Novi ministar spoljnih poslova Ujedinjenog Kraljevstva William Hague u startu je pokazao spremnost da potakne aktivnu i odlučnu politiku Evropske unije radi jačanja države Bosne i Hercegovine. Hague je pozvao partnere iz EU na „robustan pristup s jednim ciljem – centralna vlast u BiH, koja bi bila dovoljno efikasna da ponese odgovornosti članstva u Evropskoj uniji i NATO-u“.
Ovaj ohrabrujući ton iz Londona praćen je ministrovom ocjenom da u BiH „postoji potreba za snažnijom i zahtjevnijom evropskom politikom koja će biti u stanju primijeniti taktiku mrkve i štapa. Postoje snažni argumenti u prilog prijetnji ciljanim sankcijama protiv političara koji potkopavaju BiH kao državu“.
Premijer RS-a Milorad Dodik se namah prepoznao u Hagueovoj poruci, uzvrativši da britanski ministar vanjskih poslova glumi siledžiju, a „da nama ne trebaju takve siledžije“. Dodik je direktno izazivao Haguea: „Volio bih da vidim kakve to on mišiće ima“. Toj (znati)želji treba udovoljiti.
Ambasada UK-a u BiH reagovala je promptno, poručivši da se „politika britanske vlade zasniva na očuvanju Dejtonskog sporazuma i pružanju podrške napretku zemlje na njenom članstvu u EU i NATO. To zahtijeva aktivnu i  mišićavu evropsku politiku koja pomaže u rješavanju blokade procesa reformi, uslijed kojih je tokom proteklih godina usporen napredak BiH. Ovo je konstruktivan plan, a ne siledžijski. To je plan kojeg ćemo se čvrsto, odlučno i predano držati“. Krajnje jasno, za neke do bola.
Zanimljiv je i Dodikov uvod u obrušavanje na šefa diplomatije UK-a. Odgovarajući na novinarsko pitanje kako komentariše izjavu Caroline Ravaud, specijalne izaslanice generalnog sekreta Vijeća Evrope u BiH – koja je prenijela stav da institucionalni rad na ustavnim promjenama treba nastaviti u izborno vrijeme – premijer RS-a je odbrusio da se „stranci mnogo petljaju u odnose u BiH“.
Vijeće Evrope je najstarija panevropska institucija u koju je BiH jedva ušla, jer ju je ometala politika koju oličava Dodik. VE ima svoja načela, programske ciljeve i pravila, te, shodno tome, zauzima stavove o pojedinim pitanjima. Nerijetko, BiH je bila u središtu pažnje Parlamentarne skupštine VE. Ravaud je samo upozorila na nepoštivanje stavova VE od bh. političara i vlasti, posebice kada je riječ o ustavnoj reformi i blamaži povodom ignorisanja odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić – Finci.
Ako ste član neke asocijacije, logično je da u njoj imate i odgovornosti. Ali to jako živcira Dodika i priču (i) sa VE svodi na osudu petljanja stranaca u bh. odnose. Stvarno je čudno što u EU i drugim zajednicama, s kojima je BiH u integracionom odnosu, ima toliko stranaca, a i to što svako malo zapitkuju što odgovorni u BiH ne ispunjavaju preuzete obaveze. Dosadan neki svijet.
Kada premijer RS-a izjavi da je šef britanske diplomatije siledžija, a za sebe kaže da je čovjek dogovora i kompromisa, to je opora politička smijurija. Kada predsjednik RS-a ustvrdi da je RS autohtono djelo srpskog naroda, to je potvrda nastavka velikosrpske politike.
Rajko Kuzmanović je nedavno u Kragujevcu kazao da je RS autohtona tvorevina srpskog naroda koji neće dozvoliti njeno prekrajanje. Kuzmanović – navodni ekspert za ustavno pravo, i osoba koja bi morala bezuslovno braniti ustav entiteta kojem je na čelu – hladno prelazi preko činjenice da je ustavima BiH i RS-a zagarantovano pravo na konstitutivnost Hrvata i Bošnjaka i ravnopravnost i svih drugih građana u RS-u. Jer, Kuzmanović smatra normalnim što je do te „autohtonosti“ došlo vojnom agresijom Srbije i Crne Gore uz zdušnu kolaboraciju RS-a, progonima i zločinima sve do genocida nad Bošnjacima, Hrvatima i „trećima“, koji su tamo tada činili gotovo polovinu stanovništva.
Dodikovo autohtono političko siledžijstvo osnovano je na tezi koju je tumačio Kuzmanović. Aludirajući na separatističke ambicije RS-a, Hague kaže da bi raspad BiH bio „nagrada za etničko čišćenje, koje je sigurno moralna anatema“.
Međunarodni autoriteti su prvoodgovorni za ovakvo bh. stanje. U Londonu su svjesni toga i spremni da se položaj bh. države radikalno izmijeni. Hagueova inicijativa je s podrškom Washingtona, bitno je pridobiti Berlin i Pariz.

(Tekst Zije Dizdarevića preuzet je iz sarajevskog Oslobođenja)