Stiglo mi je zadnjih par mjeseci dosta preporuka iz postjugoslavenske dijaspore da, ako prije nisam, moram pogledati seriju „Prvaci sveta“ koju reprizira Radio Televizija Srbije (RTS1). Radi se o povijesti jugoslavenske košarke. Da bi to ostvario morao sam se vratiti u dijasporu. Jer sam, kao i obično, ljetovao u Dalmaciji, a tamo, kad otvoriš linkove koje su mi poslali, piše da taj video u Hrvatskoj nije dostupan. Ali sve i da je bio, malo tko bi to tamo gledao. Jer nogomet je od 1990-ih hrvatski državni projekt i pučka religija, a nogometna reprezentacija, uz Katoličku crkvu, najvažnija nacionalna institucija. Drugih skoro da i nema — sjednice hrvatskoga Sabora gledam redovito ali kao humoristične emisije. Za tipičnog današnjeg hrvatskog domoljuba košarka je nacionalni simbol mrskog jugoslavenskog agresora (i to bi mogao biti jedan od razloga što je hrvatska košarka propala).

Gledao sam, dakle, TV seriju „Prvaci sveta“ u Americi preko jujtjuba koji je postavio svih dvanaest epizoda. Čitam komentare natopljeni ex-yu nostalgijom, sve u stilu one Manjifikove pjesme: there was a land, land of champions . . .[1] Dosta toga vidio sam već u filmu „Bit ćemo prvaci sveta“, kojim nisam bio oduševljen. Iz žanra ekranizirane sportske povijesti balkanske proizvodnje, najviše mi se svidio dokumentarac „250 stepenika“, o supergeneraciji svjetskih juniorskih šampiona iz Bormia 1987.[2] Ali to je dobar dokumentarni film, nije baš usporediv sa serijom „Prvaci sveta“, koja je žanr zabave i sapunice. Gledao sam i nogometnu sapunicu „Montevideo, bog te video“ i slažem se da se u Beogradu već neko vrijeme proizvode kvalitetni filmovi i serije na teme iz povijesti sporta, napose košarke koju Srbija vidi kao nacionalni brend. Kako bilo, „Prvaci sveta“ je zabavna serija, posebno onima koji nametnute povijesne perspektive ili ne vide ili uzimaju zdravo za gotovo. Glumačka postava je kvalitetna, od veterana Rade Šerbedžije i Žarka Radića, do, meni novog lica, kragujevčanke Nevene Ristić, kao rođene za sweetheart likove. Dobra je i ekipa koja glumi trenere i igrače, fizička sličnost se uz malo mašte primijeti, iako im fali tehnike i visine košarkaških velikana koje glume. Doduše glumce za košarkaške filmove nije lako naći, da bi bili dobri glumci a imali i visinu i vještinu najboljih među najboljima u ovom sportu. Nekim produkcijama to ipak uspije, recimo, seriji HBO-a „Vrijeme pobjeda“ (Winning Time: The Rise of the Lakers Dynasty), o slavnim Los Angeles Lakersima. Producenti su našli dobre glumce za uloge Jabbara i Magica, koji su trenirali košarku i visoki su preko dva metra. I u Srbiji je 2002 izišao film „Jedan na jedan“, o uličnom basketu (verzija kultnog Spike Leejevog White Men Can’t Jump). Glavni glumac, Zoran Čiča, i visoko skače, zna igrati košarku a i dobro glumi.

Sve medijske produkcije bazirane na nekoj historijskog priči prodaju i neku historijsku perspektivu, a to je važno posebno na Balkanu gdje su povijesne kontraverze bile uvod u ratove devedesetih. I serija „Prvaci sveta“ zrcalo je mitova i diskursa današnjeg srpskog nacionalizma. Tako, na primjer, jedan od glavnih likova, u zaključnoj, dvanaestoj epizodi, rezimira povijest zemlje u kojoj je rođena ta slavna košarka, otprilike ovako: „Ajde, priznajmo, dobra je bila ta država, šteta da su je srušili i njene narode zavadili neki političari“. Ti „neki političari“ koji su zavadili (dobre, bratske) narode ostaju neimenovani. To je vrlo popularan mit u Srbiji i srpskom svetu. Tu se post-jugoslavenskim narodima nudi neriješen rezultat. Ali kako se ovdje radi o košarci, treba kazati da neriješenog rezultata u košarci nema. Ako je neriješeno, igraju se produžeci. Svima s ovih prostora koji se odbijaju suočiti s neugodnom prošlošću, odgovara igrati produžetke do sudnjega dana. I parazitirati na tome umjesto suočavanja s prošlošću, katarze, pomirenja i novog početka za narode koji imaju više sličnosti nego razlika i dosta zajedničkih interesa.

