U vrijeme kada svjetski mediji javljaju kako je prema podacima Sirijske opservatorije za ljudska prava iz Londona u pokušaju režima Bashara al-Assada da uguši pobunu građana Sirije protiv njegove vladavine od marta 2011. živote izgubilo 20.000 ljudi, uglavnom civila, i dok traju bitke oko Halepa, koji je dugo bio relativno miran i važio za jako uporište režima, Ruska Federacija ne odustaje od podrške svome dugogodišnjem savezniku.

Ipak, čini se da i u zvaničnoj Moskvi postaju svjesni pritiska svjetske javnosti koja se zgražava nad slikama brutalnosti koju Sirijska arapska vojska, kako je puno ime vojske lojalne predsjedniku Assadu, provodi nad vlastitim narodom, ali i sve veću cijenu koju Rusija plaća zbog toga što, kako na Zapadu tvrde, svojim blokiranjem u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda bilo kakve ozbiljne akcije kojom bi se zaustavio Assadov režim, ustvari kupuje vrijeme svome savezniku i na taj način daje međunarodnu zaštitu stravičnim zločinima.

Sjetimo se kako je britanski ambasador Mark Lyall Grant, govoreći o jednom od tri veta koje su Rusija i Kina uložile u UN-u ustvrdio kako ove dvije zemlje „svoje nacionalne interese stavljaju ispred života miliona Sirijaca“.

Ministrova poruka

I uistinu, kako se zločini režima u Damasku gomilaju i kako se on, upravo zbog stravičnih zvjerstava, sve više urušava i protiv sebe okreće sve više ljudi kako u Siriji tako i u svijetu, Rusiji, ali i Kini- koja se ipak manje eksponira – postaje sve teže pružati podršku Assadu. Ipak, daleko je Rusija od toga da prizna grešku i pridruži se međunarodnoj zajednici u nastojanju da se režim u Damasku prisili da odustane od upotrebe sile i da otvori proces reforme i demokratizacije društva koje je decenijima pod vladavinom jednog od najtotalitarnijih režima u arapskom svijetu.

Vidi se to iz izjave ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova koju je dao na konferenciji za novinare zajedno sa svojim japanskim kolegom u Sočiju kako “ Rusija pokušava uvjeriti vladu (u Damasku) da ona treba napraviti prve korake“. Ali je odmah nakon toga ponovio argumentaciju koju smo čuli i tokom obrazlaganja veta kojeg su Rusija i Kina uložile u Vijeću sigurnosti UN-a na rezoluciju zapadnih zemalja kojom su bile predviđene tek sankcije sirijskim zvaničnicima: „Dok naoružana opozicija zauzima gradove poput Halepa, gdje se priprema druga tragedija, kako sam razumio, nije realno da će ona (Vlada) to prihvatiti“.

„Kako se možemo nadati da se u jednoj takvoj situaciji Vlada može jednostavno povući i reći: Dobro, mi smo se prevarili. Dođite i srušite nas, promijenite režim“, pitao se Lavrov na toj konferenciji koju je prenosila državna televizija.“Jednostavno nije realno. Nije, jer smo mi privrženi ovom režimu, ali i jednostavno jer tako ne ide“, rekao je on.

Kako god se ova ministrova poruka čitala, kao dokaz opreznog distanciranja od Assada ili ne, ostaje pitanje zašto Rusija uopšte ima potrebu da podržava Assada, izjednačavajući njegov brutalni režim sa jednom od najmoćnijih regionalnih vojski i građane Sirije koji su mjesecima mirnim putem demonstrirali širom zemlje zahtijevajući slobodne izbore i borbu protiv korupcije i koji su za oružjem posegli tek kada su bili suočeni sa masovnim zločinima i bombardiranja mirnih demonstranata gdje god da su se okupili.

Sada je svima jasno da je situacija izmakla kontroli i da se radi o građanskom ratu u kojem mnoge regionalne i globalne sile love u mutnom, ali to ne može biti opravdanje negiranja želje sirijskog naroda da živi dostojanstveno u slobodnoj i demokratskoj državi.

Kontriranje Zapadu

Razloga za rusku podršku je, prema mišljenju analitičara, više, a većina ih se slaže da Rusija nakon pada Berlinskog zida nema baš puno zemalja u svijetu u kojima ima utjecaj i da je u vremenu zaleđeni diktatorski režim oca i sina Assada bio i ostao jedan od takvih rijetkih koji oni ne bi da izgube.

Drugi razlog je što Rusija pokušava, sa svojim ograničenim mogućnostima, iskoristiti svaku priliku da kontrira NATO savezu i zapadnim silama općenito bez obzira na cijenu koju mora platiti i moralnu opravdanost svojih stavova.

Paralele bi se mogle povući i sa Bosnom i Hercegovinom, gdje je Rusija također iz sličnih razloga u dobroj mjeri bila na strani režima koji su počinili genocid i neke od najstravičnijih zločina u savremenoj svjetskoj i evropskoj historiji i gdje su po istom modelu relativizirali zločine i razvodnjavali odgovornost.

