Kada sam 1991. preselila u Amsterdam, Jugoslavija se raspadala. Ne samo ja, već i drugi iz regije neminovno su podlijegali osjećaju krivice; bilo nam je bolje nego prijateljima koje smo ostavili iza sebe. Suočavanje s krivicom, u mom slučaju, dovelo je do odluke da ne nastavim sa doktoratom, već da se usredotočim na pomoć onima koji su ostali, prije svega neovisnim medijima. Nakon što sam godinama pomagala „dobrim momcima“, odlučila sam pomoći da se „loši momci“, ratni zločinci, smjeste tamo gdje im je i mjesto – u zatvor. Prošla su desetljeća, rat na Balkanu je završio, neki drugi ratovi su započeli.

Ovog oktobra u školi u Komiži okupila se nova grupa ljudi s osjećajem krivice. Dovoljno je staviti nogu u Jadran da bismo počeli razmišljati o strahotama koje se događaju u Gazi, na istočnim obalama Mediterana, ne tako daleko. Oni koji češće borave na otoku pa su sudjelovali u berbi maslina s lokalnim stanovništvom, nisu mogli a da ne pomisle na maslinike koje su Palestinci njegovali generacijama, a koji su sada spaljeni ili uništeni kako bi doseljenici iz Izraela mogli izgraditi svoje kuće ili vojne objekte.

Gledajući oko sebe, lako je pronaći brojne, ozbiljne i nasilne prepreke koje stoje na putu težnji za slobodom i ljudskim dostojanstvom. Ali jadikovanje može biti impresivno samo u dobroj poeziji; ono je slab kompanjon bilo koje društvene akcije. ISSA, Otočka škola socijalne autonomije, neformalno je okupljanje onih koji ipak vjeruju da se nešto može i mora učiniti, koji se trude učiti iz prošlosti i od drugih kako bi izazvali promjene u sadašnjosti, ma koliko male bile i, po mogućnosti, stvorili neke pozitivne impulse za budućnost.

Rad bez predaha

Kao što je spomenuto u prethodnim izvješćima (ovdje i ovdje), vrijeme između godišnjih okupljanja na otoku uvijek je užurbano. U godini nakon sastanka u oktobru 2024, energija organizatora nije bila usmjerena isključivo na pripremu sljedećeg velikog događaja. Nekoliko radnih akcija održano je oko male ISSA-ine kuće na brdu, koje su u valovima izvodili članovi, prijatelji, volonteri i mještani. U aprilu je Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG) nastavila svoj rad na kružnom vodnom sustavu, odlučna izgraditi „druželjubivi alat“ temeljen na njihovoj stručnosti u permakulturnom dizajnu krajolika i upravljanju vodama te dugogodišnjem iskustvu u spajanju infrastrukture i umjetnosti. A kad smo već kod vode, hrvatsko Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije odlučilo je da će se u septembru opskrbom vodom na Visu početi upravljati s otoka Brača. To bi Vis moglo ostaviti bez vlastitog vodoopskrbnog sustava, iako je to jedini hrvatski otok koji ga ima. Zajedno sa Višanima, mnogi kulturni djelatnici koji žive, ili posjećuju i stvaraju na Visu, uključujući članove ISSA-e, osporili su tu odluku i organizirali mirni prosvjed.

Istovremeno je za otočane pripremljeno nekoliko programa. Jedan od njih bila je projekcija veoma gledanog hrvatskog dokumentarca „Fiume o morte!“. Poslije projekcije, redatelj filma Igor Bezinović pridružio se publici u razgovoru. Drugi je bilo javno predavanje organizirano zajedno s Kinom Split u sklopu interdisciplinarnog programa „Skriveni grad“. Ovogodišnja tema bila je ‘Priroda i društvo’, a Srećko Horvat održao je predavanje u amfiteatru škole na otvorenom koji je bilo u izgradnji. ISSA je također organizirala četverodnevnu radionicu o „sporoj“ fotografiji za sve zainteresirane. A kao i uvijek, oni koji su duže boravili na otoku odradili su svoj dio posla u berbi maslina.

