Tragedija na novosadskoj železničkoj stanici utiče na političku agendu i gura pitanje odgovornosti na njen vrh. Činjenica da se u javnosti ova tragedija jednom imenuje kao nesreća, a drugi put kao zločin, postavlja pitanje – čemu služi država?

Krenimo od notorne stvari. Građani osnivaju državu da bi preko nje zaštitili svoja fundamentalna dobra – život, pre svega. Ako vlada ne ispunjava zadatak zbog kojeg je osnovana, ako zloupotrebljava svoju moć, ako izigrava pravila, ako izgubi poverenje i postane despotska, onda je pravo na otpor građanska dužnost. Cilj otpora nije korekcija vlade, nego zasnivanje novog političkog poretka u kome će se prava i slobode građana efikasno štititi.

Iz ovog ugla gledano, zahtevi za ostavkama Vučevića, Vesića i Đurića nisu dovoljni. Ostavke čuvaju sistem, čije su institucije okupirane, obesmišljene, nefunkcionalne i dezintegrisane. Nije problem Vesić – koji je najavio da će podneti ostavku – nego izopačeni sistem. Predlozi režimskih političara da se novosadska tragedija ne politizuje, da se pitanje o uzrocima tragedije prepusti stručnjacima, a pitanje odgovornosti institucijama su, u najmanju ruku, iritirajuća. To je stara i bezbroj puta do sada proverena autokratska fora.

Stručnjaci su nam, zbilja, potrebni, jer nam je potreban neko kompetentan, neko sa diferenciranim znanjem da nam objasni kako je došlo do tragedije. Pitanje odgovornosti, međutim, nije nešto što se tiče građevinskih inžinjera, nego građana. Insistiranje da se to pitanje prepusti instutucijama je besmisleno, pošto su instutucije zarobljene, okupirane i kompromitovane kolaboracijom sa režimom.

Institucije obično okupira partija koja vlada izvršnom vlašću, a sastoji se u ignorisanju pravila, normi i procedura. Ako se tragedije ponavljaju, a norme i procedure konstantno ignorišu, teško je u tragediji videti nesreću, a ne zločin.

(Autonomija)