„Kada završimo posao u Srbiji i pokrajinama, organizovat ćemo miting i kod vas u Bosni i pozvati vaše vlasti da se dozovu pameti“. Ovako mi je u augustu 1988. godine  Beogradu u redakciji lista „Mladost“ govorio Miroslav Šolević, lider pobunjenih Srba sa Kosova. Trideset i pet godina kasnije, jučer, Šolević je umro u Nišu gdje je živio posljednjih tridesetak godina. Smrt ovog epskog srspkog junaka sa Kosova iz 80-ih godina prošlog vijeka u medijima je gotovo prešućena, ili smještena na marginu. 

Kada sam se sreo sa Šolevićem, mitingaška mašinerija na čijem je čelu bio i koja će u narednih pola godina pregaziti rukovodstva u Vojvodina, Crnioj Gori i na Kosovu i promijeniti poltički i ustavni pejzaž Jugoslavije, tek se uhodavala na tzv. „mitinzima istine“ koji su u organizaciji kosovskih Srba održavanih po srbijanskim gradovima.

Pitao sam Šolevića, buntovnika sa Kosova polja koji je imao ozbiljno iskustvo u komunikaciji/manipulaciji sa medijima na čiji poziv namjerava dovesti svoje sljedbenike u Bosnu i kako misli srušiti, „foteljaše“ sa vlasti? Odgovorio je spremno da im ne treba nikakav poziv, jer oni Bosnu doživljavaju kao svoju domovinu. Onda je prezicirao detalje: „Organizovat ćemo Miting istine 29. novembra ove godine u Jajcu. Glavni govornik će biti narodni heroj iz tog kraja Osman Karabegović. Neće nam niko moći prišivati srpski nacionalizam“.

Mitinzi istine za rušenje Ustava

Osman Karabegović, prvoborac, narodni heroj, jedan od najistaknutijih bosanskohecegovačkih rukovodilaca u poratnim godinama smijenjen je početkom 70-ih godina zbog „suprotstavljanje politici SKJ“, što je bio službena kvalifikacija za njegovo zalaganje za unitarizam i protiviljenja Ustavu iz 1974. Godinama se o njemu ništa u javnosti nije čulo. Znao sam tek toliko da je nakon političkog sunovrata iz Sarajeva odselio u Beograd. Zato me je zapreprastilo da jedan lokalni galamdžija sa Kosova polja, Šolević, izgovara njegovo ime sa takvom samouvjerenom lakoćom i prisnošću i najavljuje njegov javni nastup u Jajcu. Mislio sam da blefira, da je Karabegovićevo ime izgovorio tek da impresionira mene a potom i da zadevera one u Bosni koji će to pročitati.

U vrijeme našeg razgovora Šolević još uvijek nije imao medijsku vidljivosti i populisitičku harizmu i snagu kakvu će munjevito sticati u danima koji su dolazili. Djelovao je inteligentno, seoski lukavo, beskompromisno i ambiciozno. Dvadesetak dana ranije održan je bio miting u Novom Sadu na kojem su sudjelovali i kosovski Srbi na kojem su se prvt put neskriveno i prijeteći pojavili četnici sa svojom ikonografijom i ideologijom, pjevanjem i pucanjem. Predvodio ih je Vojislav Šešelj, a javno krštenje je imao Mirko Jović, lider neke ekstremne srpske družine iz Stare Pazove. No, najviše medijske pažnje bilo je posvećeno nastupu prilično ocvale i zaboravljene filmsko-estradne zvijezde 70-ih godina Olivere Katarine koja je hiljadama okupljenih mitingaša izvela splet tvrdo kuhanih nacionaističkih pjesama. 