Srpski je nacionalizam kidnapirao jugoslavenstvo i iz njega uzme što mu odgovara. Dvije države se ovoj seriji spominju pod imenom Jugoslavija a sugerira se da je to jedna. Spominje se SFRJ iz 1970, kad je osvojeno prvo svjetsko košarkaško zlato i ona takozvana SRJ iz 2001, kad je Srbija osvojila evropsku titulu — tada se glavnina radnje ove televizijske serije zbiva. Inače, znatan broj dokumentaraca i sličnih produkata Made in Serbia (npr. „Zlatni momci“),[3] konstruiraju neprimjerene medudržavne kontinuitete od zlatnih medalja iz Ljubljane 1970. do Indianapolisa 2002, pa i kasnijih titula koje osvaja Srbija. Miloševićeva Jugoslavija utrpana je u isti koš s Titovom kojoj je zapravo antipod i koju je ubila. SFRJ po ustavu iz 1963, u kojoj je zlatna košarka rođena, bila je država bratstva i jedinstva naroda, reformskog socijalizma, modernizacije i faktor mira u svijetu. Nasuprot tome, Miloševićeva Jugoslavija je država odgovorna za ratove, etnička čišćenja i genocid. Iz Miloševićevog štaba dolazi logistika za trogodišnju opsadu Sarajeva, izgladnjivanje i ubijanje stanovništva grada koji je bio simbol suživota ovdašnjih naroda. Ta Jugoslavija za koju se u seriji „Prvaci sveta“ 2001 žestoko navija, poslala je tada impresivnu reprezentaciju ratnih zločinaca na tribunal u Hagu.  

Ali ne radi se ovdje da neki scenarist neke televizijske serije slabo shvaća povijest ovih prostora iz 1990-ih i da se zbunio zbog istoimenih država pa vidi u njima kontinuitet kojeg nema. To je odraz ideologije srpskog nacionalizma kakav je danas. Milošević nije neko vrijeme zadržao ime Jugoslavija zbog jugonostalgije. Ima za to  više razloga koji se tiču međunarodno pravne sukcesije, ali osnovno je znati da je Beograd, koji je poslao u rat Srbe na Kosovu, u Hrvatskoj i u BiH, i dirigirao ratovima u susjednim zemljama kroz 1990-te nadajući se da će srpske vojske otrgnuti dijelove teritorija Kosova, Hrvatske i BiH i ujediniti ih sa Srbijom i Crnom Gorom a pri tome da će žrtve agresije ispasti pokretači rata koji je navodno izbio zbog njihovih odcjepljenja od Jugoslavije. I Vladimir Putin je učio od Slobodana Miloševića. Pripremajući aneksiju Krima i invaziju Ukrajine, često je govorio o NATO bombardiranju Jugoslavije  1999. i povlačio paralele između Kosova, kao mitske srednjovjekovne Srbije i Krima i Kijeva kao mitske srednjovjekovne Rusije.