Aktivni sudionici Škole, raspršeni po cijelom svijetu, ali dobro povezani putem interneta ili povremenim osobnim susretima, formirali su pet radnih grupa koje se bave infrastrukturom i zemljištem, brigom i organizacijom, prikupljanjem sredstava, obrazovanjem i digitalnom infrastrukturom. Konkretni planovi, ideje i akcije su u izradi ili su već u punom zamahu.

Međunarodna suradnja također se nastavila, primjerice u Baselu na izložbi „Alati za promjenu“ i u Lisabonu, u umjetničkom i kulturnom centru „Culturgest“. Tamo se rasprava usredotočila na „buduće otoke“ i samoorganizaciju, društvenu autonomiju koja, umjesto odvojenosti, potiče veze u zajednici koje su nužne u vremenima planetarne krize. U Gironi u Španjolskoj, u Centru suvremene umjetnosti Bòlit, bila je izložena knjižnica ISSA-e. U Berlinu, tijekom skupa „O pobuni i federaciji“, Tomislav Medak, Valeria Graziano, Morana Miljanović i Marcell Mars, prošlogodišnji sudionici i drugovi ISSA-e, predstavili su knjigu „Pirate Care“, a u Beču su članovi ISSA-e govorili o načinu njegovanja oblika razmjene znanja i autonomije kao političke strategije. Dvodnevna radionica ponudila je i praktične i teorijske eksperimente s piratskom radio tehnologijom, u uvjerenju da se radiovalovi mogu koristiti za globalni val otpora – za svijet koji počiva na pravdi, jednakosti i ljubavi.

Nove vizije institucija

Naslov ovogodišnjeg glavnog događaja, koji se održao od 21. do 25. oktobra, bio je „Reimagining Institutions“ (Ponovno zamišljanje institucija). Organizirali su ga Museum of the Commons, Muzej suvremene umjetnosti iz Zagreba i ISSA, a prisustvovalo mu je oko 150 ljudi iz više od 20 zemalja, uključujući Hrvatsku, Palestinu, SAD, Kolumbiju, Meksiko, Australiju, Njemačku, Nizozemsku, Maltu, Srbiju, Rumunjsku, Grčku, Kosovo, UK, Austriju, Sloveniju, Italiju, Japan… Kako bi istaknuli početnu točku i namjeru događaja, organizatori su naglasili:

„Na rubu šestog masovnog izumiranja, dok se međunarodni poredak urušava, i vladaju autokrati i milijarderi, a nepojmljivi tehnološki nadzor doseže nezabilježene razmjere, kada umjetna inteligencija prodire u sve sfere života, s porastom nativizma, nacionalizma i fašizma koji bujaju i šire se, u kontekstu konkurencije među nacionalnim državama, možemo li institucije promišljati kao kanale za emancipaciju?

Ako se maknemo od trenutnog institucionalnog kolapsa na svim područjima – od demokracije i obrazovanja do vodećih svjetskih međunarodnih organizacija – je li moguće nanovo zamisliti i uspostaviti institucije kao otvorene, demokratske, egalitarne, samoorganizirane, lokalne i transnacionalne?…

Mogu li institucije, koje sve više gube moć i utjecaj, koje su političke i ekonomske sile zaboravile, ušutkale i ponizile, biti nanovo osmišljene i izgrađene prije nego što ih se potpuno razmontira i izbriše? Trebamo li težiti izgradnji paralelnih, neposlušnih institucija? Što možemo naučiti od povijesnih primjera poput Pariške komune ili recentnog otpora Palestinaca ili studentskih prosvjeda u Srbiji?“

Nakon već tradicionalne šetnje kroz revolucionarnu Komižu, koju je vodio Horvat, prvo predavanje pod naslovom „Ekološko lice komune“ održala je Kristin Ross, američka književna teoretičarka, profesorica komparativne književnosti na Sveučilištu u New Yorku i autorica knjiga poput „Communal Luxury: The Political Imaginary of the Paris Commune“ (Komunalni luksuz: Politički imaginarij Pariške komune) i „The Commune Form: The Transformation of Everyday Life“ (Komunalni oblik: Transformacija svakodnevnog života). Pred zahvalnom publikom u Memorijalnom centru Komiža, ponudila je za raspravu teme poput političkog pamćenja, laboratorija političkog eksperimentiranja, suvremenih pokreta protiv kapitalističkog uništenja i internacionalizam.

