„Sjećam se da sam 5.oktobra 2000. bio u Beogradu, iza pozorišta ‘Duško Radović’… Zazvonio mi je mobilni telefon, zvali su moji iz Inđije. Bili su upali u lokalni radio i htjeli da sa četvrtog sprata bace Miloševićevog propagandistu, urednika i direktora tog medija. Pitali su me da li smiju to da učine, naravno da sam im zabranio… Tih ste godina u Srbiji imali političke partije, koje je, došavši na vlast prije dvanaest godina, Vučić svjesno uništio. Na svoju štetu. Jer ako se sutra nešto desi, više neće imati ko da pozove Gorana Ješića i pita ga da li sme da učini ovo ili ono. A to više nije moj, nego Vučićev problem. On je uništio Srbiju.“

Vanpretresno vijeće Višeg suda u Novom Sadu je, rješavajući o žalbama VJT i branioca osumnjičenog, ukinulo pritvor osumnjičenom Goranu Vesiću, nalazeći da iz naredbe o sprovođenju istrage, kao ni iz dokaza koje je Više javno tužilaštvo u Novom Sadu dostavilo u spisima predmeta, za sada ne proizlazi osnovana sumnja da je izvršio krivično djelo – teško djelo protiv opšte sigurnosti, saopštio je ovaj sud.

Tako je Goran Vesić, doskorašnji ministar građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture u Vladi Srbije, visoki funkcioner Srpske napredne stranke i bliski saradnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, nakon sedam dana formalno provedenih u pritvoru, pušten na slobodu. Nekoliko dana ranije, da se brane sa slobode pušteni su student novosadske Akademije umjetnosti Relja Stanojević, odbornik u Skupštini Novog Sada Miša Bačulov i nekadašnji ministar u Vladi Vojvodine, bivši gradonačelnik Inđije Goran Ješić. Sva trojica su uhapšeni 5. novembra ove godine zbog učešća na protestu u Novom Sadu, organizovanog zbog pogibije petnaest ljudi na novosadskoj Željezničkoj stanici.

Gorana Ješića, koji je, baš kao i Goran Vesić, bio član Demokratske stranke Zorana Đinđića, nije iznenadilo puštanje na slobodu nekadašnjeg partijskog druga.

”Aleksandar Vučić nikoga nije i neće pustiti niz vodu. Iako tišim tonom, poslednjih je dana branio Gorana Vesića i, kao predsjednik Republike, direktno prozvao sudije iz Novog Sada koji su, radeći svoj posao, studenta Relju Stanojevića, odbornika Mišu Bačulova i mene pustili iz pritvora i omogućili nam da se branimo sa slobode”, kaže Goran Ješić za Slobodnu Bosnu.

”Vučić je rekao da mu je Vesić prijatelj, da nije kriv, iako, kao pravnik, zna da predsjednik države ne sme da utječe na sud. Naročito ako imamo informacije da su pojedini izvođači radova, i pisano i usmeno, Vesića upozoravali da ne otvara Željezničku stanicu u Novom Sadu, jer nije prošla tehnički pregled. Na kraju, Vesić nije bio ni dan u pritvoru”.

Kako nije? Formalno, bio je pritvoren sedam dana.

Nije! Ta se karikatura prijavila novosadskoj policiji i Tužilaštvu, stavila im se na raspolaganje, a onda, pet sati kasnije, bila odvedena u de lux pritvor napravljen prije godinu i počela štrajk glađu. Kako se to stavljate na raspolaganje Tužilaštvu, a onda stupite u štrajk glađu? Jer to znači da ne sarađujete.

Prije dva dana, Vesić je odveden u Klinički centar Vojvodine, u Kamenicu, u luksuzni apartman, ne u Centralni zatvor. I mi onda slušamo o tome da je bio u pritvoru! Ne, u pritvoru su djeca, u uslovima koji nisu normalni, koji su najgori na Balkanu. Osam njih po 23 sata sjedi u deset kvadrata, bez tople vode, sa stenicama, bez elementarnih uslova za život. Ta djeca su u pritvoru, ja sam bio u pritvoru, nije Vesić. Jer Vučić, kažem Vam, nikoga neće pustiti.