Košarkaško zlato u Ljubljani je iz vremena dok su još bile žive vrijednosti partizanskog bratstva i jedinstva u državi koja se temeljila na partizanskoj pobjedi i porazu ustaša i četnika iz 1945. A košarkaške medalje iz 2001 i 2002 osvojila je četnička Srbija (pod imenom Jugoslavija), a ista je ideologija inspirirala i ostale medalje Srbije nakon toga. U seriji „Prvaci sveta“, koja velikim djelom pokriva i period Titove Jugoslavije, Tita se prikazuje karikaturalno, kao starog diktatora i lika poput Dr. Evela iz parodija na filmove o James Bondu. A kad se radnja premjesti u 2001, Miloševića i reprezentaciju srpskih ratnih zločinaca pred haškim tribunalom se ne spominje i ne vidi. Spominju se samo patnje Srbije pod međunarodnim sankcijama.  Ukratko, povijesne činjenice govore da ona Jugoslavija koja je izmislila svjetski trofejnu košarku od 1970-1991, umire u ratu 1991-1995. Simbol tog umiranja je i smrt devetnaestogodišnjeg Edina Salaharevića, tada jednog od najvećih talenata jugoslavenske košarke, omladinskog reprezentativca Jugoslavije, ubijenog nakon višemjesečnog mučenja u četničkom koncentracionom logoru Sušica u istočnoj Bosni. Tu su mu bili zatočeni i ubijeni i otac i brat koje je Edin došao spasiti. Kosti tada jednog od najboljih, a po mnogima, najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije, pronađene su u nekoliko odvojenih masovnih grobnica i identificirane tek 2009. Srpski četnici ubili su ga samo zato jer je bio Bošnjak. Neki među krvnicima su ga i poznavali, ali mržnja im je toliko pomračila um da su ignorirali intervencije za Edina iz košarkaških krugova u Beogradu. Nisu se sjetili da bi možda mogao igrati za (Veliku) Srbiju. Recimo, na europskom prvenstvu protiv Turske 2001 o čemu se govori u seriji „Prvaci sveta“. A mogao je, da je ostao živ, (još pametnije) učiniti isto kao Sandžaklija Mirsad (Jahović) Turkcan, pa otići u Tursku. I te 2001 igrati s Turcima protiv te „Jugoslavije“ i možda joj uzeti to zlato bez sjaja.

Srbijanska TV serija „Prvaci sveta“ sugerira da je jugoslavenska košarka začeta u Beogradu 1945, po četvorki entuzijasta, Nebojši Popoviću, Aci Nikoliću, Bori Stankoviću i Radomiru Šaperu. To je, zna se, bilo vrijeme komunističkog terora. U seriji ovi su junaci prikazani kao antikomunisti, prozapadni beogradski „buržujčići“, kako ih neki komunistički vlastodršci nazivaju. Gdje li samo ova četvorica u gladnom i razrušenom Beogradu 1945, nađoše sve te leptir mašne i zapadne modne detalje pa ih još nose okolo kao na modnu reviju. Čudno kako ih takve neka sovjetska patrola nije likvidirala prije nego im je komunistički funkcionar Vladimir Dedijer osigurao zaštitu političke policije tzv. Udbe. A onda, tog sirovog udbaša koji ih štiti tj. nadzire, pripitomila je moć i ljepota košarkaške igre i pretvorila ga u navijača i one Jugoslavije iz 1970 i one iz 2001. Komunizam, vidi se, ovi mladi beogradski liberali, osnivači jugoslavenske škole  košarke, ne vole. Međutim, ostvaruju u tom sistemu sjajne karijere. Najveći antikomunist među njima, kojemu su, kaže, komunisti ubili oca (podrazumijeva se danas, pravednika, mučenika i možda svetačkog kandidata), putuje s crvenim pasošem po svijetu i postaje svjetski prvak sportske diplomacije.

Ali igrali su ovdašnji južni Slaveni košarku mnogo prije 1945. Zato u jednom od najslavnijih hramova košarke u svijetu — dvoranu u Zadru, stoji transparent: Bog je stvorija čovika a Zadar košarku. Košarka koja je u Beogradu 1945, rođena pod komunizmom, stigla je u Dalmaciju s fašizmom. Od 1930-1943, u Zadru se igraju košarkaški turniri i lige. Bila su četiri kluba, igrali su u njima košarku i dalmatinski Talijani i Hrvati i drugi, bilo je i Srba i Arbanasa. Održavani su i ljetni košarkaški kamp za mlade igrače i seminari za trenere. U stvarnosti, sport općenito, pa i njezino košarkaško božanstvo, voli autoritarne režime i oni vole da im sport služi da bi bili popularni i legitimno vladali. Prema povjesničaru Ericu Hobsbawmu, nasuprot kubertenovskom idealu olimpijskog bratimljenja naroda, funkciju međunarodnog sporta kao simboličnog rata nacija, inaugurirao je Hitler na olimpijskim igrama u Berlinu 1936.[4]