Jedan povijesni primjer, Pariška komuna, i nekoliko francuskih suvremenih, koji se bave obranom zemlje od strane seljaka i njihove šarolike i mnogobrojne grupe pristaša, bili su okvir za izlaganje. Naglasak je bio na komuni kao procesu i najvažnijoj revolucionarnoj strategiji, a ne na apstraktnom modelu. Da bi utjecala na društvenu promjenu, komuna mora stvoriti vlastiti prostore u doslovnom smislu riječi, okupljajući one koji ne moraju dijeliti jedinstvenu ideologiju, ali koji znaju protiv čega/koga su. Komuna znači solidarnost i zajedništvo kroz raznolikost, borbu i način života. U jednoj od svojih knjiga, Kristine Ross citira metaforu Elise Reclusa za autonomne oblike djelovanja kao „sićušni sustav potočića koji se pojavljuju na pijesku nakon što se oceanski val povuče“. Za Ross, potok može biti superiorniji od rijeke zbog nepredvidljivosti svog toka i mogućnosti da sam prokrči neki novi put.

Palestinska autorica i akademkinja Adania Shibli, autorica knjiga „Tafsil Thanawi“ (Sitni detalj), „Svi smo podjednako daleko od ljubavi“ i „Dodir“, govorila je o problemima pedagogije i otpora, o potrebi učenika u teškim i opasnim situacijama da pokušaju razmišljati izvan granica surove stvarnosti, kao i o lošem ponašanju. Iako se loše ponašanje može smatrati nepoželjnim u normalnim okolnostima, ono sigurno donosi elemente oslobođenja u situacijama rata i okupacije. Kao i smijeh, može se smatrati obranom i ima potencijal da postane osnova za strukturiraniji otpor. U zahtjevnim okolnostima, loše ponašanje može biti korisno za suprotstavljanje i osporavanje struktura nepravde. Pomaže u premošćivanju jaza između tame ponora i stvaranja nečeg pozitivnog pomažući ljudima da se odupru osjećaju bespomoćnosti.

Radionicu „Piratski radio“ održali su Selena Savić, umjetnica, arhitektica i docentica na Sveučilištu u Amsterdamu, i Gordan Savičić, umjetnik i kritički inženjer. Stavili su težište na nekonvencionalne prakse radio prijenosa, preispitujući kako se radio tehnologije mogu koristiti za izgradnju mreža solidarnosti, smještajući radio u kontekst ISSA-e i otoka Visa. Sudionici su učili o različitim tehnologijama prijenosa, povijesno i teoretski, kao i o njihovoj praktičnoj primjeni. Testirane su alternativne frekvencije i protokoli za prijenos, a radionica je završila raspravom o strategijama otpora i ponovnog osmišljavanja institucija pomoću radija.

U okviru sesije „Ponovno osmišljavanje muzeja“, četiri poznata kulturna djelatnika – Zdenka Badovinac, Bojana Piškur, Theo Prodromidis i Ovidiu Ţichindeleanu, svi članovi Museum of the Commons – problematizirali su različite rekonstruktivne prakse unutar i oko institucija. Bavili su se pitanjem funkcije i ograničenja klasičnih muzeja te kako ih učiniti uključivijim, demokratskijim, solidarnijim i otpornijim. Museum of the Commons, četverogodišnji projekt Međunarodne federacije muzeja, umjetničkih organizacija i sveučilišta, nastoji ponuditi alternativni model globalizirajućim umjetničkim institucijama koje repliciraju strukture multinacionalnih sila i njihovu centraliziranu distribuciju znanja. Pokušava se redefinirati institucije kroz klimatsku osviještenost, translokalnu suradnju i umjetničke strategije iscjeljenja i popravka.

