Sada, kad je famozni „Lex AP“ u konačnoj verziji napokon izglasan u Saboru, kako bismo tu operaciju vlasti mogli nazvati?

Najprikladnije ju je nazvati udruženim zločinačkim pothvatom (UZP) uperenim protiv demokracije i slobode štampe. Kao što se ispravno navodi u otvorenom pismu Hrvatskog novinarskog društva, koje je supotpisalo 18 glavnih urednika informativnih medija, radi se o udaru na javni interes i novinarsku profesiju, te o otvorenom napadu na zviždače. Sudionici UZP-a su HDZ i partije koje s tom strankom koaliraju radi održavanja autoritarne vladavine.

Nije li udruženi zločinački pothvat (UZP) suviše oštar naziv za postupak koji je, ipak, proveden kroz tzv. parlamentarno-demokratsku proceduru?

Naprotiv, termin je previše blag. Pogotovo kada znamo da je korištenje „demokratskih procedura“ za opstrukciju demokracije odavno postala rutinska praksa vladajuće klase. To, međutim, nije jedini nastrani element u ovoj priči. Operacija „demokratskog“ nametanja antidemokratskog „Lex AP-a“ mogla bi se dakle opisati i preciznije: kao udruženi zločinački pothvat (UZP) s nekoliko dodanih opscenosti.

Koje su to opscenosti?

Prva se tiče toga da su UZP-ovci u sporni zakonski paragraf naknadno dodali odredbu po kojoj novinari zbog „neovlaštenog otkrivanja sadržaja izvidne ili dokazne radnje“ ne mogu biti izloženi kaznenome progonu, nego će kazne biti rezervirane samo za zviždače. UZP-ovci time tobože dokazuju da nemaju ambiciju ograničavati slobodu štampe, a zapravo produbljuju svoj zločin, time što ga cinično prikrivaju.

Kako ga prikrivaju?

Najprije, novinari ne mogu biti zbiljski slobodni ako su njihovi izvori kriminalizirani. Zatim, kao što se precizira u pismu HND-a, zahvaljujući „Lex AP-u“ organi gonjenja će novinare moći pozivati na informativne razgovore, pretraživati im stanove, kopirati telefonske kontakte, presretati elektronsku poštu, oduzimati mobitele, laptope i arhivu koja se u njima nalazi… U tom lancu represije najmanje je važno što novinare neće biti moguće još i posjesti na optuženičku klupu. Na optuženičkoj klupi završit će zviždači. Ili, još gore: zbog straha od trogodišnje zatvorske kazne, prestat će dojavljivati slučajeve korupcije i zloupotrebe vlasti, što i jest svrha „Lex AP-a“.

Što se onda postiglo naknadnim ugrađivanjem „zaštite“ novinara u novi paragraf Kaznenog zakona?

Postiglo se to da će novinari, umjesto da pojedu govno, pojesti govno u celofanu.

Je li to dobro ili loše?

Svaka ozbiljnija analiza pokazat će da jedenje govana, doduše, jest prilično neugodno, ali u pravilu ne završava fatalno po život i zdravlje. Dočim gutanje celofana može dovesti do ozbiljnijih zdravstvenih teškoća, zapletaja crijeva, pa i smrti.

A koja bi bila druga opscenost?

Ona leži u činjenici da je „curenje informacija iz istraga“ do prije nekog vremena predstavljalo metodu koju je upravo vlast obilno koristila za obračune s političkim neprijateljima ili palim tranzicijskim velikanima, kojima je trebalo zabiti glogov kolac u mrtvo i poluraspadnuto truplo. Štoviše, može se tvrditi da je HDZ patentirao tu egzekutivnu tehniku, a zatim je razvio do fantastičnih razmjera. Točnije: do mjere da mu je počela raditi o glavi.

Što to znači?

Kako smo prije neku godinu, prilikom hapšenja ministra Darka Horvata, na ovim stranicama zabilježili: „Oružje kojim se politička moć obično služi za likvidaciju političkih protivnika, zbog poremećaja u mehanizmu okidanja, dovelo je do samoranjavanja. Jedina stvarna šteta je što rane nisu smrtonosne.“

Kako je to „oružje“ dotad funkcioniralo?

Tako što je devet od deset slučajeva „curenja podataka iz istraga“ režirao sam vladajući aparat. Onu desetinu stvarnih novinarskih otkrića, koja nisu išla u prilog vlasti, mogli smo pronaći jedino u nezavisnim glasilima, ali ih vodeći mediji uglavnom ne bi prenosili, pa ona vrlo često nisu ni dorasla do „afera“. U devedesetima, recimo, hajke na nacionalne izdajnike i „neprijatelje Hrvatske“ aranžirane su mahom preko „curenja informacija“ iz Službe za zaštitu ustavnog poretka – ovlaštenog istražnog tijela – tako da su na udarnim stranicama novina znali osvanuti i liječnički kartoni omraženih izroda.