Zašto neće?

Zato što je to mafijaška organizacija, ne politička stranka. Srpska napredna stranka (SNS) nije čak ni nekadašnja Socijalistička partija Srbije (SPS) Slobodana Miloševića. Miloševićev SPS je nastao iz Saveza komunista, gdje je bilo ljudi koji su znali šta je lijeva ideja, šta je država; imali su neku ideološku platformu, koju su napustili. Također, imali su profesionalne policijske službe, ljude koji su završavali jugoslovenske policijske škole. Vučićevom BIA komanduju Aleksandar Vulin i ostali opskurni, pa više ne znate jesu li to mafijaši ili… Belivuk koji je ljude sjekao i mljeo, taj najbolji prijatelj Vučićevog sina, imao je policijsku legitimaciju. Imale su je i ubice Zorana Đinđića. Ovaj rđavi kontinuitet doživljava kulminaciju i Vučić zna da mora da zaštiti svaki dio sistema koji je napravio.

Podsjećam da je prvi veliki problem bila afera koju sam izazvao kada sam, kao nekadašnji ministar za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo u Vladi Vojvodine, upozorio na povećani aflatoksin u mleku. Građani su reagovali, nakon čega je tadašnji ministar Goran Knežević smijenjen, ali je, poslije samo dva mjeseca, u okviru rekonstrukcije Vlade postavljen za ministra dugog resora.

Slično je bilo i sa Bratislavom Gašićem.

Jeste. Zašto? Zato što Vučić ne pušta nikoga, svjestan da će, izvuče li jednu ciglu, cijela skalamerija biti srušena. Ona se već ozbiljno ruši.

Gdje to vidite?

Donji ešalon, koji nosi tu veliku piramidu, nije htio da se 5. novembra okupi u Novom Sadu i suprotstavi se demonstrantima. Umjesto njih, Vučić je te noći pozvao direktore javnih preduzeća i plaćene narko-dilere, oni su došli da ga podrže. Ostali shvataju da je riječ o pljački epskih razmjera i da će jednoga dana i oni biti odgovorni, baš kao i ovi koji su iznad njih i koji su ukrali ogroman novac.

Dan nakon izlaska iz pritvora, najavili ste formiranje nove političke partije. Ipak, ovih dana ponavljate da ”u ovom momentu to nije tema”. Zašto?

Zato što mislim da je danas mnogo važnije osloboditi studente i djecu koja su već dvadeste i dva dana u pritvoru, osumnjičeni za teža krivična djela u odnosu na nas trojicu koji smo pušteni. Tema je i to što je u međuvremenu, tokom protesta ispred Tužilaštva u Novom Sadu, pretučen čovjek od 74 godine, nakon čega je, usled teških povreda, hitno prebačen u Klinički centar Vojvodine i operisan. Takođe, tema je natjerati Tužilaštvo da radi svoj posao, da procesuira naslnike u policiji, prije svih šefove novosadske policije bliske Srpskoj naprednoj stranci i odgovorne za prebijanje studenata i demonstranata tokom svih demonstracija proteklih godina. A moje političko angažovanje… Budući da od prošle godine nisam član Demokratske stranke, rekao sam da ću se politički angažovati. Posljednje tri decenije nisam mijenjao ideologiju: kao član Građanskog saveza Srbije, kasnije i Demokratske stranke, moja strana je uvijek bila lijeva, devedesetih antiratna, demokratska, proevropska i liberalna.

Danas je Srbija u 1941. godini.

Što to tačno znači?

