnjičenih hrvatskih državljana kojima se sudi u Srbiji.

Suđenja u odsustvu

Kad smo prije tri godine posljednji put razgovarali, hrvatsko-srpske odnose potresao je slučaj beogradskog suđenja u odsustvu za ratne zločine nad srpskim civilima na Petrovačkoj cesti. Kako ocjenjujete tok tog suđenja u odsustvu?

Suđenje u odsustvu i dalje teče, svedoče porodice žrtava. Nažalost, suđenja u odsustvu su postala praksa kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj, ne pokreću se jedino u Bosni i Hercegovini. Nevladine organizacije godinama su pokušavale istaknuti koliko je važno pravično suđenje kako bi pravda bila jednaka za optužene i za žrtve. Međutim, kako je iskustvo pokazalo da naše države neće da sude za ratne zločine koje su počinili njeni državljani, stvorio se potpuno legitimni pravni prostor da u takvim okolnostima država u kojoj žive žrtve ratnog zločina organizuje suđenje u odsustvu.

Međunarodni pravni krivičari smatraju da žrtve imaju pravo na satisfakciju, kao i da ako okrivljeni neće da se odazovu, onda je sasvim pravno utemeljeno da se organizuju suđenja u odsustvu. Svi oni koji smatraju da nisu krivi, a osuđeni su u odsustvu, po svim zakonima svih zemalja imaju pravo zatražiti ponovno suđenje u prisustvu.

Kakvo je stanje u Vrhovnom javnom tužilaštvu Srbije? Je li ono izašlo iz političkih okvira?

U Tužilaštvu je jako loše stanje, puno je poziva od strane vlasti da se ono čak ukine, što pokušavaju objasniti time da se dosad nije sudilo državljanima drugih država koji su počinili zločine nad Srbima. Tužilaštvo je tako prošle godine počelo sa suđenjima stranim državljanima, kao što je to slučaj sa pokrenutim suđenjem u odsustvu za ratne zločine na Petrovačkoj cesti, a postoji i niz podignutih optužnica protiv Albanaca u odsustvu za ratne zločine počinjene na Kosovu.

Iako Tužilaštvo nije nikakav nezavisni organ, nego sluša politički glas, čak i na takvo Tužilaštvo postoji jak pritisak vlasti da se šta više pokreću suđenja u odsustvu, kao što se to dešava i u Hrvatskoj. Naravno, ako Srbija nije spremna da sudi Srbima koji se skrivaju u Srbiji, DORH treba da procesuira i hrvatsko pravosuđe da sudi u odsustvu.

Ovogodišnje obilježavanje tragedije Vukovara bilo je vrlo traumatično. Udruge hrvatskih branitelja i hrvatski zvaničnici prozivaju da najodgovorniji za ratne zločine u Vukovaru nikad nisu odgovarali pred zakonom?

Suđenja se odvijaju. Nedavno je na sedam godina zatvora osuđen Jovan Radan, pripadnik srpske teritorijalne odbrane, jer je tokom oktobra i novembra 1991. silovao ženu u Vukovaru. Iz Fonda smo podneli primedbu na činjenicu da se sud pozvao na olakšavajuću okolnost da je Radan porodični čovek. Smatramo da se apsolutno ne sme uvažavati da li je neko porodičan čovek jer je i žrtva bila porodična osoba.

Manipulira se i brojem nestalih. Zvaničnici u Hrvatskoj 1.740 nestalih predstavljaju kao da je riječ samo o građanima hrvatske nacionalnosti. Osim toga, to je humanitarno pitanje potpuno nestalo s obzora srpsko-hrvatskih odnosa.

Nažalost, povodom pitanja nestalih nema što da se kaže, godinama nema nikakve saradnje između dve međudržavne komisije. Kako se u Hrvatskoj brojka nestalih pripisuje samo Hrvatima, tako se u Srbiji pripisuje samo Srbima. Kad su krajem oktobra pronađeni posmrtni ostaci četvero stradalih Hrvata na području Vukovara, komentari u Srbiji su bili da je odavno poznat određen broj lokacija sa posmrtnim ostacima stradalih građana srpske nacionalnosti, ali da je njihova ekshumacija pod institucionalnom blokadom. Moramo priznati da postoje jasni politički razlozi zašto neće da se otkrivaju lokacije srpskih žrtava jer bi njihovim otkrivanjem na red došla pitanja otkud tu ti posmrtni ostaci i što se tu događalo.

U nepovoljnoj regionalnoj društveno-političkoj zbilji i uz minorizirano civilno društvo, što je posljednji, da kažemo, poduhvat REKOM-a?

U skladu sa kapacitetima civilnog društva, Fond za humanitarno pravo iz Beograda zajedno sa Fondom za humanitarno pravo Kosovo nastavlja sa dokumentovanjem žrtava. Prošle godine objavili smo unikatnu knjigu o svim nestalim na području Kosova koja predstavlja jedan živi spomenik koji čuva sećanje na sve one koji su nestali i čiji posmrtni ostaci verovatno neće biti pronađeni i koji će, nažalost, ostati samo brojke.

Danas je vrlo malo nevladinih organizacija koje pokušavaju odgovoriti na pitanje zašto tranziciona pravda nije uspela kako bi dovela bar do minimalnog zajedničkog narativa. Na kraju krajeva, u našim balkanskim revanšizmima pitanje je da li postojeća politička garnitura u Evropskoj uniji ima sluha i svesti da je proces tranzicije na našim prostorima blokiran ili su toliko okupirani novim ratovima da smo mi ovde ostavljeni samima sebi.

Paulina Arbutina (Portal Novosti/foto: N1)