U Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari traje komemoracija povodom obilježavanja 28. godišnjice genocida nad Bošnjacima „Sigurne zone UN-a“ Srebrenica, dženaze i ukupa 30 identificiranih žrtava genocida iz jula 1995. godine.

Na komemoraciji se obratio šef delegacije Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Z. Rosensaft.

„Sijalo je sunce na svom nebu, iznad ubistava, sunce i dalje sija iznad potočarskih nišana, samo možemo zamisliti suze.

Nikada nećemo znati, a možemo zamisliti strah srebreničkih žrtava, njihove suze, hice onih koji ubiše muškarce i djecu, tišinu i prazninu koja nastupi nakon toga.

Oni su znali od trenutka kad su ih odveli da im neće dopustiti da žive. Znalo se to iz smijeha njihovih egzekutora. Njihove majke, supruge, kćeri, znale su od trenutka kad su im djeca, muževi, braća i očevi oteti iz ruku, da im neće dozvoliti da žive“, kazao je Rosensaft.

Rosensaft je zatim govorio kako se žrtve moraju pamtiti, istinski pamtiti.

„Moja studentica Mirsada je prva od koje sam naučio o Srebrenici. Hiljade bosanskohercegovačkih žena i djevojčica je zlostavljano i silovano, muškaraca i dječaka pobijeno…

New York Times u julu 1942. proglasio je istočnu Evropu klaonicom, a isto se dogodilo u julu 1995. godine. Vapaj novinara Nine Ćatića niko nije čuo.

U Srebrenici, Potočarima ubijani su Bošnjaci, svi smo mi pobijeni Bošnjaci, ali i ubijeni Tuci kao i ubijeni Srbi, Jevreji, Romi u Jasenovcu.

Osam hiljada je jednako apstraktno kao šest miliona, moramo pamtiti. Vidjeti jedno lice, drugo lice, ostjetiti jednu agoniju, drugu agoniju… dok ne osjetimo osam hiljada puta.

Sjećamo se svih žena koja su silovane od strane republičkosrpskog ološa, životi tih žena su uništeni.

Nema oprosta, nema ni iskupljenja za egzekutore, nema izgovora, niti jednoga ikada za zlostavljanja, silovanja i ubistvo“, dodao je.

Imao je poruke i za negatore genocida.

„Nećemo zaboraviti vama koji i danas branite ubice i nalazite izgovore, odbijate priznati, vama koji veličate Mladića sa muralima u Banjoj Luci, Kalinoviku, Beogradu. Opet ubijate mrtve i iznova. Niko ne smije negirati da su oni ubijeni.

Brojne žrtve su ubijene i njih su iznevjerile Ujedinjene Nacije. Zašto su ubijeni? Zato jer je zapovjednik nizozemskog bataljuna Thomas Karremans pio jeftino piće sa Mladićem, a oni su upućeni na stratišta.

Sjećamo se Salihe Osmanović koja liježe svaku noć u suzama. Bosanski četnici, republičkosrpski ološ ubio je njenog sina Nermin.

Kada Milorad Dodik kaže da nije istina da su bosanski četnici ubili Ramu i Nermina, on negira genocid. Kada Peter Handke izdjednačava ubice sa ubijenima, on negira genocid. Oslobađa Mladića, Karadžića. Kada Željka Cvijanović kaže da je Srebrenica bila osveta, opravdava ubistvo djece.

Svi su vidjeli oružje, čuli pucnje… moramo zatvoriti oči, utopiti suze i pokušati osjetiti njihovu bol.

Sijalo je sunce na svom nebu iznas ubistava, sunce i dalje sija iznad potočarskih nišana, a mi ako zaboravimo i jednog od njih, ako zaboravimo Srebrenicu, naše će duše postati kamen, naše oči nikada neće pustiti suzu“, zaključio je.

(Radio Sarajevo, foto: N1)