“A Miloš Karadaglić? Eto ga po svjetskim dvoranama. Izvodi Baha, Albeniza, Rodriga, a srce mu lupa u crnogorskom taktu. On šalje poruku veću od bilo koje nagrade: nije svaki uspjeh za prodaju, nije svaka nagrada za prihvatiti, i nije svaka čast časna. On neće da bude fikus u vašoj lažnoj predstavi seoske velikosrpske kič-kulture za jednokratnu upotrebu! Bravo!”

A onda – paf! – Miloš.

Kao što u mitskim pričama uvijek dođe neki junak koji odbije da se pokloni caru, tako i Miloš Karadaglić – tiho, dostojanstveno, bez patetike – kaže: “Ne mogu Trinaestojulsku.” Ne kaže: “Neću.” Ne grmi, ne huči, ne razdire. Samo konstatuje – u ovakvim okolnostima, ne mogu primiti nagradu.

I to “ne mogu” odzvanja jače od svih salvi aplauza koje su mu mogli uputiti u Vili Gorica.

Jer to “ne mogu” kaže: “Neću da budem fikus u vašoj lažnoj predstavi seoske kič-kulture. Neću da budem paravan Bećirove nagrade. Neću da mi ime stoji pored imena koje simboliše ideološki regres.” To je čin moralne lucidnosti, intelektualne čistoće i građanske hrabrosti.

Naklon i veliko bravo!

A evo vam nova poslovica za litijašku Crnu Goru: “Sad Bećiru dajete duplo!”

Jer kad već Bećiru Vukoviću dajete Trinaestojulsku nagradu – onu istu koju je Miloš Karadaglić, svjetski gitarista, umjetnik i čovjek s kičmom odbio – zašto stati tu? Zašto ne još jedna? Ili dvije Bećiru Vukoviću? Jer ako već pravimo sprdnju od nagrade, hajde da je zbrusimo do kraja.

Nek’ Bećiru kapne i nagrada za životno nerazlikovanje između poezije i političke limunade. Nagrada za kulturno podaništvo. Nagrada za estetski nihilizam upakovan u akademsku štampu. Možda i neka orden-kartonska medalja za hrabrost u prećutkivanju genocida i beskompromisnu vjernost svakom režimu koji dobro isplaćuje. Nagrada za knjigu koje nema.

I da se razumijemo, nije Bećir kriv što se našao na listi dobitnika. Kriv je sistem koji je od Trinaestojulske nagrade napravio kulturni velikosrpski supermarket. A iznad svega, krivi smo mi – jer još uvijek pravimo da ne vidimo da je crnogorski javni život pretvoren u predstavu gdje se statuse dobitnika i odbitnika ne mjeri po djelu, nego po poslušnosti.

A šta je Bećir uradio da zasluži nagradu?

Kao i svaki istinski režimski pjesnik, Bećir je radio ono što najviše voli – napisao nekoliko fraza koje su po sadržaju prazne, po tonu podaničke, i po funkciji vrlo jasne: da se dopadne vlasti i ideološkom pastiru. E pa neka! Ali, zar to nije za neku drugu, kabinetsku nagradu? Recimo, “Zlatni mikrofon kabineta premijera”? “Orden ćutanja o zločinima”? Ili možda “Nagrada za književno ispunjavanje političkog plana i programa”?

Jer hajde da budemo jasni: ovo nije književna nagrada. Ovo je nagrada za ideološku podobnost. Ovo je aplauz kulturi koja ne boli, umjetnosti koja ne dira, i pisanju koje služi kao politička perjanica.

A Miloš?

Eto vam ga tamo, po svjetskim dvoranama. Izvodi Baha, Albeniza, Rodriga, a srce mu lupa u crnogorskom taktu. On šalje poruku veću od bilo koje nagrade: nije svaki uspjeh za prodaju, nije svaka nagrada za prihvatiti, i nije svaka čast časna.

Zato je njegov gest vrijedan divljenja, u vremenu kad je svaki javni čin unaprijed cenzurisan, pripremljen i serviran za režimske medije. On odbija da bude “kulturni balzam” na lešu građanske i antifašističke Crne Gore. On zna da ova nagrada više nije ono što je bila. Da je obezvrijeđena. Da je Bećirifikovana.

I zato, kad Miloš kaže “ne mogu”, čitava Crna Gora treba da stane i zapita se – a zašto Bećir može? Zašto on može da primi nagradu, dok najbolji među nama ne mogu?

A Mandić i ekipa? Pa oni su samo sistematizovali ono što znamo godinama – da u Crnoj Gori više nema razlike između kulturne politike i političke kulture. Da je Vojvoda, kako sam sebe zove, sada i arbitar u oblasti umjetnosti. I da je ovaj sistem spreman da sve pretvori u poligon za nacionalističku i desničarsku agendu.

Bećir je samo simptom.

Nagrada je samo mehanizam.

Miloš je otklon.

I zato, da zaključimo:

Podajte, podajte sad! Bećiru dvije nagrade!

Jednu za zasluge, drugu za štetu. Jednu od Mandića, drugu od sistema.

A Milošu – samo jedno ljudsko: hvala.

Zato što još neko ima kičmu. Zato što neko još uvijek zna razliku između umjetnosti i blama. Zato što neko još vjeruje da je Crna Gora veća od bilo koje ideologije. I zato što se, u vremenu generalne pokleklosti, pojavi neko ko zna kako izgleda stajati uspravno.

I da – ako Miloš nije zaslužio nagradu, onda neka vam Bećir piše himnu. To bi bilo sasvim u skladu s “novom, osvEženom Crnom Gorom”.

(CdM, foto: lična arhiva)