Znači da je našem društvu neophodno grupisanje svih pravih opozicionih striktura, bez obzira na ideološke pretpostavke. Cilj je da sklonimo ovaj režim, a faza ”diferencijacije” doći će kada društvo bude slobodno. Tada ćemo moći da javno debatujemo i razgovaramo o svemu, da spustimo tenzije i izgradimo institucije. U Republici Srbiji institucije ne postoje. U Skupštini je juče usvojen najvažniji akt – Budžet, i to bez rasprave. Za to vrijeme, Tužilaštvo u Novom Sadu bavi se studentima koji protestuju i koji traže krivce za ubistvo petnaest ljudi na novosadskoj Željezničkoj stanici, a šuti o kriminalcima koji se nalaze u policiji, o narko-dilerima koji su direktori javnih preduzeća i koji, da nije bilo Europola, ne bi bili uhapšeni.

U parlamentu ste proteklih dana imali inicijativu opozicije da se raspravlja o povjerenju Vladi Republike Srbije, koju je režim odbio; također, odbili su raspravu o formiranju anketnog odbora koji bi ustanovio okolnosti ubistva petnaest ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu. Zašto su to odbili? Zato što su ministri u Vladi i visoki funkcioneri vladajuće koalicije privedeni i osumnjičeni. To ne smijemo dozvoliti. Moramo okupiti sve demokratske snage – i lijeve i desne i centar – organizovati se, radikalizovati građanski protest i definisati ciljeve.

Koje?

Za nas iz Novog Sada najvažnije je puštanje na slobodu svih uhapšenih tokom protesta 5. novembra i procesuiranje policajaca koji su pretukli čoveka od 74 godine.

Ministar policije Ivica Dačić demantovao je da su čovjeku o kojem govorite policajci nanijeli teže tjelesne povrede.

Dačić je to morao da kaže, jer ga je Vučić prethodno danima prozivao i prinudio ga da se priključi frontu za spašavanje Vučićeve kože. Dačić je osvedočeni lažov, hohštapler i kriminalac i prvi koji će morati da odgovara. On je šef policije koja je prebijala studente Fakulteta dramskih umjetnosti, tu decu koja su u Novi Sad došla da iskažu poštovanje i saosjećanje sa stradalima.

Novi Sad je eksplodirao. Novi Sad je Gdanjsk ili Temišvar u vreme Čaušeskua. U Novom Sadu imate konstantne nemire i proteste po ulicama. Danas je, prvi put nakon četrdeset godina, Advokatska komora Vojvodine, u znak solidarnosti sa zahtevima građana i opozicije, stupila u štrajku, obustavila rad. Bune se novinari RTV Vojvodina, taksi udruženja, građani… Novi Sad je danas baš ono što bi morao da bude.

Što tačno?

U Novom Sadu je sve počelo: ”jogurt revolucijom” i državnim udarom iz 1988. godine krenulo se u rušenje Jugoslavije. Logično je da rušenje sistema i istorijska pobeda krenu iz Novog Sada. Jer isti ljudi i njihovi politički i ideološki naslednici učestvovali su tada u državnom udaru.

Kao ozbiljan diktator, Vučić je dvanaest godina radio na rušenju prije svega Demokratske stranke, a onda i ostalih opozicionih partija. Ali nije napadao samo opoziciju; on javno ponižava i vrijeđa članove svoje stranke, ministre i koalicione partnere, sve u namjeri da građanima pokaže da su svi govna, a da je on taj koji rješava probleme. To je svima dozlogrdilo. Kao i korupcija.

U Željezničku stanicu u Novom Sadu, koja je tu od 1961.godine i koja je remek djelo arhitekture, ubačen je lift, što je koštalo više od šezdeset miliona eura. Možete li da zamislite taj nivo korupcije?! Najzad, ovo nije prva tragedija za koju je odgovoran Vučićev režim. Sjetite se poplava, tokom kojih je, zahvaljujući nesposobnosti, neodgovornosti i bahatosti režima, stradalo 65 ljudi. Ili srušenog helikoptera sa bolesnim djetetom, koje je trebalo da stigne na VMA u Beograd. Ili ubistva na naplatnoj rampi kod Doljevca. Ili prošlogodišnjeg ubistva djece u beogradskoj osnovnoj školi ”Vladislav Ribnikar” i u Mladenovcu… Agresija u javnosti samo je preslikana agresija i bahatost predsjednika Srbije, koji ljudima svakodnevno ispira mozak. Ta agresija dolazi iz kriminalnog miljea. Otkako je SNS na vlasti, traje kontinuirana borba narko kartela, od kojih jedan ima podršku države. Direktora najvažnijeg javnog preduzeća, Gradskog saobraćajnog u Novom Sadu, Europol je uhapiso kao kao narko-dilera.

