Isprva se činilo da će roboti kopati umjesto nas. Da će oni crnčiti pod morem i zemljom, ići u duboki svemir. Da će nam spremati sobe i posluživati pića. Da će nam olakšati boravak u ovoj dolini suza. Znate već kako to ide…

Vlastite privatnosti i suvereniteta svaki smo se put, suočeni sa novom tehnologijom, odrekli u ime toga „da nam bude lakše i sigurnije“. Zato što je sa internetom brže i jednostavnije, razne kompanije i bezbjednosne službe pročitaju i čuju sve što kažemo. Znaju gdje se i kad krećemo. Vide sve što učinimo. Napokon, dobar algoritam, na osnovu naših google pretraga, tačno izračuna šta i kako mislimo.

Naš život je, hoću vam reći, zahvaljujući tehnologiji koju koristimo, apsolutna pornografija. Svi smo mi OnlyFans modeli, i to besplatno. Svi smo mi Zadrugari, i to besplatno. Ali jebi ga: ugodnije je kupiti preko interneta nego tabanati do prodavnice. Lakše je za sve što ti nije jasno pitati google, nego kopati po knjigama.

Ima taj film, klasik filmske umjetnosti – Ridley Scottov „Blade Runner“. Snimljen je po „Sanjaju li androidi električne ovce“ Philipa K. Dicka. Replikanti, oko kojih se vrti čitava (u biti ljubavna) priča filma, biotehnološke su kopije ljudskih bića. Oni mogu ratovati i raditi najteže poslove u dalekim svemirskim kolonijama. Ali nemaju ljudske emocije. Tako se barem misli. A onda replikant kojega igra Rutger Hauer spasi život čovjeku kojega igra Harrison Ford, pa sam sebi održi epitaphios logos, posmrtni govor. Biostroj na samrti zbori o tome kako je vidio stvari koje ljudi nikada neće: ratne brodove u plamenu u blizini Oriona, C-zrake kako probijaju tamu u blizini Tannhäuser kapije.

Pa veli: “Svi ti trenuci biće izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši. Čas je da se umre”. Monolog je važan jer prikazuje trenutak kada stroj doista počinje da misli i osjeća kao čovjek: jer ima potrebu da vlastitu egzistenciju doživi bitnom, jer smrt osjeća kao gubitak koji valja ožaliti. Jer osjeća samozažaljenje: a to je ljudski, tako ljudski.

Ono, ko živi sam, da kupi replikanta – da, kad umre, ima ko da ga oleleče.

Tako su ljudi nekada, ne tako davno, zamišljali naš život sa mašinama.

Uopšte, rekoh, nije bilo tako.

Ispostavilo se da strojevi neće ni kopati ni ratovati umjesto nas. Nego će oni obavljati intelektualne poslove – tako barem kažu liste zanimanja kojima zbog AI prijeti nestanak. A mi ćemo fizikalisati.

AI će zamijeniti novinare, učitelje, pa i montažere, dekoratere, scenografe… AI na sebe preuzima mišljenje i pjevanje – što bi rekao Heidegger, kojem je svaka koju je prozborio o tehnici bila sveta. Ljudima preostaje trtljanje i kopanje.

Portali su, rekoh, puni lista: ko će sve izgubiti posao zbog AI. No sa tih lista upadljivo je odsutna politička klasa. A upravo su političari prvi koje bi trebalo zamijeniti vještačkom inteligencijom.

Recimo: nema te AI koja je toliko glupa da bi službenom karticom platila kladionicu. Pa to Casio digitron, i to onaj prvi, iz 1957, ne bi napravio.

Dalje. Mislite li da bi AI, koja je već u stanju pisati ozbiljne eseje, pa i kakve-takve romane, sklepala lošije govore od onih koje čitaju naši poslanici u Skupštini?

Ove Milojkove „progresivne“ fore sa IT blockchainom i industrijom dugovječnosti su cool. Ali zašto ne otići korak – ma nekoliko koraka – dalje. Budžet da bude u kriptovaluti, na nekom serveru u Seulu, na sigurom. Odlično. Ali… Da ponovim ideju koju sam već iznio ovdje na CDM-u. Ja bih ukinuo sve: i predsjednika i vladu i skupštinu i organe samouprave… Neka AI vodi državu. Zamislite kolika je to ušteda. Nema više službenih kola, plaćenih soba za ljubavnice i besplatnog krkanja po restoranima. Nema ni izbora. Vlast se bira na tenderu. Potpuno transparentan proces za izbor meritokratske vlasti. Riješen problem korupcije: ako bi AI i krao, bolje da nas potkrada jedan nego svi.

Znam. Ništa od toga, zasad. Ali ovakvu količinu ološi i nesojluka kakva se nama nakotila u takozvanoj „političkoj eliti“ ne bi trpili ni pas ni mačka. Ni balegar. Ali ljudi, eto bi.

Nisam siguran da su ljudska bića pametnija od ostalih. Ali mogu trpjeti više no iko – to je sigurno.

Zato mislim da je strah od toga da će vještačka inteligencija uništiti čovječanstvo uveliko pretjeran.

Jer ko bi, ako je inteligentan, pobio vlastite batlere, sobarice, rudare i čistače? Šta, pa da poslije mora sam da radi?

Otkad postoji, čovjek robuje. On robuje caru, zajednici, tradiciji, navikama, svojim nagonima. Kao roba Božijeg ga poznaju i monoteističke religije. Živjeti znači robovati i pjevati o slobodi.

Ako AI negdje ne baguje, ni u vrlom novom svijetu nema zime za nas, raspjevano roblje.

(CdM, foto: Tone Stojko)