A nakon devedesetih?

Tada je u modu došla medijska simulacija pravne države. Informativni spektakl služio je kao zamjena za regularni sudski proces, s vladajućom klikom kao skrivenim producentom i državnim tužiocem kao ceremonijal majstorom koji je hranio medije biranim istražnim indiskrecijama. Preko „curenja podataka iz istrage“, primjerice, HDZ se nastojao što oštrije distancirati od Ive Sanadera i Ivice Todorića, upokojenih vedeta koje je partija stvorila, kako bi se agresivnom demonizacijom proizveo utisak da njihova nedjela nemaju veze s korumpiranim bićem stranke. Vodeći mediji, s druge strane, jedva su dočekali difamacijsko blago – koristeći ga u degutantnim količinama – jer je to bila prilika da ispiru profesionalnu savjest: ni o jednome ni o drugom moćniku, naime, nisu se usudili zucnuti dok su ovi bili u živome stanju… I tako sve do prije neku godinu.

Što se tada dogodilo?

Došlo je do nenadanog pucanja veze između organa progona i aparata izvršne političke vlasti, dok je komunikacijski kanal između organa progona i masovnih medija nastavio funkcionirati. Dogodilo se to da je iz dotad utvrđenog protokola „curenja podataka iz istraga“ otpao politički nalogodavac. Dogodila se informativna stihija koju Vlada više nije mogla kontrolirati.

Kako se to manifestiralo?

Tako što su u ubrzanom ritmu počele letjeti glave ministara i visokih državnih funkcionara, dok je u javnu sferu šikljala bujica dokaza o sveprisutnoj, sistemskoj korupciji. U jednoj od epizoda napokon su – šokantno! zastrašujuće! – iscurili i inicijali „AP“… Tada Andrej Plenković panično organizira udruženi zločinački pothvat (UZP), računajući s dvostrukim učinkom.

Kakav je to dvostruki učinak?

S jedne strane nameće izbor Ivana Turudića, osvjedočenog simpatizera kriminalnih struktura, za glavnoga državnog tužioca, a s druge inicira donošenje „Lex AP-a“. Turudić bi trebao disciplinirati odmetnuto Državno odvjetništvo, začepiti kanale kojima u medije dotječu nesnosne informacije o zloupotrebama vlasti, a novi paragraf Kaznenog zakona osigurat će mu zakonsku osnovu da to učini što efikasnije.

U čemu bi onda bio puni smisao „Lex AP-a“?

Sigurno ne u poštivanju presumpcije nevinosti i osiguravanju poštenoga istražnog i sudskog postupka, kako glase službene zakletve, nego – naprotiv – u tome da zaštiti od progona i javnog difamiranja korumpirane nositelje vlasti. Kao što smo ranije konstatirali: od presudne je važnosti da se alat koji je izvorno bio namijenjen dokrajčivanju izabranih protivnika prestane upotrebljavati protiv dojučerašnjih korisnika. Što se „curenja podataka iz istraga“ i popratne dijareje tiče, Plenkoviću i HDZ-u su pune gaće principa.

Koja je, naposljetku, treća opscenost?

Ona nije vezana uz HDZ, nego uz koalicijskog partnera, SDSS. Do izbora Turudića i podrške „Lex AP-u“ ta stranka nije sudjelovala u projektima ciljanog nanošenja društvene štete, poput režimskog nasrtaja na slobodu informiranja. Kao sudionica UZP-a, sada to čini ne samo bez skrupula, nego i bez potrebe da javno obrazloži svoje postupke.

Zašto bi te postupke uopće bilo nužno obrazlagati?

Prije nepunih mjesec dana na ovom smo mjestu napomenuli zastupnicima te stranke da bi se morali sjetiti kako je, primjerice, puna istina o zločinima nad Srbima u Pakračkoj Poljani dospjela u javnost isključivo zahvaljujući „curenju podataka iz istrage“. Amnezija je, međutim, ostala postojana. Tako bi jedan bizarni prizor – da se ritualno pale svijeće na mjestu ubojstva obitelji Zec, a u isto vrijeme podupire zakon koji bi, da je ranije postojao, istinu o tome zločinu učinio nedostupnom – mogao predstavljati moralni kapital s kojim će SDSS izaći na predstojeće izbore.

Hoće li ih to koštati?

Na njihovu sreću, izborni rezultati u pravilu ne ovise o moralnim tricama ili o političkoj postojanosti, nego o ljudskoj gluposti.

(Portal Novosti/foto: Gradska TV)