Faruk Šehić je ove godine izdao novi roman „Cimetna pisma, dijamantna stvorenja“, prvo u izdanju zagrebačke Fakture, a onda i u izdanju Buybooka. Obzirom da se radi o jednom od naših najprevođenijih i najnagrađivanijih pisaca, onom kojeg možemo smatrati i bosanskohercegovačkim spisateljskim brandom, logično je posvetiti pažnju njegovom novom romanu. Pitanja koja slijede su veoma lako mogla biti posve drugačija jer se radi o izuzetno kompleksnom i slojevitom romanu kojeg nije moguće obuhvatiti jednim razgovorom, ali sigurna sam da će barem ispuniti cilj da privuku buduće čitatelje.

S obzirom da si mi rekao da si ovaj roman pisao nekoliko godina – duže nego išta do sada, možemo li ga smatrati tvojim magnum opusom, najambicioznijim i najkompleksnijim djelom do sada? Uprošteno govoreći, u njemu si spojio prozu i poeziju jer osim što je roman veoma kompleksne strukture, rekla bih i eksperimentalne, dobija se utisak da je i svaka rečenica poetski zaokružena i cjelina sama za sebe, tek sekundarno čineći i roman…

Možemo, svakako, najambicioznijim i najsloženijim. Možda bi neko od ovoga napravio i dvije knjige, ali ja sam napisao jednu. Na rečenicama je dosta rađeno, nakon što su izašla dva izdanja, jedno hrvatsko i jedno bosansko, nastavio sam da neka mjesta (kojima nisam bio zadovoljan) popravljam, to jest preispisujem. Neke dijelove romana koji su jako bitni, to su oni prelazi, kad se stvarnost raslojava: oni su u svemirskom brodu i glavni lik se uz pomoć gadžeta Aleph sjeća svoje prošlosti – to jest ona biva ispisana kroz hologramske priče (tako je čitalac vidi), tada njihova prošlost na Zemlji postaje samostalna, nastavlja svoj život. To je Rovellijeva teorija o vremenu, da ne prošlost postoji i da vrijeme nije linearno. Postoje mnoge prošlosti i mnoge budućnosti. To sam spojio s prirodom same svjetlosti, koja je od čestica, pa je tako i prošlost mojih likova od čestica/djelića, odnosno njihove su prošlosti takve.

Ne bih ja volio da je detalj bitniji od cjeline, to da je rečenica prvo pa tek onda roman.

Tako da sam naknadno radio na tim prelazima, pretapanjima. I još sam dodatno motivirao neke scene i događaje.

Govoreći o strukturi romana, zanima me i tvoje razmišljanje o budućnosti ”izgleda“ romana, ako misliš da o tome ima smisla pisati/pričati. U jednom poglavlju si jasno opisao konstruktivni princip kojim si se ovdje rukovodio, izrekavši stav protiv pripovijedanja, opisa likova i linearnosti. Da li stvarno smatraš da su takvi načini pisanja „prevaziđeni“, i možda ne odgovaraju našem iskustvu i vremenu u kojem živimo?

Pa roman je takva forma koja je stalno sklona promjenama, u tom smislu moj roman jeste eksperimentalan, nov, jer je to naučna fantastika koja želi biti realna književnost, čak možda i obratno. Budućnost romana leži u svim njegovim mogućnostima i varijantama, od eksperimenta do klasičnog romana. Svako bira svoj put.

Ja često u svojim knjigama navodim čitatelje na krivi put, odnosno poigravam se sa tim autopeotičkim mjestima, esejiziram i zapravo se zezam, jer ovaj roman ima dijelove koji su napisani onako kako svi očekuju da roman treba biti napisan. Dva najveća poglavlja knjige „Apokalipsa ima žensko ime“ i „Stvarnost je sumorna, ali mi je volimo“ u potpunosti poštuju uzročno-posljedični način vođenja priče. To je ono, evo da vam pokažem da to znam raditi, ali to me ne zanima u cjelosti. Nisam uopšte protiv pripovijedanja, opisa likova, jer i sam to radim u ovoj knjizi. Ništa nije prevaziđeno, sve postoji naporedo kao one Rovellijeve čestice vremena, prošlosti. Samo sam ja književno radikalan, i to je to.

