Raspametilo nas potkraj kolovoza, pa se svatko i svašta raspisalo o benkovačkom zabranitelju i njegovim nabrijanim pajdašima kojima je uspjelo onemogućiti održavanje tamošnjeg umjetničkog i alternativno-kulturnog festivala, kao i o zabraniteljevoj mlađahnoj kćeri koju onomad izbaciše iz policijske škole jer je divljala ustaškim znakovljem i propagandom.

Upadoše pritom mnogi u zamku prividnog paradoksa. Kao, djevojka što domaću verziju nacifašizma, srodno nemalom broju istomišljenika, smješta u set navodno domoljubnih vrijednosti, istovremeno javno izvodi prepjeve srpskih cajki na čelu s kraljicom žanra Cecom i pritom sve to lijepo kiti liberalnom frazom kako ju je tata učio da ne mrzi nikoga, ali da voli svoje.

Negdje u isto to vrijeme prijatelj mi posla kopiju arhivskog dokumenta, datiranog potkraj 1943. Riječ je o dopisu zapovjednika četničke komande u Benkovcu, upućenog komandantu tadašnje njemačke komande u istom tom mjestu. U pismu četnički zapovjednik obavještava njemačkog komandanta da mu se nekolicina četnika požalila kako su prilikom mirne šetnje na jednoj od benkovačkih ulica bili izvrijeđani od strane grupe ustaša pogrdnim i nepristojnim riječima, psovanjem majki, očeva i nacionalnosti.

Jezikom koji bismo danas okarakterizirali kao diskurs političke korektnosti, dotični četnički zapovjednik ljubazno moli njemačkog komandanta da ustaše dovede u red. Vrhunac dopisa svakako je podsjetnik da četnicima nije cilj vrijeđanje i izazivanje, već je jedini cilj borba protiv komunizma skupa s Nijemcima i ustašama.

Podsjetilo me to na one dobro poznate fotografije iz Drugog svjetskog rata na kojima vidimo radosno pijančevanje grupe ustaša, domobrana i četnika, ili na snimke četničkog povlačenja zagrebačkom Ilicom prema Sloveniji i dalje prema austrijskom Bleiburgu gdje će stradati zajedno s braćom po nacifašističkom ideološkom profilu. Tako Benkovac nekada, a ovako Benkovac sada.

Paradoksi su, ponavljam, tu tek privid i bez stvarnog su utemeljenja, bilo danas ili u povijesti. To da jedna dvadesetogodišnja Hrvatica neoustaškog opredjeljenja rado pjeva pjesme supruge pokojnog neočetničkog vojvode, na simboličkoj je razini proporcionalno povijesnom savezništvu hrvatskih nacista u liku i djelu ustaša s njima srodnim srpsko-četničkim fašistima.

Klali su se i ubijali takvi međusobno, naravno, ali jača od uzajamnog nasilja bila im je zajednička mržnja prema ljevičarima, partizanima, komunistima, socijalistima i anarhistima. Kao što su nekada zajedno napadali revolucionarne ljevičarske snage, tako ni danas nije neobično da pjevajući srpske narodnjake iz ratnozločinačkog miljea, dok im čela krasi ušato “U”, proganjaju progresivne društvene aktere. Posreduju im pritom konzervativci, a liberali kalkuliraju kako iz svega generirati ekonomsku moć, to jest kapital.

(Portal Novosti)