Što je Dodik Čoviću, to je Vučić Plenkoviću

Šta vam prvo padne na pamet kada pomislite na saradnju balkanskih nacionalista? Vrlo vjerovatno lokalna BiH osovina Dodik-Čović, odnosno HDZ-SNSD partijski tandem koji drži ključ državnosti i opstojnosti Bosne i Hercegovine u nakaradnom čitanju uzdrmanog i rašrafljenog ustava ove zemlje. Mnogi će s pravom kazati: kukavna nam je budućnost ako ona zavisi od Dodika i Čovića. I bit će u pravu.

Ali, zamislite zapravo izvorni DNK ove veze, koji počiva još na postelji Karađorđeva i na Tuđman-Milošević „dvojnom paktu“, stvorenom da bi se parčala, prije svega, Bosna i Hercegovina, a onda i sve ostalo.

E pa, ne morate puno razmišljati, jer je premijer Hrvatske Andrej Plenković pozvao Aleksandra Vučića, od svih ljudi na svijetu, da na Samitu Ukrajina – Jugoistočna Evropa, koji se održava u Dubrovniku, „srbuje“ do mile volje.

Iskoristio je svoje diskreciono političko pravo, pa na Samit nije pozvao predsjednika svoje zemlje, Milanovića. Istina, Zoran Milanović je odavno poznat po svojim proruskim stavovima i nikako se ne bi uklopio u društvo Volodimira Zelenskog, najvažnijeg dubrovačkog gosta. Istina je također i da Milanović, osim FSB-ovskih stavova, ima gafova za tri hrestomatije, ali koje je onda Plenkovićevo opravdanje za zvati komandanta „srpskog sveta“ Vučića, koji, htio-ne htio, navigira srpski brod prema Moskvi?

Mnogi će kazati kako je neočetnik Vučić zapravo najmanji rusofil u ovakvoj putinofilskoj Srbiji, ali nemojte smetnuti s uma da je on sa svojom SNS ekipom potpalio putinistički plamen koji kao buktinja gori u narečenoj Srbiji.

Vučić postrojava Hrvate u Dubrovniku?

„Ali ne zovete nekoga u goste ako se sami svađate, a susjed preko puta sastanak koristi za jačanje svog kulta ličnosti.“ A dogodilo se upravo to. Vučić je dodatno odbrusio Plenkoviću, a na kraju svoju politiku nije pomakao ni centimetar: „Podržavamo teritorijalni integritet Ukrajine, ali ćemo istovremeno ostati bez uvođenja sankcija Rusiji. To je naša politika“, kazaće s pravom kolumnista Indexa.hr, Goran Vojković ukazujući na Vučićevo ‘postrojavanje’ Plenkovića.

I odista, Vučić je iskoristio priliku da iz grada, koji je uništavan velikosrpskim granatama, drži predavanje domaćinu Plenkoviću o svemu i svačemu, radeći valjda najbolji PR marketing u regionu. Ali kako se ono kaže: pomozi sirotu, na Plenkovićevu sramotu.

I da je samo to!

Vučić je, kako prenose srbijanski mediji, „oštro odgovorio“ Plenkoviću na tvrdnje o agresiji: „Lažovi su za stolom!“

Zamislite vi jednog neočetnika, koji je Šešeljev duhovni i ideološki sin, koji je hodao sa snajperistima iznad opkoljenog Sarajeva, i koji je podržavao uništavanje Dubrovnika, kako baš iz Dubrovnika pojašnjava, valjda Dubrovčanima, ko je i kako počinio agresiju, nazivajući ih lažovima?!

A eto, to je cijena saradnje velikosrpskih i velikohrvatskih voždova. Ili, što bi se reklo u BiH – to je gutanje žaba. Pa ko više proguta. Žaba, da prostite!

Politika srboslavije življa no ikada

Je l’ mislite da je to sve? Naravno da nije. Ovo je Vučićev serijal uvreda, pošto je samo dan ranije u Tivtu odbio, makar javno, pred kamerama, da se susretne sa Vjosom Osmani, prvom ženom Kosova, objašnjavajući i njoj, i nama, i Crnogorcima, i čitavom svijetu da su se svi otcijepli od Srbije, koja je valjda prva i jedinstvena sila u kosmosu. Ali to je ta velikosrpska politika. To je mitomanska nostalgija za Jugoslavijom, koju su oni doživljavali kao „Srboslaviju“, a činjenica je da ne bi ni postojala bez Jugoslavije.

No, nakaradna politika Hrvatske, ili možda ne nakaradna, nego baš dogovorna, dovela je do toga da se onaj koji je metaforički ljubio granate koje padaju na Dubrovnik, šeće crvenim dubrovačkim tepihom. Logično bi bilo da mu je doživotno zabranjena posjeta ovom gradu, a ne da hoda crvenim tepihom. Ali eto…Ponavljam, zašto je to tako, neka vam kaže HDZ.

A onda zamislite na šta su sve srpski i hrvatski niži postavljeni oficiri, u vidu Dodika i Čovića, spremni kada viši ovako javno ponižavaju građane.

Moj Zelenski, da znaš što ne znaš

A Zelenski? Da, bio je i Zelenski.

Zelenski s pravom kaže: „Da nas je (Ukrajinu) Rusija pokorila, sljedeći bi bio Balkan.“ Moj Volodimire, nemam ti srca reći, pola ovih prisutnih na skupu bi otvorilo šampanjac da se to desilo, a druga polovina i sad čeka na Dunavu u Srbiji da podastre crveni tepih hipotetičkim ruskim vojnicima.

I ta polovina je raspoređena i u Srbiji i u Hrvatskoj, nemoj da brineš.

Jer, ove dvije zemlje nisu izraz geostrategije, nego stanja svijesti.

A ako su ovakva Srbija s Vučićem i ovakva Hrvatska s Plenkovićem „stanja svijesti“, e onda možemo horski svi zajedno zakukati!

(Radiosarajevo.ba)