Dok smo nakon intervjua kratko sjedili u bašti hotela „Moskva“ Šolević je, stalno prekidan pozdravima, čestitkama prolaznika, na pitanje o nacionalističkom divljanju u Novom Sadu objašnjavao da oni nikoga ne pozivaju na svoje skupove, a da su svi koji prepoznaju patnju Srba na Kosovu i spremni su se sa njim a solidarizirati dobro došli, uključujući i Šešelja, Oliveru Katarinu, Mirka Jovića. Pitao sam ga i za vezu kosovskih Srba sa vlašću Slobodana Miloševića, on je ponovio da im je pomoć svake vlasti značajna, negirao  da radi u dosluhu sa Slobom, ali da jeste zvao Ivicu Račana koji ih je posjećivao u malom šatorskom naselju koje su kosovski Srbi podigli u parkiću kod Skupštine Jugoslavije. Na moju opasku da malo i fizički liči na Miloševića, sa jež frizurom i rumenim obrazima se nasmijao i rekao da mu je to kompliment. Na kraju mi je ponudio da sa njim otputujem na „miting istine“ koji je te večeri zakazan u nekom gradu u Srbiji (Smederevo, čini mi se) i da se na licu mjesta uvjerim u mirni i projugoslovenski  karakter tih „veličanstvenih okupljanja“, koja je uskoro pjesnik Milovan Vitezović nazvao „događanjem naroda“. Možda bih i pristao na tu ponudu, ali kad je Šolević rekao da se on neće te večeri vraćati u Beograd, nego će produžiti u neki drugi grad da priprema miting, a da se ja mogu vratititi „sa njegovim ljudima u autobusu“, zahvalio sam i rekao da radije ne bih.

Nedugo nakon razgovora sa Miroslavom Šolevićem, sjedio sam u beogradskoj Bosanskoj kući u Užičkoj ulici sa Ivanom Brigićem i Uglješom Uzelecem, članovima Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ iz Bosne i Herecegovine. Prepričao sam im plan kosovskih Srba da u narednim mjesecimna svoje mitingovanje izmjeste u Bosnu, kao i da Šolević planira angažirati Osmana Karabegovića kao glavnog govornika na Mitingu istine u Jajcu za Dan Republike.

Sloba je spriječio mitinge istine u BiH

„Odakle Šolević može poznavati Karabegovića da bi ga pozivao u Jajce?“, pitao sam Brigića, koji je bio učesnik burnih partijskih događaja u BiH tokom sedamdesetih godina u kojima je stradala stara, partizanska generacija političara. „Šolević ga ne može poznavati nikako, a Sloba Milošević i njegovi ljudi mogu“, odgovorio mi je, pa potom objasnio potanko ko je od familije starog partizana zaposlen u Beogradu na uticajnim pozicijama, u politici, privredi  bankarstvu… Detalje sam, na žalost, pozaboravljao. Uglavnom, shvatio sam, beogradska vlast pazila je Karabegovića i računala na njega.

Prošlo je nekoliko nedjelja, ponovo sam se na večeri našao sa Ivanom Brigićem. Šolevićevi mitinzi istine su se već bili zahuktali, svakodonevno su održavani okupljajući desetine hiljada ljudi sa sve militantijim govorima i iritantnijim porukama. Preselili su se u Crnu Goru i Vojvodinu.Već su dobili ime i formu „antibirokratske revolucije“. „Razgovarao sam sa Slobom i tražio od njega da spriječi Šolevića i njegove profesionalne mitingaše da vršljaju po Bosni i Hercegovini“, otkrio mi je. „Briga“, kako su ga svale partijski drugovi, je od svih bosanskohercegovačkih političara najduže i najbolje poznavao Slobodana Miloševića. Početkom 80-ih godina oni su istovremeno bili šefovi gradskih Partija, Brigić u Sarajevu, Milošević u Beogradu. Družili su se, surađivali, posjećivali jedan drugog. „Znaš šta mi je na to  rekao Sloba? Kaže, nema on nikakve veze i uticaja na Šolevića i kosovske Srbe, ali da poznaje neke ljude koje će zamoliti da im prenesu da odustanu od mitingovanja po BiH“, kazao je Brigić kroz smijeh.

Neuspjeli juriš na Sloveniju

Nisam se dakle, kako mi je predlagao Miroslav Šolević, vozio u autobusu sa njegovim profesionalnim mitingašima, ali sam se dva mjeseca kasnije zatekao sa tom militantnom hrpom nasilnika u vozu koji je kasno noću putovao iz Novog Sada prema Beogradu. Nekoliko sati ranije tokom protesta koji su trajali dva dana uspjeli su isposlovati naslinu smjenu kompletne, kako su je zvali, „autonomaške vlasti“ vlasti u Vojvodini. Taj je događaj kasnije upamćen kao „jogurt revolucija“, jer su mitingaši uredno snabdjevani enormnim količinama jogurta i drugih mliječnih prozvoda kojima su zasipali zgradu pokrajinske Vlade. U vozu su taj trijumf mitnigaši proslavljali bučno i rušilački, urlali nacionailističke parole i revali pjesme koje su tih mjeseci bili „standardi“ na mitinzima. Jogurta nije bilo, ali jeste mnogo žešćih napitaka, u izobilju.