Prihvatili su taj model sporta u službi nacionalizma i u komunističkom SSSR-u a i jugoslavenski je model bio sličniji sovjetskom nego američkom. Sportske arene u doba hladnog rata postale su poprišta simboličnih ratova za prestiž država. U košarci najveći su rivali bili SSSR, SAD i „nesvrstana“ SFRJ. Ima nešto u tome, ali je ipak jugoslavenska škola bila bliža sovjetskom modelu. Previše je u oba ta sistema, i sovjetskom i jugoslavenskom, bilo etatizma. Državna je reprezentacija bila stalna institucija i državni kult, ligaška natjecanja se prekidaju radi priprema reprezentacije, igrači moraju obavezno služiti vojsku i ne smiju u inozemstvo prije 28 godine, vladajuća partija i država imaju svoje ljude koji odlučuju u svakom savezu, u svakom klubu, itd. Posebno je važno da je SFRJ posudila od SSSR-a naglasak na fizičke pripreme u planinskim centrima prije svakog važnijeg međunarodnog natjecanja. Pripreme reprezentacije bile su dugotrajne, igrači su zajedno trenirali i igrali od kadetskih, ranih tinejdžerskih uzrasta do tridesete. Takav je sportski sistem bio instrument službenog, državnog nacionalizma. Da je SAD imao takav sistem, ne bi njihovi „Dream timovi“ u međunarodnim utakmicama nikad izgubili ni utakmicu a kamoli turnir ili prvenstvo. Američki nacionalni timovi u sportskim igrama poput košarke koji nastupaju na međunarodnim natjecanjima, bili su i ostali povremeni i ad hoc projekti. Neki ugled i ozbiljniji tretman ima jedino olimpijski tim jer se u američkoj kulturi smatra baštinom starogrčke demokracije. I danas, kad Amerikanci redovito šalju reprezentacije na svjetska prvenstva FIBA-e, uvijek fali neka zvijezda koja ima preča privatna posla. Za Amerikance je izraz „prvak svijeta“ sinonim za prvaka SAD-a. U bejzbolu se igraju „svjetske serije“, u američkom nogometu prvak NFL lige je prvak svijeta, nema boljih drugdje. U košarci, prvak NBA lige nosi titulu world champion i to je u ovom trenutku Boston Celtics, jedna košarkaška korporacija, klub, a ne nacija.

Kako se razvijala i što je postigla košarka u Titovoj Jugoslaviji od 1960-ih do kraja 1980-ih, danas je u svijetu relativno dobro poznato i priznato i kroz rejting igrača i trenera, kroz najpoznatiji muzej Basketball Hall of Fame, objavljenu literaturu i ranije spomenute i druge priloge masmedijske produkcije.[5] Novija historiografska istraživanja bave se i politikama i kulturama sjećanja na taj period uključujući i povijest košarke i drugih sportova u bivšoj SFRJ.[6] Istovremeno, interes u svijetu za fenomen jugoslavenske košarke stalno raste. U medijima se svako malo pojave nove ex-YU All Stars postave i razni „balkanski Dream teamovi“. U Memorijalnom muzeju izumitelja košarke Dra Naismitha, „Kući slavnih“ (Hall of Fame), među laureatima ima već deset ex-Jugoslavena, najviše od svih nacija poslije Amerikanaca. Objavljuju se u svijetu i rang liste gradova u kojima je rođeno najviše NBA košarkaša na stotinu tisuća stanovnika. Prvi je Mostar, s jedva stotinjak tisuća stanovnika kad je bio na vrhuncu, u kome se rodilo četiri NBA igrača i jedan član Hall of Fame, a četvrti je Split s osmoricom NBA profesionalaca od kojih dvojica članova Hall of Fame.[7] Uz to evo već treću godinu za redom izdanci historijske jugoslavenske škole košarke najbolji su igrači najjače svjetske profesionalne lige NBA. Srbin Nikola Jokić je tri godine zaredom bio najbolji igrač lige (na dobrom je putu prema četvrtom MVP-u) a Slovenac Luka Dončić, uz Jokića je godinama u prvoj petorci lige. Da ne imenujemo sve koji su od 1990-tih igrali u klubovima koji su osvajali NBA titule prvaka ili birani u „All Star“ selekcije.