I tada je Rusija prednost dala uskim nacionalnim i geopolitičkim interesima naspram života nedužnih i humanitarnog prava. Pravdi na volju, ta matrica je aktuelna i danas i ona se vidi u podršci povampirenom nacionalizmu Milorada Dodika koji radi na legalizaciji rezultata zločina i antidejtonskoj podjeli BiH, čemu Rusija kao ozbiljna svjetska sila i garant Dejtonskog mirovnog sporazuma sigurno ne bi, da drži do svog kredibiliteta, mogla davati podršku. I na Kosovu Rusija pokazuje sličnu nedosljednost, jer dok podržava Srbiju u njenom nastojanju da Kosovo ne zaživi kao nezavisna država, Rusija priznaje nezavisnost Abhazije i Južne Osetije. Uistinu, stiče se dojam da za Rusiju nije bitno koga podržava i na kojim principima, dok god je to suprotno američkim interesima i u njenom vlastitom interesu. Zašto bi onda i u Siriji bilo drugačije?!

Kada je pak riječ o Siriji, ne treba zaboraviti da Rusija ima svoje baze na sirijskoj obali Mediterana i da znatan broj analitičara spominje tu potrebu Rusije da izađe na topla mora, pa makar i na ovakav simboličan način, kao vrlo bitan faktor kreiranja vanjske politike prema tom dijelu svijeta.

Osim toga Sirija, je kroz historiju bila, a i danas je, jedan od najvećih kupaca ruskog oružja.

Oni koji u svojim analizama ne umanjuju ulogu vjere, podsjećaju kako u Siriji ima vrlo jaka arapska pravoslavna zajednica koja ima značajan utjecaj u režimskim krugovima, te da ta činjenica itekako ima utjecaja na odluke koje donosi Vladimir Putin, koji svojim brojnim potezima u međunarodnim odnosima igra na kartu globalnog zaštitnika pravoslavlja.

Istovremeno, i dalje jaka propagandna mašinerija vladajućeg režima u Damasku je uspjela sebe predstaviti kao zaštitnika manjina poput alevitske, druske, kršćanske, kurdske i drugih koje žive u Siriji od eventualnog dolaska na vlast radikalnih sunita oličenih u zagovornicima Al Kaidinog militantizma za koje tvrde da stoje iza svih dešavanja i koji će, dođu li na vlast, pokazati nezapamćen revanšizam, progone i zločine nad ovim manjinama.

Ipak, stvarno stanje na terenu govori da su neki od ključnih lidera sirijske opozicije arapski kršćani i Kurdi i da za promjene nisu samo većinski suniti, jer diktatorski režim je bilo nemilosrdan prema svim građanima, bez obzira na vjersku i etničku pripadnost i svi oni koji su se usprotivili vladajućoj strukturi su podjednako bili uskraćeni osnovnih ljudskih prava i sloboda.

Drugi, pak, u činjenici da vladajuća pobrdica i većina u sigurnosnim agencijama pripadaju alevitskoj sekti, koja je jedan od ogranaka šiizma, čime objašnjavaju podršku Irana i libanskog Hezbollaha Assadu, vide konture jednog većeg sukoba između sunitskog i šitskog islama u kojem je Rusija na strani šiita, zbog toga što se plaši jačanja militantnog sunizma u onim većinskim muslimanskim republikama koje su pod kontrolom Ruske Federacije, ali i onih susjednih koje su se izborile za nezavisnost.

Cinici, pak, govore o tome kako se vlada u Kremlju ne može baš pohvaliti demokratičnošću, pa stoga i ne čudi što podršku daju onim režimima u svijetu koji su ili totalitarni ili imaju takve tendencije. Ovi analitičari, najčešće lijevo i liberalno orijentisani, vide kako Rusija, dajući podršku diktatorskim režimima na Bliskom istoku koji pokušavaju da uguše ono što se naziva Arapsko proljeće, ustvari to čini strahujući od njegovog širenja i na samu Rusiju.

Vjerovatno su svi ovi razlozi zajedno, u manjoj ili većoj mjeri utjecali na rusku odluku da podrži Assada, a koliku će cijenu za to morati platiti u međunarodnim odnosima i naročito u arapskom i onome što se naziva muslimanskom svijetu, zavisit će prije svega od situacije na terenu.

Rusija neće moći unedogled davati podršku režimu u Damasku ukoliko on ubrzo ne uspije slomiti otpor naroda i ukoliko nastavi sa brutalnim zločinima protiv naroda, a za to su mali izgledi. Ta podrška može nauditi ruskim interesima u tom dijelu svijeta, izuzme li se možda samo Iran, jer svrstavajući se na stranu režima, a protiv naroda, bojati je se da Rusija staje na pogrešnu stranu historije. Tu grešku Rusija je napravila u Libiji i čini se nije ništa naučila.

Ne trebamo zaboraviti da je i Amerika davala podršku nekim drugim diktatorskim režimima u arapskom svijetu, ali je kada je već bilo izvjesno da se oni neće održati, pred valom narodnog nezadovoljstva promijenila je stranu i barem deklarativno stala na stranu građana.

(Al Jazeera)