Ugodna večer za ljubitelje knjiga, održana na hrvatskom jeziku, privukla je mnogo lokalnog stanovništva. Autor Robert Perišić govorio je o svojoj knjizi „Brod za Issu“ sa još jednim poznatim književnikom, Markom Pogačarom. Obojica rođeni u Splitu, dijele duboko poštovanje prema Mediteranu starih vremena, brigu za sadašnjost i nadu u budućnost. Perišićeva priča, slijedeći mitologiju i povijest, govori o osnivanju grčkog naselja na ilirskom otoku Issi (Vis). Glavni likovi su odbjegli rob, njegova mačka, magarac i vjetar. Kako je istaknuo jedan recenzent, „klasicisti će pronaći mnogo toga za voljeti“. I publika također, pa je priču, bez otkrivanja suviše detalja, najbolje prepustiti zadovoljstvu čitatelja.

Dugo očekivani razgovor „Neposlušne institucije“ bio je usmjeren na Sumudsku flotilu, važnost kolektivne akcije i solidarnosti. Autorica Saša Savanović razgovarala je s dvoje sudionika nedavnog pokušaja osporavanja i probijanja opsade Gaze s mora. Jedna od njih bila je Morana Miljanović, kapetanica broda, aktivistica, odvjetnica i spisateljica, koja radi u Search and Rescue (pomorskoj potrazi i spašavanju) od 2019. godine. Govorila je o praksi solidarnosti na brodovima, zajedništvu i učenju kroz rad, sigurnosti na brodovima, osjećaju drugarstva dok su se posade suočavale s kaosom u organizaciji, spontanim načinima na koje je to rješavano, nadi da će poruka biti primljena i odučavanju od bespomoćnosti.

David Adler, politički ekonomist i koordinator Progresivne internacionale, koji je bio član savjetodavnog tima američkog senatora Bernieja Sandersa i vodio politiku Pokreta za demokraciju u Europi (DiEM25), govorio je o neposlušnosti, političkoj hitnosti, „Haškoj skupini“, običnim ljudima koji su se pridružili flotili i izravnoj akciji. Doveo je u pitanje stupanj uspješnosti akcije i nastavio je opisujući izraelske vojnike kao zlu djecu s velikim igračkama koje im je dao Washington, također tvrdeći da nije bilo ozbiljne političke reakcije Amerike na nelegalnu akciju izraelske vojske te da se Europska unija mora više uključiti u pritisak na Izrael. Budući da je Židov-Amerikanac, njegova otmica od strane izraelske vojske i zatvor izazvali su mnogo zabrinutosti, što je dobro artikulirao Yanis Varufakis. Srećom, samo dva tjedna nakon puštanja na slobodu, uspio se pridružiti ISSA-i.

Kao što se i očekivalo, otvoren je niz tema, poput svjetskih vlada koje ne čine ništa (što je dobar primjer kako se upravlja svijetom), proizvoljne prirode svih granica uključujući i one nacionalnih država, međunarodnog prava koje se ne poštuje, stvaranja boljih alata za promjene, pravog lica kapitalizma, povijesti samoorganizacije tijekom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, El Shatta te suvereniteta i samoodređenja. ISSA bi morala organizirati novi događaj kako bi se o svemu tome detaljnije raspravljalo, ali ostaje činjenica da sve te teme ima smisla artikulirati u svakoj prilici. U svakom slučaju, oni koji se usude zaploviti malim brodovima prema izraelskoj mornarici svakako su vrijedni divljenja i srdačnog dočeka prijatelja na otoku koji je, jednom davno, također bio pod opsadom fašista.