Nedavno sam imao priliku mentorirati magistarski rad jednog američkog studenta sportskog menadžmenta koji je istraživao povijest jugoslavenske košarke. Savjetovao sam njemu i njegovom službenom mentoru da istraživanje, sada već u fazi  doktorata, organizira oko slijedećih tema: uloga SAD-a u povijesti jugoslavenske košarke i pregled razvoja košarke o SFRJ od 1960. do 1991.; zatim, globalizacija košarke od 1990-ih do danas s fokusom na igrače iz država nasljednica u NBA; dalje, tematika komemoracije jugoslavenskog košarkaškog naslijeđa napose prema američkoj Hall of Fame, te košarka kao potencijalni instrument pomirenja među narodima i državama bivše Jugoslavije. Upozorio sam ga da ne mistificira ni Balkan ni ex i post „Jugoslavije“ – ne žive tamo mitski divovi, junaci i Tesle genijalci, balkanski les miserables su uvijek bili i ostali u većini. Treba ipak priznati da izuzetan talent u tim narodima očito postoji ali mnogi su ga pretvorili u svjetski uspjeh tek kad su odatle otišli u razvijene zemlje. Za taj izuzetni talent u balkanskim narodima znali svi imperijalni i kolonijalni zavojevači od Franaka, Mlečana i Turaka do Habsburga i Amerikanaca. Turci Osmanlije su ono što danas Amerikanci zovu scouting, zvali devşirme. Verziju te prakse oživio je postjugoslavenski sport, tako da djeca ranog tinejdžerskog uzrasta odlaze iz roditeljskog doma i potpisuju za profesionalne klubove i druge mehanizme sportskog razvoja u drugim zemljama.

Košarkaška dostignuća Jugoslavije velikim su dijelom Made in USA. Rječit je primjer Nikole Tesle – nije on nikakav Srbin ni Hrvat ni Austrijanac nego Amerikanac. Amerika je stvorila i Teslu i jugoslavensku košarku i to učenjem, radom i organizacijom bez čega talent ne bi bio dovoljan za vrhunske svjetske domete. Balkanski narodi imaju izuzetan talent koji se kroz povijest vrlo često realizirao izvan tog prostora u razvijenim zemljama. To važi i za stvaranje jugoslavenske škole košarke. Ono što sam smatrao najvažnijim savjetovati ovakvom istraživanju koje se provodi u Americi, to je da se tu mora pisati američka i globalna povijest. To je već taj student znao pa je uspio obaviti niz intervjua sa svjedocima povijesti uloge SAD u razvoju jugoslavenske škole košarke. „Uhvatio“ je primjerice, i legendu NBA Billa Waltona koji je šezdesetih kao tinejdžer gostovao u SFRJ, i legendarne trenere, Digger Phelpsa koji je organizirao gostovanja reprezentacije SFRJ u SAD i Georgea Stanicha, koji je pomogao Branku Radoviću u osvajanju prvog prvenstva Jugoslavije splitske Jugoplastike.

Amerika je košarku i izmislila i izvezla na Balkan kao i u ostatak svijeta. Amerika je naučila Jugoslavene igrati košarku. Posebno je važan hladnoratovski period od šezdesetih do osamdesetih. Tada je u vanjskopolitičkoj doktrini SAD-a uveden naglasak na takozvanu „meku moć“ (soft power), naime, utjecaj na narode pod komunističkim režimima kroz popularnu kulturu, dakle i sport, te kulturnu i znanstvenu i drugu suradnju i razmjenu znanja i ideja. Tako su u zemljama istočne Evrope gostovale razne američke košarkaške selekcije sveučilišta i klubovi, ali i košarkaški cirkus Harlem Globtrotters, također i zvijezde jazz glazbe, umjetnici, znanstvenici, itd.

To je bila šansa koju su razumjeli i iskoristili treneri utemeljitelji jugoslavenske košarke poput Ace Nikolića, Ranka Žeravice, Mirka Novosela i drugih. Pa su od 1960-ih do 1980-ih u Jugoslaviji gostovali i brojni treneri koji su držali seminare za lokalne trenere, jugoslavenske reprezentacije putovale su na godišnja „studijska putovanja“ u SAD i tamo igrale protiv jakih američkih ekipa, tada su i prvi jugoslavenski igrači odlazili na probe za moguće angažmane u NBA ligi.[8]  Sve je to doprinijelo napretku jugoslavenske košarke i pripremilo „balkansku košarkašku invaziju“ na američku košarku i njezinu globalizaciju od devedesetih do danas. Najbolji, ujedno i najnoviji primjer američkog otkrivanja i potom dizajniranja u vrhunske profesionalce igrača porijeklom iz post-jugoslavenskih država je Nikola Jokić. Nikolu iz Sombora je, kao i Nikolu Teslu iz Gospića, velikima učinila Amerika a ne njihovi etnosi, rase i zemlje porijekla. Njima, naravno, nitko ne može zabraniti da o tim herojima izmišljaju povijesne priče uz gusle javorove i time svojim marginalnim narodima daju značaj i samopouzdanje.

