Sjećate li se kad su banjalučke džamije sravnjene sa zemljom? Sjećate li se kad je Banjaluka etnički, a bogme i etički očišćena od ljudi koji nisu pripadali većinskom – srpskom narodu? Sjećate li se te glasne šutnje? Ona nije bila slučajna. Bila je programirana, učena, hranjena strahom i mržnjom. Tad se većina nije bunila. Tad je gledala u pod dok su komšije preko noći nestajale, dok su gradom vladale fantomke, eksploziv i buldožeri.

I evo nas, tri decenije kasnije, opet u gradu pod fantomkama. Samo što ovoga puta te iste fantomke ne love „neprijatelje naroda“ niti ruše bogomolje, nego tuku po vlastitim građanima. Oni isti koji su decenijama aplaudirali policiji kad hapsi „njihove“ ili ruši „tuđe“, sada se pitaju – šta nas zadesi i ko je sljedeći?

Od džamija do kafana, od komšije do građanina

U tekstu Olivere Simić i BIRN-a podsjetnik je bolan: Banjaluka, moj rodni grad, postala je simbol etničkog čišćenja. Muslimani, Hrvati, Jevreji, svi koji nisu odgovarali novoj matrici – istjerani su, prebijeni, opljačkani. Džamije su spaljene, kuće opljačkane, ljudi deportovani. Sve to je građanski kolektiv zabilježio mukom i šutnjom. oni koji su digli glas – nisu više živi. Nije bilo protesta. Nije bilo otpora.

I zato danas, kad specijalci pod fantomkama upadaju u kafane, obaraju ljude na asfalt pred djecom, koriste elektrošokere i čupaju kamere sa zidova u kvazi-racijama, nema razloga za čuđenje. Grad koji je šutio trideset i kusur godina dok su mu komšije odvođene, sada se čudi dok se njegovi sinovi i kćeri tuku na sred ulice.

Kadija te bije, kadija ti sudi

Najnoviji snimci policijske brutalnosti iz Banjaluke podsjećaju na ratne arhive: jezivi jauci, ljudi na podu, palice koje padaju, struja koja prži. A opravdanja? Rutinska kontrola. Navodno kriminalci. Pa dobro, zašto onda postoje tužilaštva, sudovi, advokati? Zašto onda postoji pravni poredak? I zašto stradaju nevini u „ratu s kriminalcima“? Ako su ljudi krivi, izvoli – sud, presuda, kazna. Ako nisu, pusti ih da žive.

Ali ne. U Banjaluci je kadija i batinaš i sudija u jednoj osobi. Policija je država, država je Dodik, a Dodik je strah. I tako se krug zatvara.

Povratak u devedesete

Oni koji su se ponadali da će se grad očistiti od naoružanih fantomki kada prestane rat, grdno su se prevarili. Fantomke na vlasti su se vratile, samo su promijenile adresu. Prije su išle u džamije i tuđe kuće. Danas idu u kafane i stanove „neposlušnih“. U oba slučaja poruka je ista: Država je jača od čovjeka, ti šuti i trpi.

A šutnja, gospodo, ne spašava. Ona samo (eventualno) odgađa batine.

Djeca koja uče strah

Najjeziviji detalj nisu ni modrice ni slomljene kosti, nego djeca koja gledaju kako im roditelje obaraju na zemlju i šutiraju. To su ona ista djeca koja će sutra bježati iz ove zemlje, jer će shvatiti da institucije nisu tu da ih zaštite nego da ih ponižavaju. To su djeca koja će nositi traumu, baš kao što generacija devedesetih nosi traumu rušenja Ferhadije i straha da će i njihova kuća gorjeti.

Cvijeće zla

Banjaluka je dobila ono što je posijala 1992. godine. Kad su rušene džamije, kad su ljudi nestajali, kad su ulice bile pod šinjelima i fantomkama, grad je izabrao da šuti. Tada je posađeno sjeme.

Danas, više od tri decenije kasnije, to sjeme je niklo. I nije niklo ništa plemenito, ništa ljudsko, ništa što miriše na pravdu i slobodu. Niklo je cvijeće zla. Cvijeće na vlasti koje udara palicom, koje razara strujom, koje ruši kamere i koje obara ljude pred vlastitom djecom. Cvijeće koje se ne stidi, jer zna da mu zemlja – ta ista zemlja koja je šutjela dok su komšije nestajale – daje snagu i hrani ga.

Banjaluka je danas grad pod fantomkama ne zato što je to sudbina, nego zato što je to logičan epilog tridesetogodišnje šutnje. Grad koji nije plakao za drugima, sada nema ko da oplakuje. Grad koji je ćutao dok su palili tuđe kuće, sada šuti dok gore njegove kafane.

To nije kazna neba. To je posljedica (ne)ljudskog izbora. A posljedice su uvijek najbrutalniji učitelji.

(Radio Sarajevo)