„Ako su otoci budućnost, što je vezivno sredstvo?“, bio je doprinos Martina Pogačara, kulturologa s doktoratom iz područja pamćenja i digitalnih medija iz Ljubljane. Govorio je o islamaniji, terminu koji je skovao Lawrence Durrell, a odnosi se na stanje ljudi kojima su otoci neodoljivi, nudeći naslove knjiga koje se bave stvarnim, zamišljenim i metaforičkim otocima. Korak dalje, pozabavio se značenjem mora kao poslovičnog izvora života i kopna (terra firma) kao izvora svih problema s kojima se danas suočavamo. Po njegovu mišljenju, mogu se zamisliti dvije budućnosti, usklađene s načelima terra firmame ili, s druge strane, talasičkim: prva vodi ka oligarhijskoj strukturi, koja proizlazi iz mračne trijade (narcizam, psihopatologija, makijavelizam) i njezine upotrebe i zlouporabe (resursa koji se mogu pljačkati, monopolizacije oružja, okovane zemlje). Druga ukazuje prema labavom, nestrukturiranom (ili ne previše strukturiranom), fluidnom pristupu životu koji priznaje ranjivost, ali odgovara solidarnošću i brigom.

Mozaik pristupa, akcija i događaja

Dva dana radnih akcija na brdu bila su organizirana između onih u kojima su tekle diskusije, predavanja i radionice. Igor Mataić, inženjer iz grupe Pomalo, već poznato lice uz svaki novoizgrađeni zid u ISSA-i, nastavio je svoj uporni rad. Luka Vlahović, nagrađivani arhitekt i izumitelj, te Matko Šišak, graditelj, umjetnik, permakulturni dizajner i suosnivač ZMAG-a, također su bili prisutni. A grupu od stotinu ljudi dobro su hranili Kevin Kenjar i Mary Ala, uz svu nužnu pomoć ostalih. Kristin i Adania održale su dvije dobro posjećene radionice kako bi se detaljnije raspravile ideje koje su predstavile u svojim uvodnim predavanjima.

Po prvi put održan je niz samoorganiziranih sesija, koje su se bavile prosvjedima studenata i građana u Srbiji, komiškim jezikom (gdje se razgovoru pridružio i Joško Božanić, poznati hrvatski lingvist i pjesnik, rođen u Komiži, koji godinama intenzivno proučava usmenu baštinu otoka, njegov dijalekt i usmenu književnost). Organizirana je i sesija pod nazivom Capoeire u kojoj se aktivno upoznavalo sa tom afro-brazilskom borilačkom vještinom i igrom koja uključuje elemente plesa, akrobatike, glazbe i duhovnosti. Ostale su se bavile Kartom arhipelaga, Stazama percepcije, Istinom izazova, Politizacijom mentalnog zdravlja, Dekolonizacijom i restitucijom. Ta grupa se okupila na inicijativu Beyond Walls, umjetničko-istraživačkog kolektiva sa sjedištem u Amsterdamu koji se kroz istraživanje, umjetnost i pripovijedanje bavi opipljivom i nematerijalnom baštinom ukorijenjenom u (pred)kolonijalnoj prošlosti.

I kao da to nije bilo dovoljno, dječja zabava osigurala je da gosti i lokalci mogu uživati u inspirativnom popodnevu uz muziku i more sa svojom djecom.

Filmski program također nije bio zanemaren. Projekcija filma Jasmile Žbanić „Blum: Gospodari vlastite sudbine“ ponovno je okupila goste i lokalno stanovništvo. Film govori o tome kako je Emerik Blum, bosansko-židovski poslovni čovjek, filantrop i političar, transformirao mali studio u veliku tvrtku Energoinvest, koristeći jedinstven i demokratski stil upravljanja. U tom modelu svaki je zaposlenik imao pravo glasa u odlukama koje su utjecale na poslovanje. A Angelina Radaković ponudila je „War-Torn Ecologies; Resistant Worlds“, predstavljajući sedam filmova s Bliskog istoka. Angelina je kustosica i kulturna radnica rođena u Jugoslaviji sa sjedištem u Londonu koja trenutačno istražuje pokrete transnacionalne kulturne solidarnosti, s fokusom na Pokret nesvrstanih i njegovu relevantnost danas.