Miroslav Šolević je tih mjeseci, nakon Slobodana Miloševića, bio najveća zvijezda i heroj srpske političke i javne scene. Na mitinzima i javnim nastupima govorio je ono što srpska politička elita nije željela činiti. U intervjuu kojeg je dao hrvatskom novinaru Darku Hudelistu zaprijetio je da nakon što su na mitizima srušene vlast u Vojvodini i Crnoj Gori uslijediti slične rušilačke akcije u Hrvatskoj i Sloveniji. Intervju sa Šolevićem objavljen je u magazinu „Start“ kojeg su hrvatske pravosudne vlasti odmah zabranile zbog „uznemiravanja javnosti“.

Miroslav Šolević nije svoje profesionalne mitingaške falange odveo u Jajce 29. novembra na obilježavanje Dana Republike. Preusmjerio je njihovu razuzdanu srdžbu na Sloveniju čije se rukovodstvo, kako je govorio, a podržavali ga mediji i službena politika Beograda, „neosetljivo na patnje Srba i Crnogoraca na Kosovu“. Zbog toga je bilo neophodno, tvrdili su, da odu „na noge Slovencima“, u Ljubljanu, i suoče ih sa „pravom i punom istinom“ o Kosovu, Albancima, Srbima. Miting istine u Ljubljani bio je zakazan za prvi decembar 1988. godine. Slovenačke vlasti su, strahujući od nereda i sukoba, zabranile održavanje tog skupa, no Šolevića i njegove pokrovitelje to nije pokolebalo. Krenuli su put Slovenije iz više smjerova, u raznim prevoznim sredstvima, vozovima, autobusima, privatnim automobilima. Slovenija je interventno mobilizirala 6-7 hiljada policajaca, a u zaustavljanju učesnika zabranjenog mitinga pomoć joj je pružila i Hrvatska koja ih je vraćala natrag. Dan nakon što je spriječeno održavanje Šolevićevog Mitinga istine, reagirao je Miloševićev režim, koji se sve do tada sa uspjehom trudio da sakrije svoje veze kolovođama antibirokratske recvolucije. Vlada Srbije je jednostrano zabranila uvoz  u tu republiku svih roba i proizvoda iz Slovenije! Bio je to potpuni šok i poziv na otvoreni ekonomski rat i rastakanje jedinstvenog jugoslovenskog tržišta kao uvod u sve ono što će uslijediti za dvije-tri godine.

Mjesec dana nakon neuspješnog „iskrcavanja“ u Sloveniji, početkom januara 1989. godine kao žrtva antibirokratske revolucije palo je rukovodstvo Crne Gore. I tokom mitinga u Podgorici to je rukvodstvo optuživano za manjak razumijevanja za kosovske Srbe. Šolevićevi mitingaši uveličali su i podržali u rušilačke događaje u Crnoj Gori.

Nakon Šolevića su došli Arkan, Legija, Šešelj

Dvadesetak dana kasnije bila je zakazana famozna i dugo isčekivana 20. sjednica Centralnog komiteta SKJ na kojoj se trebalo raspravljati o stanju u Jugoslaviji nakon svih prethodnih događaja izazvanih rušenjem republičkih rukovodstva, širenjem nacionalizma, razbijanjem jedinstvenog tržišta. „Vrijeme je da kažemo popu-pop, a bobu bob“, najavljivao je sjednicu Stipe Šuvar, predsjednik Predsjedništva CK SK Jugoslavije. „Znači li to da, zapravo, namjeravate reći i „Slobu-Slob“, pitao sam Šuvara nekoliko dana uoči sjednice, na šta se umorno i kiselo nasmijao.

Dvodnevna sjednica CK SK Jugoslavije je umjesto u Skupštini Jugoslavije, održana u Sava Centru. Razloge promjene, Šuvar mi je ovako objasnio: „Veljko (Kadijević ministar odbrane Jugoslavije, Šuvarov zemljak iz Imotskog, op. S.A.) i njegove službe su procijenili da će vojska lakše braniti Sava Centar nego Skupštinu, ako Milošević ukoliko stvari po njega loše krenu na sjednici, pozove Šolevića i njegove mitngaše da naprave haos“.

