Po toj logici doći ćemo do toga da je Ured europskog tužitelja nadležan za sve, jer svi smo građani EU-a i svi koristimo euro. Promislite malo – ovog je utorka na konferenciji za novinare izjavio predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković, zamoljen da prokomentira istragu EPPO-a u Ministarstvu kulture. „Da su uočili nešto što je možda nezakonito, bilo bi logično da su to sami vratili hrvatskom Državnom odvjetništvu. Da li europsko tužiteljstvo po načelu povezanosti sebi želi protegnuti nadležnost? Pretpostavljam da žele. Mene više zanima zašto.“

Zašto?! Stvarno, Plenkoviću? Zašto?!?

Eh, zašto. Duga priča.

Kad bi se duga, tridesetčetverogodišnja tragedija hrvatskog pravosuđa morala ispričati ukratko, zvučala bi otprilike ovako.

Prije mjesec dana, 25. siječnja, hrvatska policija ušla je u Ministarstvo kulture po nalogu Ureda europskog javnog tužitelja, izuzevši dokumentaciju o spornim ugovorima i poslovima Ministarstva s Geodetskim fakultetom. Zašto europsko tužiteljstvo? Možda i zbog toga što je hrvatsko bilo u štrajku. Tri dana ranije, naime, 22. siječnja – simbolički označavajući početak „superizborne godine“, kada Hrvatsku čekaju parlamentarni, europski i predsjednički izbori – hrvatski suci i državni odvjetnici, koje na izborima čekaju mjesta u izbornim povjerenstvima, lukavo su stupili u takozvani „bijeli štrajk“, tražeći od vladajućeg HDZ-a, kojega pak na izborima čekaju ljuti glasači, veće plaće i razne druge beneficije.

„Bijeli štrajk“ – u kojemu su suci i državni odvjetnici suspendirali sve aktivnosti, osim u hitnim postupcima, u kojima prijeti nenadoknadiva šteta – trajao je nepuna dva tjedna, sve do sastanka predstavnika Udruge hrvatskih sudaca i Udruge hrvatskih državnoodvjetničkih dužnosnika s ministrom pravosuđa 1. veljače.

Kraj štrajka objavljen je sutradan, 2. veljače, istog dana kad su mediji objavili stotine novih poruka koje je sudac Visokog kaznenog suda i HDZ-ov kandidat za novog glavnog državnog tužitelja Ivan Turudić zvani „Radost“ izmjenjivao s korumpiranom bivšom državnom tajnicom Josipom Rimac zvanom „Lipa“, zbog čega ga je opozicija u Saboru istog poslijepodneva optužila za svjesno laganje o sastancima s optuženom tajnicom.

Ivan Turudić odgovorio je dan kasnije, 4. veljače, gostujući u Dnevniku Nove TV. „Nisam lagao!“, rekao je budući državni odvjetnik, objasnivši kako se njegovo poznanstvo s optuženom „svodilo na poneku zajedničku kavu“. Neuobičajenu pak prisnost komunikacije između poznanika „Radosti“ i „Lipe“ objasnio je tezom kako „Josipa Rimac ima vrlo osebujan izričaj“.

Već sutradan, 5. veljače, stvar s „osebujnim izričajem“ potvrdio je i sam predsjednik Vlade Andrej Plenković, ocijenivši objavljene poruke „pravosudnim voajerizmom“, a Turudićevo koprcanje u laži njegovim vrlo osebujnim „reduciranim izričajem“. „Ne bih rekao da je lagao o tome, on je možda bio reduciran u svom izričaju“, mrtav hladan objasnio je premijer, pa sutradan, 6. veljače, još mrtviji i hladniji izgovorio kako „nisu strašne te poruke, već je strašno da se objavljuju“.

Dan kasnije, 7. veljače, Turudić je uvjerljivom saborskom većinom potvrđen za glavnog državnog odvjetnika.

Sutradan, 8. veljače, novi je glavni državni odvjetnik na televiziji N1 ocijenio kako Ured europskog javnog tužitelja Hrvatskoj zapravo uopće ne treba. „Nisam siguran da smo trebali osnovati to tijelo. Oni brinu o financijskim interesima Europske unije, mislim da se prenaglašava njihova moć“.

Tjedan dana kasnije, 14. veljače, Vrhovni sud izvijestio je kako je predsjednik Visokog kaznenog suda nadležnom sudačkom vijeću podnio pritužbu protiv Ivana Turudića zbog sastajanja s osobom pod istragom, čime je prekršio Kodeks sudačke etike. Vrhovni sud pojasnio je kako je Turudić – barem dok ne stupi na dužnost glavnog državnog odvjetnika – sudac za kojega je nadležna isključivo sudbena vlast.

Sutradan, 15. veljače, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković Njonjo tu je prijavu komentirao izjavom kako „ima dojam da se suci međusobno kajlaju i jedan drugome smještaju kad mogu“.