Glazbe je također bilo u izobilju. Počelo je s jam sessionom Ronjalution koji se nastavio do kasno u noć. Završno druženje, „Karaoke s ciljem“, održano je u Pirkotovoj Luli, alternativnom kafiću na popularnom gradskom trgu u vlasništvu Mare i Paula. To mjesto je bilo ugodan Hang Quarters tijekom cijelog događaja. Ono što je zamišljeno kao neformalna prigoda za entuzijaste pretvorilo se u nastup vrlo talentiranih ljudi iz cijelog svijeta. Čak su se i gastarbajteri iz Nepala koji su slučajno prolazili rivom odlučili pridružiti i pjevati, što je vjerojatno bio njihov prvi korak u integraciji u regiji.

Sve što se događalo na ISSA-i ovog oktobra organiziralo je ne više od 20 ljudi i dodatni volonteri. Grupa za brigu i sami sudionici pružali su informacije o voznim redovima brodova i autobusa, mogućnostima dijeljenja prijevoza do i od Komiže, otoka Visa, Splita i tko zna gdje dalje. Bavili su se i pronalaženjem pristupačnog smještaja, jasno ponudili lokacije svih zbivanja, razdijelili važne telefonske brojeve na otoku, lokaciju izgubljenih i pronađenih predmeta, logistiku čišćenja javnih prostora koje je grupa koristila i informacije o radovima na brdu. Potrudili su se i oko dijeljenja zajednički pripremljene hrane onima koji su je mogli koristiti, razmjenjivanja recepata, fotografija i videozapisa. Organizirano je i sklonište za otočke mačke, opisivani lokalni događaji na otoku (na primjer Sabatina), pružane informacije o tome gdje nabaviti lokalne proizvode, uvid u porijeklo pjesmama izvedenih posljednje večeri, popisi zanimljivih knjiga i još mnogo toga.

Ovogodišnje iskustvo još je jednom pokazalo da zajednički rad, diskusije, spremanje hrane i maštanje mogu utrti put živim komunalnim oblicima u stvarnom vremenu. ISSA je ponudila mozaik mogućnosti i alternativa starim, umornim institucijama. Iako se sociološki gledano ovdje radi o malom uzorku, ta činjenica ne dovodi ozbiljno u pitanje zaključak. Uostalom, brojke nisu pravilo. Zajedničko sudjelovanje u različitim praksama i ponovno osmišljavanje, provođenje, izazivanje i poboljšanje starijih na autonoman način osvježavajući je i kreativan put da se unese malo svjetla u svijet kakav znamo. A to bi trebalo biti pravilo.

Kao što su se Kristin Ross, Adania Shibli i mnogi drugi složili, užitak, radost i humor ključni su za opstanak svake autonomne zajednice, bilo male ili velike. Ross je napisala u jednoj od svojih knjiga, koja se bavi Pariškom komunom: „Ono što se događalo na okupljanjima i u klubovima graničilo je s kvazi-brechtovskim spajanjem pedagogije i zabave… Večernji sastanci zapravo su zamijenili kazališta… Komunari su dali središnju ulogu estetici i užitku u društvenoj transformaciji… u žurbi i neredu kolektivne izgradnje bio je opipljiv osjećaj svijeta, društvene transformacija i eksperimentiranja.“ A u drugoj, kada govori o novim inicijativama u Francuskoj, koje je i sama posjetila, kaže: „Erupcija spontanog, radosnog smijeha, tako udaljenog u Lefebvreovom opisu od ironičnog i umornog osmijeha suvremenog gradskog stanovnika… (Mihail Bahtin govorio je o smijehu srednjovjekovnih seljaka kao „izrazu nove, slobodne, kritičke povijesne svijesti“).“

Ovi elementi su malter za izgradnju snažne strukture unutar svake skupine i njezine okoline. Oni su također neizbježni u alternativnom obrazovanju. Moto ISSA-e ostao je isti: „Mi gradimo školu, škola gradi nas.“ A riječ ‘pomalo’ je i dalje glavna u opticaju, ne odnoseći se na bilo kakvu lijenost, već na uporno strpljenje.