To je dokaz da nema nedodirljivih, rekao je gradonačelnik Novog Sada. Je li?

Gradonačelnik Novog Sada je nemoralno đubre za koje niko nije glasao. To su glasovi Aleksandra Vučića. Kad pogine petnaest sugrađana, a dvoje su teško povređeni, na stanici koja je vaša, vi ne osjećate moralni odgovornost da podnesete ostavku?! A onda, kada vam direktora Gradskog saobraćajnog, koga ste sami predložili za to mjesto, uhapse zbog sumnje da je narko-diler, vi kažete da se nije bavio dilovanjem dok je bio direktor. Zamislite tu sramotu!

Kažete da Novi Sad ključa. Zna li se šta je sa maskiranim huliganima koji su rušili Novi Sad? Jesu li pohapšeni?

Vučić je strašljivac, kukavica odrasla i formirana tako što je ratnom zločincu donosio gajbe piva. Odrastao je, dakle, uz Vojislava Šešelja, koga je prošle nedjelje ubacio u ”japaner” i vozio ga od televizije do televizije da vokabularom devedesetih vrijeđa sve nas.

Kad je riječ o hapšenjima, kod nas trojice koji smo pušteni ne postoje elementi krivičnog djela. Sticajem okolnosti, moje ”krivično djelo” је snimljeno. Relja je otužen da je napao policajca u vršenju dužnosti, iako je, zajedno sa svojoj djevojkom, pretučen, što su sve vidjeli. U pritvoru smo nezakonito bili četrnaest dana, ja ukupno osamnaest.

Do danas nemamo podatak koliko je ljudi te noći ljudi privedeno.

Kako to?

Tako što Tužilaštvo javnosti još nije dostavilo taj podatak. Od Ombudsmana, koji je došao ne zbog mene, nego zbog Vesića, pa je morao da se vidi i sa mnom, saznao sam da je uhapšen i čovjek koji je tokom novosadskih demonstracija bacio neki predmet na prostorije SNS-a, što je u najgorem slučaju prekršajna prijava. E, taj je čovjek u pritvoru već dvadesetak dana. Pohapšen je i jedan broj maskiranih huligana, koji su njihovi i koji se pojavljuju na svim demonstracijama. Prvih desetak dana, Vučić je ponavljao da smo svi isti, da smo 5. novembra razbili Gradsku kuću, a da opozicija traži da se takvi izgrednici puste. Srećom, imam snimak na kojem se vidi da je riječ o huliganima koji su pod njihovom kontrolom. Ipak, dio studenata koji su privedeni sa huliganima SNS-a optužen je za podsticanje nasilnog ponašanja. Zato nisu pušteni. Vučićevi huligani dio su narkokartela, njima je pritvor prirodna stvar. Kad izađu, dobit će novac i nastaviti da rade isto. Ali ova djeca, studenti… Relju sam izveo iz zatvora na kapiju, sutradan je gostovao na N1. Nisam to mogao da gledam.

Zašto?

Zato što sam shvatio da čovjek ne može da funkcioniše. To je trauma. Zločin je svoju najpametniju djecu gurati u zatvore.

Vi ste sredinom devedesetih pritvarani kao student?

Da, 1996. sam bio predstavnik studentske organizacije i dio studentskog protesta protiv Miloševićevog režima. I nas su hapsili, ali je bilo drugačije.

U kojem smislu drugačije?