O „projektu Jokić“ govorio je nedavno u jednom podcastu Josh Kroenke, suvlasnik Denver Nuggetsa.[9] Kupili su, kaže, preko NBA drafta, dva dobra visoka centra s Balkana, Nikolu Jokića i Jusufa Nurkića. Kroenke i glavni trener Mike Malone, prepoznali su u Jokiću rijetki talent za onu poziciju visokog posta, centra s vještinama beka razigravača, koju je, prerano, ranih 1970-ih, u Ameriku i svijet pokušao uvesti Krešo Ćosić. Pa su trejdovali Nurkića, (koji je nastavio dobru karijeru), da bi doslovce „izmislili“ Jokića i nove Denver Nuggetse. Oko te njegove uloge sagradili su cijeli tim, pažljivo probrali i kupili igrače koji se s Jokićem najbolje igrački i ljudski slažu, iscrtali sheme i taktike i podredili cijelu organizaciju Denver Nuggetsa Jokiću. Isplatilo im se, taj im je sistem 2023 donio titulu svjetskih prvaka a Jokiću MVP trofej najboljeg igrača lige.

Također sam predložio i službenom mentoru ovoga studenta, kolegi profesoru i ko-mentoru, treneru košarkaške ekipe tog poznatog sveučilišta, da lobiramo za nove laureate u američkoj, tj. svjetskoj Basketball Hall of Fame. U sklopu tema o ulozi košarke u komemoracijama i pomirenju naroda na Balkanu a i zbog, po historiografskim kriterijima jače postave jugoslavenske škole košarke u tome slavnom sportskom muzeju, tamo je mjesto što prije, Mirzi Delibašiću, Ranku Žeravici i Giuseppeu Giergi.

---

[1] Magnifico – Land of Champions – Director’s cut, https://youtu.be/EcH4aHOjnGo?si=qoa2sinU3QaMuqDS.

^[2] „250 steps“ – Documentary movie; „250 stepenika“ – Dokumentarni film, https://youtu.be/xZUTCHscbZo?si=2ZFFJ9xa7-ldcJUV.

[3] Vidi npr. ZLATNI MOMCI 1-6, https://youtu.be/CAAbiANCf68?si=zjKHzvijVZN7G7C6, https://youtu.be/tSPtdnxPi1g?si=ATJrpyUh2tDe-4_R, https://youtu.be/TBlT8Q9Hl0Q?si=Is2CDXxRcy14NrHS, https://youtu.be/w1VC6kY3j1k?si=aFMIxrXfj2toV88c.

[4] Eric J. Hobsbawm, Nations and Nationalism since 1780: Programme, Myth, Reality. Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1990.

[5] Vidi, između ostaloga, Vjekoslav Perica, “United They Stood, Divided They Fell: Nationalism and the Yugoslav School of Basketball, 1968 – 2000.” Nationalities Papers, Vol. 29, No. 2, pp. 267-29; Alexander Wolff., Big Game, Small World: A Basketball Adventure. Durham: Duke University Press, 2002.

[6] Vjekoslav Perica, 2014. “Sport and Nationhood. Commemorating Hero Athletes in Post-Yugoslav States.” Südosteuropa, Vol. 62, H. 1, str. 50-66; Vidi također poglavlje VI „Bolja prošlost u muzeju košarkaške slave“ u Pomirenje i posljednji dani. Balkanske nacije u muzejima i mitovima slave, stida i srama.  Beograd: Biblioteka XX vek, 139-159.

[7] “Split pri vrhu nevjerojatne NBA liste, Mostar prvi: ‘Moram doći u Split i shvatiti ovaj fenomen’, T Portal 24, 11. 2024, https://www.tportal.hr/sport/clanak/split-prvi-vrhu-nevjerojatne-nba-liste-mostar-prvi-moram-doci-u-split-i-shvatiti-ovaj-fenomen-20241124.

[8] Vidi detaljnije u Marjan Crnogaj, Duško Miletković,  Tilen Jamnik i Sasa Čobanov, predgovor Dan Peterson, Most generacija: Košarka kad se igrala s ljubavlju, Morisville, NC, (SAD), Lulu.com, 2018.

[9] Denver Nuggets Owner Josh Kroenke on Drafting Nikola Jokic and Watching His Rise to MVP, https://youtu.be/HiuH8swINO8?si=R0SugzeCnQv6dPve.

(Autonomija)