Ono što tebe prati otkako si počeo pisati jeste prefiks PTSP i tema rata. Na početku svoje spisateljske karijere, a možda i kasnije, pisao si uglavnom realistički o ratu – u smislu u kojem je rat imao ime i prezime, poznat uzrok, posljedice i karakteristike. S vremenom pak, tvoj rat postaje više apstraktan, generalan, metaforičan. Pri tome najviše mislim na ovaj roman, ali i kratki roman koji si napisao prije ovog, „Greta“. Šta je dovelo do takvog zaokreta u pisanju o ratu? Da li rat kao ultimativno i ciklično ljudsko iskustvo prevazilazi vrijeme i prostor te o njemu nije dovoljno pisati samo kao o našem ili se zaokret može gledati i na planu tvoj ličnog razvoja i transformacije odnosa prema ratnom iskustvu i traumama koje si preživio?

Pa dovelo me je to što nisam bard koji će stalno svirati u istu frulu i ponavljati iste melodije i ritmove. Ko to tako voli, neka to i radi. Ja neću po cijenu da mi knjiga ne dobije recepciju kakvu mislim da treba imati. Ovo je knjiga o svima nama. Mi smo ti preživitelji, mi živimo na ruševinama, samo su moji likovi pametniji i jači od nas samih, jer oni su stopljeni s ruševinama i tim načinom života. Pa pogledaj Gazu danas, nije li to isti svijet koji sam i ja opisao u ovom romanu, distopijski, apokaliptičan i postpapokaliptičan.

Da, zaokret se može gledati i kao moj zamor istim prikazivanjem rata, a i mojim ličnim razvojem i transformacijom, to si dobro uočila.

Ovaj postapokaliptični roman spada u širi korpus distopijske literature smještene u bliskoj budućnosti, iako se ne može jasno označiti žanrovski niti mu je to bila namjera. U njemu miješaš i poeziju i fantaziju i realizam i naučnu fantastiku, pri čemu i poštuješ i iznevjeravaš konvencije svakog od ovih žanrova. Zanima me da li je to zato što ti takav konstruktivni princip omogućava da bolje preneseš „totalitet značenja“ i opišeš stvarnost (koja nikad nije samo realna) ili naprosto zato što ti „leži“ takvo pisanje i ćejf ti je da tako pišeš?

Ne znam da imam direktan odgovor na ovo pitanje. Postoji nešto i magijsko u pisanju romana pogotovo. Nešto je plod moje volje, namjere i nakane, a nešto je izvan mene, mog uticaja. Kao što i sam tekst ima svoju logiku. Mene su ta poglavlja vukla da ulazim u fikciju toliko duboko da sam onda stalno smišljao nove i nove stvari, preokrete, iznenađenja… To je, kao što znamo, famozni užitak u tekstu/užitak u pisanju. Ne znam koje mi pisanje leži, jer moja naredna knjiga će biti čista suprotnost ovoj, jer je nefikcijski proza, memoar – čisto da kažem šta je memoar, jer kod nas ljudi misle da je memoar nešto što pišeš kad imaš hiljadu godina života, a on to nije. Iako je dnevnik/memoar „Zelenac“, koji tek treba da izađe u Semovoj ediciji Dnevnik, on se jasno bavi onim što u romanu „Cimetna pisma, dijamantna stvorenja“ ostaje pomalo i kao neizrecivo ili neizrečeno jasno i glasno. A to je promišljanje šta nakon smrti? Postoji li duša? Gdje ona ide etc.? Kako izmaštati svijet u kojem neće biti smrti – time se bavi roman „Cimetna pisma..“, među mnogim drugim stvarima kojima se bavi. On je napisan kako bi neki meni dragi ljudi u njemu mogli nastaviti svoj život, taman on bio fikcionalan i književan skroz. Na nivou metafore.