Dan kasnije, 16. veljače, u Ministarstvo kulture ušli su i sami istražitelji Ureda europskog javnog tužitelja u Zagrebu, a premijer Plenković složio se sa svojim glavnim državnim odvjetnikom, glasno se zapitavši što EPPO uopće radi u tom slučaju, jer je „nedvojbeno utvrđeno da sredstva za taj projekt nisu iz europskih fondova“. Na tu Plenkovićevu izjavu osvrnula se 20. veljače sama europska tužiteljica Laura Kövesi, izrazivši nadu da „niti jednom javnom dužnosniku u Hrvatskoj, a kamoli premijeru, nije cilj miješati se u istrage EPPO-a“.

Dva dana kasnije, 22. veljače, nervozno joj je odgovorio Andrej Plenković, poručivši kako je „ostao zapanjen što se europska tužiteljica usudila komentirati njegovu izjavu“. „Ja smatram kao pravnik, a i kao predsjednik Vlade, da oni za taj slučaj nisu nadležni“, rekao je Plenković, podsjetivši da to „govori to u ime Vlade koja nije tu došla s ceste, i koja se ne da impresionirati ničijom izjavom, a kamoli gospođe Kövesi“.

Sutradan, 23. veljače – tri tjedna nakon završetka „bijelog štrajka“ – Plenković je objavio kako je sucima i državnim odvjetnicima „Vlada najavila upućivanje u javno savjetovanje izmjena Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika“: „Nastavljamo ulagati u poboljšanja materijalnog statusa sudaca i državnih odvjetnika, te kvalitetnije uvjete rada u pravosuđu.“

Poslije vikenda, u ponedjeljak 26. veljače objavljeni su detalji Vladinih „ulaganja u poboljšanja materijalnog statusa sudaca i državnih odvjetnika“: u prosjeku tristo eura veće plaće, te materijalna prava predviđena inače samo za službenike – božićnice, uskrsnice, regresi, darovi za djecu, sistematski pregledi i putni troškovi. Vlada je pritom obećala provesti skraćenu proceduru i zakonske izmjene usvojiti već u svibnju, dakle – shvatili ste – prije ljetnih parlamentarnih izbora.

Konačno, sutradan, u utorak 27. veljače – rasterećen i opušten nakon bogatog „ulaganja u poboljšanje materijalnog statusa sudaca i državnih odvjetnika“ – premijer je izjavio kako bi u slučaju Ministarstva kulture „bilo logično da su u EPPO-u to sami vratili hrvatskom Državnom odvjetništvu“. „Doći ćemo do toga da je Ured europskog tužitelja nadležan za sve. Promislite malo“, izjavio je Andrej Plenković, postavivši ono pitanje s početka priče: „Da li europsko tužiteljstvo po načelu povezanosti sebi želi protegnuti nadležnost? Pretpostavljam da žele. Mene više zanima zašto.“

Zašto?! Stvarno, Plenkoviću, nakon svega?

Eh, zašto. Rekoh, duga priča. Trideset i četiri godine duga priča.

A može i još kraća.

Istog utorka kad se hrvatski premijer svojim osebujnim izričajem čudom načudio što europsko tužiteljstvo nema povjerenja u hrvatsko pravosuđe, objavljena je vijest kako je sudac Općinskog suda u Splitu – rasterećen i opušten nakon „ulaganja u kvalitetnije uvjete rada u pravosuđu“ – oslobodio kolegicu sutkinju zadarskog Trgovačkog suda optuženu da je u centru Supernova Zadar ukrala više odjevnih predmeta. Svoju odluku sudac je obrazložio riječima da se „ovako nešto svakome može dogoditi u stanju stresa, gubitka potrebne pažnje i koncentriranosti za činjenje i najbanalnijih radnji koje život sa sobom nosi“, te „vrlo životnim i logičnim iskazom“ kolegice, koja je „zamišljena i izvan misaonog fokusa jednostavno išetala iz trgovine zaboravivši platiti“.

„Imam dojam da se suci međusobno kajlaju i jedan drugome smještaju kad mogu“, lijepo je ono desetak dana u svom vrlo životnom i logičnom iskazu rekao Njonjo.

Čudo je, kako vidite, iskaz. Pardon, izričaj.

Najzad, promislite malo: svakome se može se dogoditi da uslijed gubitka pažnje i koncentracije za činjenje i najbanalnijih radnji reducira svoj izričaj, pa promišljen, zamišljen i izvan misaonog fokusa jednostavno išeta iz države zaboravivši platiti. Po toj logici doći ćemo do toga da je cijeli HDZ zločinačka organizacija.

Kako, zaboga, zadržati misaoni fokus kad se suci međusobno kajlaju?

(Portal Novosti)