Umro je Slavko Aleksić. Zloglasni četnički vojvoda. Čovjek s Jevrejskog groblja. Jedan od onih koji su Sarajevo gledali kroz nišan, a Sarajlije tretirali kao pokretne mete.

Ne „kontroverzna ličnost“. Ne „ratni komandant“. Ne „učesnik sukoba“. Nego ubica Sarajlija.

Sa položaja koje je držao, pucalo se po djeci koja su išla po vodu, po ženama koje su trčale preko raskrsnica, po starcima koji nisu imali gdje da pobjegnu. Sarajevo je za Aleksića bilo lovište. Grad bez struje, bez grijanja, bez hrane – ali s viškom smrti. I on je bio jedan od onih koji su tu smrt organizovali, logistički, sistemski i bez trunke kajanja.

I zato, taman da napišem neka mu je teška crna zemlja, glede smrti zloglasnog – a kakvog bi drugog – četnika Slavka Aleksića, kad mi pade nešto na pamet:

Jer ako sam dobro shvatio red događaja, ispravite me ako griješim, ovaj sada već mrtvi četnik bio je živ u Trebinju, sve dok nije pomenuto ime Aleksandra Vučića u aferi „Sarajevo safari“. Onda je tako živ prebačen na VMA u Beograd, da bi ga, potom, našli mrtvog – opet u Trebinju. Koincidencija? E, svašta?!

Jer, vidite, nekoliko dana ranije čitamo da je taj isti Slavko Aleksić, prema tvrdnjama beogradskog advokata Čedomira Stojkovića, putem srbijanske BIA-e hitno izvučen iz Bosne i Hercegovine i sklonjen u Srbiju. Ne zbog humanosti. Ne zbog liječenja. Nego zbog kontrole.

Da živimo u nekom drugom društvu, sve bi ovo bila puka koincidencija. Da živimo u državi u kojoj institucije rade, rekli bismo – sistem će dati odgovore. Ali mi ne živimo u tom svijetu. Mi živimo u regionu u kojem Aleksandar Vučić funkcioniše kao centralni regulator istine, arhivar prošlosti i čovjek koji zna kada treba spustiti zavjesu-na bilo šta ili bilo koga.

Slavko Aleksić nije bio beznačajan starac na zalasku života. Bio je potencijalni svjedok. I to kakav svjedok! Čovjek koji je znao u glavu ko je pucao sa Jevrejskog groblja po Sarajlijama. Ko je dolazio da „gleda“. Ko je plaćao. Ko je štitio. Ko je zataškavao.

I baš zato postaje problem. Ne on, ne njegova smrt, nego njegovo saznanja.

Jer „Sarajevo safari“ nije mit, nije propaganda, nije „bošnjačka priča“ – nego predmet istrage. I tamo gdje počinje istraga, autoritarni režimi ne traže istinu. Oni traže kontrolu.

Ako Vučić nema šta da krije, zašto se svjedoci sklanjaju? Ako je čist, zašto se živi tragovi sele helikopterima? Ako je nevin, zašto istina nikada ne dolazi do suda, nego uvijek do tišine ili crne zemlje? Jer nevinost se ne skriva. Krivica se skriva.

I tu dolazimo do obrasca koji je star koliko i autoritarne vlasti. Putinovi disidenti koji „padaju“ s prozora. Lukašenkovi protivnici koji nestaju. Kimovi „neprijatelji države“ koji završavaju u zatvorima ili izvan sistema. A u Srbiji – svjedoci, snimci i ljudi koji znaju previše jednostavno nestanu iz javnosti. Baš tako, puf-nestanu!

Sjetimo se Vladimira Cvijana. Čovjek koji je bio savjetnik predsjednika Srbije. Funkcioner SNS-a. Pravnik. Student generacije. Jedini protivkandidat Vučiću unutar stranke. Čovjek koji je javno govorio da SNS laže narod i da Vučić gradi diktaturu.

I šta se desilo? Nestao je. A onda smo, tri godine kasnije, saznali da je mrtav. Pronađen u Dunavu. Samoubistvo. Tačka. Tri godine tišine. Tri godine bez vijesti. Bez pitanja. Bez istrage. Bez javnosti. Pazite, nikome čudno što drugog ili trećeg po snazi čovjeka u partiji NEMA?!

I Vučić, kao i uvijek, stavlja tačku. Kao na Savamalu. Kao na Krušik. Kao na Doljevac. Kao na Novi Sad, kao na Ćaćilend! Kao na svaku priču u kojoj bi istina mogla da povuče njega sa sobom.

U tom kontekstu, smrt Slavka Aleksića nije kraj jednog zločinca. To je kraj jedne potencijalne ogromne istine.

Jer Aleksić je mogao govoriti. O opsadi Sarajeva. O Jevrejskom groblju. O „safariju“. O onima koji su dolazili da pucaju po gradu kao po divljači. O političkoj zaštiti koja traje decenijama. O sistemu u kojem zločin nikada nije bio greška – nego metoda. Sada više neće, sve i da hoće.

I zato ova kolumna nije o tome da li treba žaliti Slavka Aleksića. Ne treba! Jedan nečovjek manje na ovom svijetu! Ovo je kolumna o tome zašto se u ovom regionu istina uvijek sahranjuje zajedno s ljudima koji je nose.

Autoritarni režimi ne vole sudove. Oni vole tačke. Ne vole istrage. Vole tišinu. Ne vole svjedoke. Vole grobove.

A Sarajevo, grad koji je četnik Slavko Aleksić gledao kroz nišan, ima pravo da zna. Ima pravo da traži odgovore. I ima pravo da ne prihvati još jednu „slučajnu“ smrt kao konačan odgovor.

Jer dok god se istina skriva, dok god se svjedoci sele, dok god se jedan čovjek pita umjesto sudova – rat nije završen. Samo je prešao u arhive tajnih službi.

(radiosarajevo.ba, foto: NDNV)