Ono što je tipično pitanje vezano za ovaj roman, pretpostavljam, pitanje je o tvom odnosu prema ruinama koji je prisutan u njemu, tzv. ruin lust, ili emocionalno estetskoj fasinaciji ruševinama. Zanima me u kom smislu ih metaforički povezuješ s individualnim i kolektivnim pamćenjem i da li postojanje ruševina znači da pamćenje ostaje ili je nepotpuno i u konačnici osuđeno na iščeznuće?

Ruinofilija i „ruin lust“, pa to osjećaju svi ljudi koji uživaju u prirodi i samoći, odvojeni od gradske vreve i toga svega. Moja ruinofilija je meni prirođena, ona je izraz moje nostalgije za vremenima i prostorima koji nisu nikad postojali, kako glasi definicija ovog pojma prema Svetlani Boym. One/ruševine jesu i pamćenje, ali je ono uprljano nacional-romantičarskim tlapnjama, pa ko je ikad bio u Budimpešti može vidjeti zamkove i tornjeve Budima koji su plod čiste mašte, jer takvi u stvarnosti Srednjeg vijeka nikad nisu postojali, kao ni mnogi njemački dvorci, jer su oni nastajali u 19. vijeku na valu romantičarske ruinofilije, jer svi ljudi žele svoju prošlost vidjeti kao veliku i herojsku. Ofarbati je ružičasto. Otud dvorci kod onih naroda koji su posvećeni detaljnoj organiziranosti svoje mašte, bilo da to rade zbog vlastite ruinofilije ili to rade u svrhu buđenja takozvanih nacionalnih svijesti. Dokaz da je nacija konstrukt su upravo ovi njemački i ini dvorci, napravljeni po uzoru koji nikad nije postojao izvan ljudske mašte. Dvorci su plod izgradnje, konstrukcije, pa tako i novovjeke nacije. Dvorac u Bobovcu od kojeg su ostale ruine imao je (ako se ne varam) jedanaest kapija, okružen je rijekama i potocima, na živoj je stijeni i grebenu, on je onakav kakvi smo i mi. Mi smo njegova preslika, kakva god ona bila, ružna ili lijepa. Ruševni smo, možda i impresivni, ali i dalje postojimo.

Tvoja pripovjedna nelinearnost u romanu usko je povezana s osjećajem cikličnosti historije, prirodnog (i mitološkog), te individualnog osjećaja protoka vremena. U kojoj mjeri prostor kao čuvar vremena, pa i ruine, povezuješ s njegovom relativnošću i Ajnštajnovom teorijom? Da li si se značajnije bavio njenim izučavanjem i teorijskom fizikom ili si samo iskoristio opće ideje za romaneskni imaginarijum?

Mislim da poznajem fiziku (ono što me od nje zanima), posebno Hawkinga i slične autore, za ovu knjigu mi je trebala ta teorija, upravo zbog vremena i prostora (množina). Čitao sam Greenyjev „Elegantni svemir“, dok sam pisao svoj roman. Tačno je i jedno i drugo u tvom dvoslojnom pitanju. Mislim da bi svako ljudsko biće moralo znati od čega se sastoji atom ili jedna ljudska ćelija, ne mora ni biti ljudska, može biti i biljna. Ako znaš šta je mitohondrija ili kvark, onda možeš zaroniti dublje u naučnu sliku svijeta, a ona će ti uvijek davati impulse da širiš svoj romaneskni ili autorski imaginarijum. Kroz naučnu sliku svijeta možeš prodrijeti u metafizičku sliku svijeta, iako se čini da su one protivne.

Ono što mi je palo na um čitajući tvoj roman i motiv fantazijske sobe koja nas transponuje u bilo koji trenutak iz prošlosti, jeste odličan roman „Vremensko sklonište“ Georgi Gospodinova. Pitanje je možda nebitno vezano sam širu priču o romanu, ali me zanima da li ti je poslužio kao inspiracija ili ste i ti i Gospodinov jednostavno došli na istu ideju u otprilike isto vrijeme? I kod tebe i kod njega je prisutna želja za vraćanjem memorije i repriziranjem prošlog trenutka sa svim njegovim bojama u sadašnjosti.

