Nekima od vas je dobro poznat taj osjećaj – marljivo i manje ili više lako ste završili fakultete, možda ste produženim trudom osvojili i više akademske stepene u vidu magistrature, ili mastera ili doktorata, prilježno se bavili svojim profesionalnim poljima, pa ipak nedostaje vam toliko toga – životari se, na ivici egzistencije, pola u kreditima, pola u ličnim pozajmicama, voze se stara ili polovna kola, ljetovanja i putovanja su svrstana u red nedostižnih želja, baš kao i dostojanstven život… Jer, on to uglavnom ne može da bude onda kada se razmišlja o tome kako opet doskočiti situaciji, obući djecu i spremiti ih za početak školske godine, imati elementarno dovoljno hrane i odjeće, platiti sve mjesečne račune… Od prijatelja saznajem da je postala neka vrsta prećutnog običaja da se iz Crne Gore po jeftiniju hranu odlazi u Albaniju, a iz Srbije u Hrvatsku.

To, naravno, ne znači da ste negdje životno pogiješili ili da ste ,,nesposobni“. Znači upravo suprotno – da u vrijeme uspostavljanja ,,novih elita“ niste prihvatili ,,ponudu koja se ne odbija“ i niste pristali na to da prodate neku svoju vrijednost za ulaznicu u arenu uticajnih i finansijski moćnih, ,,stabilnih“ kreatora nove društvene stvarnosti. Slika te nove društvene stvarnosti izgleda otprilike ovako: ni u Crnoj Gori ni u Srbiji se nikada kao posljednjih godina nisu vozila tako dobra i skupa kola (voze ih jednako predstavnici svjetovnih i crkvenih elita), i nikada se nije toliko ulagalo u nekretnine i luksuzno preoblikovanje žena, invazivnim ili manje invazivnim kozmetičkim tretmanima, garderobom i skupocjenim aksesoarima… Nove elite i oni koji im se svakodnevno priklanjaju preoblikuju tako i svoja mediokritetska ustrojstva i imanentne prostote, intelektualne ili karakterne nedovršenosti i manjkavosti, baš kao i svoje odsustvo svijesti o setu populističkih ne-vrijednosti kojima uporno iscrpljuju društva u kojim vladaju.

Još je februara 2018. godine Evropska unija u Strategiji za Zapadni Balkan upozorila da je politička elita u zemljama regiona povezana sa kriminalnim strukturama. U dokumentu se navodi da ,,zemlje pokazuju jasne elemente hvatanja države, uključujući vezu sa organizovanim kriminalom i korupcijom u svim nivoima vlade i administracije, kao i snažno preplitanje javnog i privatnog interesa“, uz ocjenu da sve ovo ,,daje osjećaj nekažnjivosti i nejednakosti“. Nažalost, od 2018. do 2023. godine stanje se samo pogoršalo, a često se čini da se ovakvoj uzurpaciji novih političkih elita ne vidi kraj.

Ono što je sasvim zajedničko predstavnicima novih elita jeste misao o tome da su vječni, baš kao i odsustvo svijesti o tome da je, ma kako se bahatili i ma koliko to trajalo, ovakvo stanje prirodno neodrživo. Posljednjih godina često se sjetim jedne scene iz filma Četiri meseca, tri nedelje i dva dana, rumunskog reditelja Kristijana Munđua, čija se radnja odvija u Rumuniji posljednjih godina vladavine Čaušeskua, i u kojem na marginama agonije kroz koju prolaze dvije siromašne studentkinje u mučnoj potrazi za ilegalnim abortusom, negdje u posivjelom, osiromašenom i izgladnjelom Bukureštu, grupa porodičnih prijatelja, koje povezuje članstvo u Sekuritatei, hedoniše uz viski i razne delicije, ne sluteći da su preokret i kraj – blizu.

Jer, kako nam određene društvene i političke teorije pokazuju, uspon elita i, zatim, njihov pad su praktično zakonomjerne pojave. Italijanski sociolog Vilfredo Pareto je smatrao da su elite (a on je prepoznavao dvije osnovne vrste elite – vladajuću i nevladajuću elitu) nestabilne, sklone propadanju i da ih stalno zamjenjuju nove. Istorija je tako, prema Paretu, neprestana borba elita za vlast, kontinuirani proces kruženja i smenjivanja elita: ,,Snažan uzrok za poremećaj ravnoteže jest akumulacija superiornih elemenata u nižim klasama, i obrnuto, inferiornih elemenata u višim klasama“.

Vladajuće elite, dakle, propadaju zbog toga što gube snagu, odnosno gube one kvalitativne osobine koje su im svojevremeno i omogućile da dođu na vlast. Upravo su korupcija, negativna selekcija kadrova i osjećaj vječnosti i nesmjenjivosti osnovni uzroci kvarenja vladajućih elita. S druge strane, nagomilavanje superiornih elemenata u nevladajućoj eliti dovodi do toga da ona postane vladajuća: ,,Snažan uzrok za poremećaj ravnoteže jest akumulacija superiornih elemenata u nižim klasama, i obrnuto, inferiornih elemenata u višim klasama“. U određenim uslovima, moguće je i stanje ravnoteže. Ravnoteža se održava tako što vladajuće elite moraju da se mijenjaju u skladu sa društvom (da unapređuju svoje osobine), ako to ne rade ,,niža“ klasa će zadobiti potrebne kvalitete za vlast i postaće superiornija.

I onda kada je sve prilično paradoksalno i varljivo, toksična društva se lako mogu prepoznati po nastojanju njihovih vladajućih elita da različitim manipulacijama, prevarama, pa čak i agresijom, produže sopstveni životni vijek. Međutim, upravo je to njihovo uvjerenje, ta iluzija, nesumnjivi znak i zametak buduće promjene.

Znak njihove neizbježne propasti.

(Pobjeda, foto: Autonomija)