Lekcije koje treba naučiti iz ovogodišnjeg događaja su brojne, kao što bi i trebale biti s bilo kojom školom koja drži do sebe. Na primjer, previše vrlo dobrih programa možda je više od onoga što mala skupina može postići bez podlijeganja potpunoj iscrpljenosti. Samoorganizirane grupe i radionice nude mnogo potencijala. Potrebno je ostvariti više suradnje s lokalnim stanovništvom. A ono što je još jednom potvrđeno jest da svi koji su prisustvovali ovogodišnjem ISSA-inom okupljanju iskreno podržavaju zajedničku izgradnju komuna kao način života.

Dom na brdu

Tijekom posljednjih dvanaest mjeseci na brdu je obavljeno mnogo posla, uključujući postavljanje osam solarnih panela, kolektora za maglu/kišu, kružnog sustava za vodu, tuševa i kompostnog WC-a, vanjske kuhinje, terasa ispred kamene kuće/knjižnice (rad u tijeku), malog amfiteatra i mnogih novih suhozida. Za one koji aktivno sudjeluju u građevinskim radovima, ISSA sve više izgleda kao dom. Povremeni posjetitelji iz raznih zemalja osjećaju isto. Zadovoljstvo zajedničkog rada na brdu dalo je novu dimenziju osjećaju pripadnosti. A „dom“ je prvenstveno mjesto gdje čovjek doživljava osjećaj pripadnosti. Ne može se svesti na mjesto rođenja ili prvi naučeni jezik i kulturu koju, ionako, stječemo slučajno, a ne željom. Emocije mogu usko pratiti racionalni izbor prostora koji netko doživljava kao dobar za sebe. Ne mora se biti dalmatinski otočanin da bi se osjećalo kao kod kuće na otoku Visu. Veliki pjesnik Tin Ujević napisao je o Komiži, prije gotovo stotinu godina:

„Nalazim se u dubokom srcu dubokoga mora. Ovamo su me odista vile donijele, u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao i nitko nije mogao da me primijeti. Ja sam u carstvu pustolovina, u čudu događaja. Konačno sam doživio da je svijet zaboravio. I postao sam vlasnik jednog otajstva.“

ISSA nudi obilje avanture, iskustva, istraživanja i događaja. Postoji osjećaj zajedničkog cilja i solidarnosti koji rezultira prijateljstvom. Članovi i posjetitelji dijele mnogo toga. S druge strane, autohtoni otočani, poput planinskih zajednica ili drugih stanovnika izoliranih mjesta, mogu biti „zatvoreni“, konzervativni i sumnjičavi prema novopridošlima. Izazovi na Visu zasad nisu izraženi. Samo će vrijeme pokazati hoće li se pravo prijateljstvo između lokalnog stanovništva i onih koji ulaze u njihov prostor razviti na dubljoj razini.

Dakle, oko čega se slažu svi ovi novopridošli, koji se osjećaju kao kod kuće na otoku usred Jadrana? Protiv su ksenofobije, nacionalizma, fašizma, kolonijalizma, utrke u naoružanju, autoritarnih režima, nepoštivanja međunarodnog prava, konzumerizma, poslušnosti, obrazovanja za vječni circulus vitiosus našeg umornog i otuđenog svijeta, nepoštivanja prirode. S druge strane, strastveni su zagovornici autonomije kao političke i društvene strategije, kao i načina života koji cijeni slobodu, internacionalizam, kreativnost, eksperimentiranje, solidarnost, međusobnu pomoć, prijateljstvo, toleranciju i kritičko mišljenje. Pobunjenici su protiv tišine, bore se za društvo u kojem će jednostavna pristojnost i ljudsko dostojanstvo biti pravilo, a ne iznimka. Izgleda li sve to pretjerano romantično i naivno u tamnom oceanu i između moćnih rijeka današnjeg svijeta? Možda, ali samo možda, ovisno o perspektivi i dosegu mašte promatrača. Je li to potrebno? Da, van svake sumnje.

(Peščanik)