Nisam još čitao Gospodinovljev roman, ali planiram. Radi se o pobratimstvu motiva i tema u književnom svemiru. Imaš onaj čuveni Eliotov esej „Tradicija i individualni talent“, gdje on govori da kroz nas žive autore progovaraju i oni mrtvi, misleći na motive i teme koji se ponavljaju. Ili da različiti autori pišu o istim stvarima, a da toga nisu svjesni jer se ni ne poznaju. Kruženje motiva i tema u književnom svemiru.

Ono što mi se učinilo da se također ističe kao lajtmotiv vezano za ovaj roman, osim poetike ruševina, jeste i tema ljubavne priče. Odatle je lako izvući simbolički zaključak o ljubavi koja je jača od mržnje i životu koji pobjeđuje smrt – pri čemu ne mislim prvenstveno na ljudski život, nego različite oblike života, organske i anorganske. Da li si ti htio da izraziš upravo tu ideju, i da li jedan od krajeva u kojem se tijela glavnih likova ne raspadaju na ljudski način, a onda prelaze u cvijeće, pandan stvaranja božanskih likova, heroja u ljudskoj kolektivnoj historiji? Šta je potrebno da bi ljudi nadišli okvire svoje ljudske sudbine i uzdigli se iznad zaborava, osim da ih historija upiše kao pobjednike?

Jeste, to si baš dobro uočila. Djelomično sam u nekom od prethodnih pitanja već i odgovorio kada sam rekao da sam napisao roman, stvorio izmaštani svijet u kojem će neki meni dragi ljudi (ali ne samo ljudi, nego i ideje, zašto ne i biljke i druga stvorenja i nestvorenja) imati svoj novi život. Htio sam da čitatelji obrate pažnju da sve stvari imaju svoj život i da ih treba poštovati. U nekom smislu ovaj roman je transcendentalan, koliko je i krvavo realan ili nadrealan.

Ne znam šta je potrebno da bi nadišli svoje sudbine, ipak nismo stari Grci. Mislim da nismo ni baždareni da nadilazimo onom što nam je sudbinom određeno. Možemo to u književnosti, u stvarnom životu to mogu pojedini ljudi uz veliku ličnu cijenu. Ja se divim hrabrosti i jednoj vrsti asketizma, u kojoj se trebamo oduprijeti svemu što nas navodi na iskušenja, koja će nas na kraju dovesti do preranog kraja. Danas ljudi nisu u stanju da popiju lijek ukoliko on nije zaslađen. Jebiga, ta vrsta konformizma je ono na čemu kapitalizam parazitira, i zato neće nikad propasti. Istorija je jedino dobra u tome da nas upisuje u masovne grobnice.

Da, zaborav. Borba protiv zaborava, to je isto jedna od tema ovog romana. Kao i moje naredne knjige, nefikcijske proze. Vječna tema.

Na svojoj stranici si objavio soundtrack koji si slušao dok si pisao pisma protagonistice u romanu – spisak od 36 pjesama. Koji je soundtrack pratio ostatak romana i možeš li nabrojati neke filmove i autore koji su ti poslužili kao inspiracija? U kojoj mjeri je utjecaj svjestan, a u kojoj nesvjestan?

Bio sam u Berlinu kada sam završavao ovaj roman, a kada si tamo onda slušaš Iggy Popa i Bowieja, i sve što ide iz njih kao derivat. Neila Younga sam masivno preslušavao. Kažu da se ljudi kad-tad vrate muzici iz dekade u kojoj su rođeni, pa sam se ja vratio u muzičke sedamdesete, iako sam uvijek mislio da su me osamdesete odredile muzički. Uticaj je svjestan i nesvjestan. Ovaj roman je nastao iz jedne mikrotuge, kao posljedica raspada jedne ljubavne veze, kada sam opsesivno slušao pjesmu „Cortez the Killer“ Neila Younga u izvedbi Dave Mathews Banda, to je koncertna varijanta duga više od deset minuta iz njujorškog Central parka. Zapravo, nije roman iznikao iz ove epske pjesme o ljubavi, o vječnoj ljubavi, nego ga je ova pjesma oblikovala tako što sam iz nje posudio imena dvoje glavnih junaka, i atmosfera te pjesme je prebačena u roman. Šta su moji junaci nego hippie likovi, osnaženi (hipici na steroidima) i lišeni naivnog shvatanja svijeta.