Neke od policajaca je, na primjer, bilo stramota. Izuzev incidenta u kojem je učestvovao Marko Milošević, privodili su nas u stanice policije, držali petnaestak sati u nekoj njihovoj menzi, razgovarali sa nama, ali se nije išlo dalje. Ovo je drugo. Na to brutalno nasilje prema nedužnim ljudima se mora reagovati. I reaguju. Danas Narodno pozorište u Beogradu, koje je pod potpunom finasijskom kontrolom gradske SNS vlasti, kao i Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu prekidaju rad; Fakultet dramskih umjetnosti takođe, sutra će biti mjesec dana od ubistva petnaest ljudi, u Srbiji će na tih petnaest minuta sve stati. Ljudi su bijesni, na ulice izlaze čak i zaposleni u javnim preduzećima, što se nikada nije dogodilo. Imate pobunu! Gdanjsk ili Temišvar.

Što može biti odgovor? Juče su novinari na vrhu zgrade Skupštine vidjeli snajperiste, o kojima je predsjednica Skupštine govorila kao o ”protokolu”.

Anu Brnabić dugo poznajem, bila je nepismena sekretarica Amerikanca u nekom međunarodnom projektu. To joj je mjera. Ona je – ništa. Govori ono što Vučić nije stigao da kaže.

Što god da učine, mora se nastaviti pritisak na režim, jer je to uslov da od prostora u kojem živimo napravimo državu. Srbija nije država. Ona je zemlja u kojoj živimo i od koje su Vučić i njegovi napravili državu za sebe. Na Vulina je svojevremeno skočio pas dresiran da pronalazi drogu. Vulin je tada bio ministar, incident se dogodio na granici sa Mađarskom. Nekoliko kilograma heroina nađeno je u Vulinovom službenom vozilu, za šta je kasnije optužen njegov vozač. Ovo je režim koji je pored autoputa, na dvadesetak kilometara od Beograda, organizovao proizvodnju skanka, što je kontrolisala državna bezbednost. Predrag Koluvija koji je to radio za njih je na slobodi, dok su policajci koji su to otkrili pod istragom. Ova država ne postoji, kažem Vam. Ako ne preuzmemo stvari u svoje ruke, od Srbije neće ostati ništa.

Kako mislite to da učinite?

Bio sam koordinator DOS-a 5. oktobra 2000. godine za cijeli Srem i lider lokalne opozicije u svom gradu. Sjećam se da sam 5. oktobra bio u Beogradu, iza pozorišta „Duško Radović„, sa gornje strane Radio-televizije Srbije. Neko je sa druge strane zapuca, zalegao sam, i tada mi je zazvonio mobilni telefon. Zvali su moji iz Inđije: upali su bili u lokalni radio i nameravali da sa četvrtog sprata bace Miloševićevog propagandistu, urednika i direktora tog medija. Pitali su me da li smeju to da učine. Naravno da sam im zabranio. Tih ste godina u Srbiji imali političke partije, koje je, došavši na vlast pre dvanaest godina, Vučić svesno uništio. Obesmislio ih je, kompromitovao, doveo u pitanje, iako je reč o organizacijama koje su u parlamentarnom sistemu i liberalnoj demokratiji, i po zakonu i po Ustavu, sastavni dio države. Pored ostalog, finasiraju se iz budžeta, imaju propisan način rada i delovanja. Vučič je to uništio. Ali na svoju štetu.

Kako na svoju štetu?

Ako se sutra nešto desi, više neće imati ko da pozove Gorana Ješića i pita ga da li sme da učini ovo ili ono. Ali to više nije moj, nego Vičićev problem. On je uništio Srbiju.

Sa druge strane, reakcija narodnih poslanika u republičkoj skupštini, u pokrajinskom i u gradskim parlamentima dobro reaguju i polako vraćaju poverenje građana. Prestali su da se bave marginalnim stvarima, opiru se nasilju policije i huligana, što je legitiman vid političke borbe. Umjesto gađana, oni su u prvom redu, imaju poslaničke imunitete koji ih štite. Hoću da kažem da je opozicija shvatila da je ovo poslednji trenutak da zanemarimo međusobne razmirice, da pokušamo da napravimo državu, a da onda polako krenemo u drugu fazu revolucije, a to je – diferencijacija.

Tamara Nikčević (Slobodna Bosna)