Predsjednik Milatović je, dakle, zabranio mobilne telefone na svojim press konferencijama.

U pitanju su, rečeno je, bezbjednosni razlozi. Novinari su, navodno, kada su na pressu u zgradi Predjednika, u „štićenoj zoni“ koju pokriva Milatovićevo obezbjeđenje.

Aha. A da li odsad svako ko priđe Milatoviću ostaje bez mobilnog, ili to važi samo za novinare? U zgradi Predsjednika telefone ne smiju nositi samo novinari, ili niko? Ni na prijemima koje predsjednik sa suprugom organizuje neće biti mobilnih telefona? A koriste li Milatovići doma telefone? Jer i tamo je „štićena zona“. Dakle, gdje god je Milatović, tu je i phone free zona?

A tableti i laptopovi? Može li to?

A oni pametni satovi?

A one pametne mašine za Nespresso, sa bluetoothom? Mogu li se one donijeti na Milatovićev press?

Čega se, tačno, predsjednikovo obezbeđenje boji? Da će neko iz „zaštićene zone“ telefonom tresnuti u glavu predsjednika? Ali zašto su onda dozvoljeni diktafoni? Jer: ko dobro gađa telefonom, pogodiće i diktafonom.

Ili su telefoni zabranjeni zbog nekakvih džemsbondovskih gadžeta koje bi kakva tajna služba ili mafija mogli instalirati u telefone korupciji i svakojakoj izdaji sklonih novinara?

Ili zbog malignog softvera? Neko od novinara će u telefonu donijeti program koji će najprije kabinet predsjednika, potom i čitavu Crnu Goru, onemogućiti da se brani od sajber napada?

Ili predsjednik, jednostavno, ne želi da novinari gledaju pornhub dok on priča?

Šta Milatović misli: da je njegova zgrada milanska Skala, a on tenor kojega, dok izvodi svoje gorde arije, neće prekidati zvonjava mobilnog telefona?

Treba li novinari na predsjednikove press konferencije da dolaze sa mastilom i guščijim perom? A zamislite da neko od novinara tim perom zagolica predsjednika? Kad bolje razmisliš, i pero je bezbjednosna prijetnja.

Kako bilo, rečenom odlukom predsjednik Milatović napravio je korak ka svom uzoru; sada je makar za zeru više nalik Momiru Bulatoviću. Ni na brkovim press konferencijama, naime, nije bilo mobilnih telefona.

Takođe, nakon te odluke, Crna Gora po pitanju medijskih nesloboda makar za zeru više liči na Eritreju, koja u toj oblasti šije čak i Sjevernu Koreju.

Svaki pokušaj zabrane novih tehnologija, naročito onih koje se tiču komunikacija, nije tek retrogradan, uzaludan i nerazuman. Nego i komičan.

Svojevremeno je Džavid Nimani, u to doba predsednik Predsedništva Socijalističke autonomne pokrajine Kosovo, na vijest da su strani mediji dramatično izvijestili o pobuni studenata prištinskog Univerziteta, nazvao direktora Tanjuga pa zavapio: “Zaustavite Rojters!”

Predjednik Milatović je upravo zahtijevao: zaustavite tu mobilnu telefoniju. I taj internet.

(CdM, Foto: Gradski portal)