„Pa, ko uopće kontrolira lidere antibirokratske reovolucije, Šolevića i slične barabe?“, pitao sam ga.

„Teško je to sa sigurnošću reći, ovi iz savezne polcije tvrde da konce vuče srbijanska Državna bezbednost“, fatalisitčki i rezginirano je odgovorio Šuvar, nominalni lider „avangarde radničke klase“…

Već kroz nekoliko mjeseci, nakon što je Srbija promijenila ustav, ukinula autonomiju pokrajina, više nije bilo potrebe za Miroslavom Šolevićem i mintinzima istine. Došlo je vrijeme za nove heroje, one koji će, učestvovati u „bitkama koje, za razliku od antiobirokratske revolucije, biti oružane“, kako je Slobodan Milošević najavio tokom govora na Gazimestanu. Šolevića i njegove sponzorisane galamdžije, uskoro će zamijeniti Arkan, Legija, Šešeljevci, drugi, krvoločniji, ešalon srbijanske Državne bezbednosti…

Kako sam „uz pomoć“ Šolevića „srušio“ narodnog heroja?!

Godinu dana nakon njegovog nesuđenog govora na  Mitingu (Šolevićeve) istine u Jajcu, sreo sam u Sarajevu Osmana Karabegovića. Postojalo je tada nešto što se zvalo Savjet Republike, komunističko Vijeće staraca, dokonih i zaboravljenih asova, koji bi se sastajali s vremena na vrijeme da proćaskaju o najvažnijim temama u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Na čelu tog Savjeta bio je Hasan Grabčanović, dugogodišnji ideolog Saveza komunista BiH, koji se početkom 80-ih povukao u penziju, ali nije mirovao, niti se isključio iz javnih rasprava. Karabegović je bio član tog Savjeta u kojem su sjedili nekadašnji moćnici. Sa eksalacijom politike Slobodana Miloševića došlo je do ozbiljnog raskola među komunističkim veteranima i pucanja njihovog jedinstva po nacionalniom šavovima. Tako je bilo i na sjednici koja je održana nekako s proljeća 1989. u sarajevskom Klubu delegata. Najžešća polemika vodila se između „vječitih rivala“, Grabčanovića koji je ukazivao na opasnosti  od velikosrpskog nacionalzma i Karabegovića kojin je osuđivao „republičke etatizme“.

Sjedio sam u kafani Kluba delegata sa nekolicinom učesnika tog sastanka, bivšim  političarima, ambasadorima, generalima. Najzanimljiviji je bio Alija Vejzagić, diplomata koji je najveći dio karijere proveo u Južnoj Americi, bio prijatelj sa Fidelom Castrom, družio se sa Gabrielom Garciom Marquesom i drugim klasicima književnog „magičnog realizma“. Živio je u Beogradu, kretao se u društvu Koče Popovića, Miloša Minića, Mirka Tepavca i bio žestoki antimiloševićevac. Odjednom je u kafanu ušetao oslanjajući se na štap Osman Karabegović, odjeven u pidžamu (Klub delegata je imao sobe za specijalne goste) i stao pored našeg stola. Prekinuo je Vejzagića i prilično agresivno i nekulturno mu prigovorio na „današnjoj diskusiji“, podsjetio ga da „ipak živi u Beogradu“ i još ponešto, vrlo ružno i uvredljivo mu govorio. Nije mi đavo (a ni nekoliko popijenih piva) dao mira, pa sam mu se obratio: „A šta mislite, druže Karabegoviću, da druga Aliju prijavite Miroslavu Šoleviću, pa da mu on organizuje miting istine ispred stana i otjera ga iz Beograda“. Slavni narodni heroj iz Krajine je nešto neartikulisano opsovao, a onda podigao štap u namjeri da me njime odalami. No bez pomoći štapa je izgubio ravnotežu i stropoštao se koliko je dug i širok na skupocjeni, debeli kafanski ćilim. „Diverzija, atentat“, nerazgovijetno je 80-godišnjak zapomagao sa patosa, dok su ga konobari i gosti, podizali i odnosili natrag u sobu. Kroz otvorena vrata se samo još čulo kako odnekud zapomaže stari revolucionar: „Izdaja, kontrarevolucija“…

Rastužila me ta nedolična, ponižavajuća scena, još jednog teškog sunovrata slavnog borca iz naših čitanki i časova istorije , čovjeka sklonog padu…

(Slobodna Bosna, foto: Naplo)