Milorad Dodik je 2. septembra 2025. godine, otvoreno najavio ono što je godinama šaputao, dok je prijetio i ucjenjivao – referendum 25. oktobra bit će korak do samoproglašenig samoopredjeljenja Republike Srpske. Dakle-referendum, o secesiji. Dakle, o rušenju Bosne i Hercegovine. Dakle, o ponovnom igranju ruskog ruleta s glavom svog ovog naroda i građana BiH.

Nema tu eufemizama, nema diplomatskih rukavica, nema „nesporazuma“. Dodik je rekao jasno: “Idemo na referendum, Srpska ima pravo na samoopredjeljenje, i nema povlačenja.”

Ali ono što Dodik ne govori, a što svi znaju, jeste da se to „pravo“ može ostvariti samo – ratom.

Jer, da se ne lažemo, niko normalan u svijetu neće priznati RS kao samostalnu državu, ma koliko Dodik paradirao sa srpskim barjacima, ruskim ikonama i kineskim polulegalnim kreditima. Jedini papir koji priznaje teritorijalni integritet BiH jeste Dejtonski sporazum, a svaki pokušaj rušenja tog okvira vodi u krvave sukobe. Opet. 

Stražnjica kao svetinja

I sad dolazimo do brutalnog pitanja: koja bi budala ratovala za Dodikovu stražnjicu?

Jer upravo to je ulog – ne Republika Srpska, ne narod, ne pravda, ne sloboda. Ne, dragi moji. Rat bi bio isključivo za masnu, lijenu, kukavičku stražnjicu Milorada Dodika, za njegovu imovinu, njegove račune na Kipru, njegove vile u Beogradu i nekretnine diljem regije.

Hoće li majke iz Bijeljine i Foče sahranjivati sinove, da bi Dodikova djeca živjela bezbrižno ? Hoće li neko iz Prijedora ili Zvornika ginuti da Dodik nastavi bančiti na Jahorini? Hoće li iko normalan pristati da prođe još jednom kroz pakao rata, dok vođa u bijelom šatoru nazdravlja pijanoj svjetini?

Ili vas niko ništa neće ni pitati?!

Rat kao Dodikov kisik

Dodik bez rata ne postoji. On bez krize umire politički. Svaki njegov mandat je bila jedna velika prijetnja više – referendum o pravosuđu, referendum o vojsci, referendum o sudijama. Sve prazne puške. Ali sad je prvi put nagovijestio da će metak stvarno biti u cijevi.

I tu leži najveća tragedija: on zna da referendum nije put ka slobodi, nego ka otvorenom sukobu. Ali to ga ne zanima. Jer rat mu je kisik, rat mu je pokriće za pljačku, rat mu je posljednja karta da ne završi kao Sanader, u ćeliji s brojčanikom na vratima.

“Pravo na samoopredjeljenje” – mantra smrti

Njegova mantra o „pravu na samoopredjeljenje“ je samo šarena laža. Jer pravo na samoopredjeljenje imaju narodi u kolonijama, narodi kojima se negira elementarno postojanje. RS nije ni kolonija ni robovlasničko imanje. RS je entitet unutar međunarodno priznate države. Sve ostalo je laž.

Secesija RS-a nije pravo – to je kriminalni akt protiv mira i protiv života. A kriminalni akt se ne brani deklaracijama, već tenkovima i metkom.

Međunarodna zajednica – saučesnik u zločinu?

Ne smijemo zaboraviti ni „velike sile“. Godinama su mu gledali kroz prste, nazivajući ga „stabilokratom“. Dok je on širio mržnju, oni su se brinuli za „stabilnost Balkana“. Sad se čude što im politički Frankenstein prijeti eksplozijom.

I nije Dodik sam. Moskva i Beograd tapšu ga po ramenu. Kremlj sanja da otvori novi front protiv Zapada, a Vučić da dobije rezervnu polugu pritiska. Dodik im je i klaun i piroman.

Sarajevska kukavičja jaja

A Sarajevo? Sarajevo šuti. Trojka i opozicija glume da je sve to „još jedna Dodikova predstava“. Pa jeste, ali predstava s upaljenim šibicama u skladištu benzina. Kukavičluk Sarajeva je strašan – jer lakše im je ignorisati, nego se konfrontirati.

A opozicija u RS-u? Oni su najtužniji od svih. Umjesto da jasno kažu: „Ne, gospodine Dodik, nećeš nas uvlačiti u rat“, oni računaju da će pokupiti mrvice njegovog biračkog tijela. I tako svi postaju taoci njegovog ludila.

Narod između apatije i straha

Najveća odgovornost, ipak, pada na narod. Jer narod šuti. Narod je naviknut na „vođu“. A šutnja u ovom trenutku nije neutralnost – šutnja je saučesništvo.

Jer da ponovimo jasno: ako Dodik sprovede referendum, to neće biti glasački listić, to će biti ratni rov. To neće biti olovka, to će biti metak. To neće biti politička odluka, to će biti mrtva tijela.

I zato pitanje nije šta će reći Dodik 25. oktobra. Pitanje je hoće li građani RS-a imati hrabrosti reći: “Nećemo ginuti za tvoju stražnjicu!”

Historijske paralele – Miloševićev đak

Milorad Dodik nije prvi balkanski vođa koji prijeti referendumima i ratom. Milošević je to radio devedesetih, pa je završio u Hagu. Karadžić i Mladić su to radili, pa su završili kao presuđeni ratni zločinci.

Dodik ide njihovim putem, samo što se skriva iza mantre „demokratije“. Ali iza demokratskog vela stoji isto ono što smo već vidjeli: granate na gradove, kolone izbjeglica, spaljene kuće.

I zato nije pitanje da li će biti rata – pitanje je ko će biti dovoljno lud da ga povede u kolu s Dodikom.

Stražnjica (ne) vrijedi ničijeg života

Zato danas, brutalno jasno i bez rukavica treba kazati: Milorad Dodik je spreman na rat. Ali rat za sebe i svoju imovinu, ne za narod. Rat za svoju stražnjicu, ne za famozni entitet. A šta može izgubiti? On ništa, a vi, vaše živote. 

I svako ko mu u tome pomogne, svaki političar koji šuti, svaki međunarodni diplomat koji gleda u stranu, svaki građanin koji klima glavom – svi oni postaju saučesnici u najavljenom zločinu.

A istina je jednostavna: Dodikova stražnjica ne vrijedi ničijeg života. Ni jednog jedinog.

Pa vi vidite i odvažite.

(Plenum.ba, foto: lična arhiva)