Zanimljiv mi je motiv grada koji personaliziraš, daješ mu život i uzdižeš ga na nivo postojanja viši od čovjeka… Nije to neki prepoznatljiv i poznat grad i čini mi se kao melange više gradova. Šta će se desiti na kraju s tim gradom? Da li će zauvijek preživjeti u ruševinama i slojevima ili i njemu prijeti potpuni nestanak ili prelazak u drugi oblik kao organskoj materiji? Također, zanimljiva mi je galerija neobičnih likova koje stvaraš i podsjećaju me često na neke hibride iz Star Treka i Panovog labirinta od Guillerma del Tora…

Grad je vječno biće, potiče iz svemira. U njegovo srcu, centru je ljubav dvoje junaka, ali je on građen i od elementa imaginarijuma i kao takav je neuništiv. Grad je naša, ljudska mašta. On jeste nastao kao melanž Bosanske Krupe, Mostara, Sarajeva ili blatnjavih smrznutih ruševina Gornjeg Vakufa kroz koji samo prolazili početkom decembra 1995., ali on je i puno više od toga.

Hoću da mi kažeš nešto i o odnosu ruševina i pamćenja – u kojoj mjeri ruševina čuva pamćenje, a u u kojoj mjeri je očuvanje pamćenja nemoguća misija? Ako govorimo o internetu kao modernom čuvaru pamćenja da li to znači da budućnost osigurava pamćenje ili je to distopija? Šta misliš kako će izgledati Internet arhiva ljudima iz budućnosti i kako će na osnovu nje rekonstruisati naše vrijeme? Ti u romanu pišeš i o propasti interneta i elektroničkih knjiga… Da li to znači da ne misliš da će nam tehnologija pomoći i uvjeren si da nam stvarno slijedi neki apokaliptični scenarij, ili se samo poigravaš tom pretpostavkom u romanu?

Tehnologija pomaže ali i odmaže, kako bi rekli ovi sofisti iz Bijele kuće: „Izrael želi kroz eskalaciju da dođe do deeskalacije.“ To znači: „Ja želim primirje s tobom, ali prije toga te moram u potpunosti uništiti, porobiti, slomiti ti volju za životom, i ako je iako moguće iskorijeniti te iz ovog života“. Ima li išta strašnije od ovog paradoksalnog jezičkog iskaza, i opasnije. Uvijek sam se radovao budućnosti, napretku nauke i tehnologije, ali sada ne mislim tako. Ako znamo da te neko može ubiti jer ima tvoje podatke s aplikacije WhatsApp, zar onda jedna od demonskih mogućnosti tehnologije nije ona koja ima genocidan karakter, ili da budem blaži: karakter da nas porobi u našim slatkim navikama.

Stalno proživljavamo neke neuspješne apokalipse, zar to nije bila i korona? Na šta Gaza i Liban danas liče, meni samo na apokaliptični prostor beskrajne ljudske patnje u kojoj oni koji vladaju tehnologijom, nju, tehnologiju, koriste kao oruđe i oružje za ostvarenje genocidne želje.

I još jedno pitanje za kraj, iako znam da je često najmrže pitanje mnogim autorima. Na čemu sad radiš?

Radim na tome da ništa ne radim. Sjedim kraj rijeke Loare i odgovaram na tvoja zahvalna, pronicljiva pitanja. Uglavnom energiju trošim na putovanja po beskrajnim festivalima, promocijama etc. Iduće godine izlazi „Zelenac“, ali i reportažni spjev o Berlinu „Auslenderska berlinologija“, koji sam započeo pisati 2017. i završio ga tokom zime i proljeća. Najbolje je nepisati, uživati u dosadi, koja mi jako nedostaje, jer tada upravo postaješ spreman za rad na novoj knjizi.

Emina Žuna (Tačno, screenshot: YT)