Ana Mezga preselila je iz Hrvatske u Sloveniju 1979. godine i ondje uredila svoj život. Sve do 1992. godine, kada je slovenska policija hapsi na ulici i sprovodi u centar za izgon stranaca.
Gospođa Mezga bila je jedna od 25 tisuća osoba čiji je jedini grijeh bio da su porijeklom iz drugih republika bivše Jugoslavije. Slovenske su ih vlasti u tajnosti 26. veljače izbrisale iz registra osoba sa stalnim prebivalištem u Sloveniji.
Kako je ispričala novinarima Dnevnika, za puštanje na slobodu morala je platiti osiguranje, a njezin život ubrzo se pretvorio u pakao. Kao i ostali izbrisani u Sloveniji, i Ana Mezga je izgubila sva prava u Sloveniji.
Izbrisani su ostali bez ičega: radnici su izgubili posao, umirovljenici mirovine i zdravstvenu zaštitu, a studenti indekse. Njezina obitelj se raspala, jer nije mogla dopustiti da joj sin i kćer žive u takvim uvjetima. Poslala ih je u Hrvatsku, gdje i danas žive.
Diskriminacija
Danas je Mezga jedna od nekolicine izbrisanih koji su konačno – točno dva desetljeća od administrativnog etničkog čišćenja neslovenaca u Sloveniji i najvećeg pojedinačnog kršenja ljudskih prava u toj zemlji – pobijedili Sloveniju.
Od 11 izbrisanih koji su tužili Sloveniju u Strasbourgu, sud je udovoljio podnescima šest tužitelja, četiri tužitelja su odbijena zbog procesnih razloga, a jedan je tužitelj umro prije nego što je dočekao presudu.
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu presudio je da Slovenija Ani Mezgi i ostalim tužiteljima mora isplatiti po 20 tisuća eura odštete, a Sloveniji dao rok od godinu dana da obešteti sve izbrisane. Dakle, tom presudom zapravo su pobijedile tisuće izbrisanih u Sloveniji, kojima će Slovenija, ako želi poštovati odluku Europskog suda, morati isplatiti ukupno oko 500 milijuna eura!? I to u roku od godinu dana!
Veliki senat suda u Strasbourgu presudio je da je Slovenija u slučaju izbrisanih kršila tri člana Europske povelje o ljudskim pravima, prvi put potvrdivši kako je Slovenija provodila diskriminaciju zbog etničke pripadnosti.
Radi se o prijelomnoj, drugostupanjskoj odluci, koju Slovenija neće moći ignorirati, kao što je ignorirala sve dosadašnje sudske odluke o izbrisanima, među ostalima i dvije odluke slovenskog Ustavnog suda, jednu krajem devedesetih i drugu u prvoj polovici prošlog desetljeća, koje su također nalagale vlastima da riješi problem izbrisanih.
EU pomogao zataškati problem
Slovenija je 2004. primljena u EU iako nije riješila pitanje izbrisanih, niti kaznila odgovorne za taj zločin.
Štoviše, EU je pomogao Sloveniji zataškati problem i spriječiti povrat oduzetih prava žrtvama. No izbrisani su konačno dočekali pravdu.
Slovenija sada ima 12 mjeseci za donošenje zakona koji će ispraviti nepravdu nanesenu izbrisanima, i to ne samo isplatom odštete, nego i mjerama za njihovo zapošljavanje, ali i isprikom.
Po riječima Aleksandra Todorovića, jednog od prvih izbrisanih koji su počeli javno govoriti o problemu izbrisanih, Slovenija će se konačno morati suočiti s onim što je učinila.
Ako je suditi po odnosu slovenske politike prema problemu izbrisanih, Slovenija na taj korak još nije spremna. Još je vlada Boruta Pahora donijela zakon o izbrisanima, koji je svim stanovnicima Slovenije koji su 1992. izbrisani trebao dati dozvolu stalnog boravka u Sloveniji.
Iako se radilo o izrazito restriktivnom zakonu – koji nije predviđao kolektivno vraćanje oduzetih prava, niti pravo na odštetu i povrat državljanstva – tadašnja opozicija na čelu s današnjim premijerom Janezom Janšom na sve je načine pokušala srušiti taj zakon.
Protiv autorice zakona, tadašnje ministrice unutarnjih poslova Katarine Kresal, oporba je vodila ostrašćenu i diskreditirajuću kampanju, koja je dovela do njezinog političkog pada.
No sada će Janša kao slovenski premijer ipak morati udovoljiti „ratnim profiterima“, „špekulantima“ i „oficirima JNA“, kako slovenski desničari nazivaju izbrisane, čak i u većoj mjeri nego što je to bila spremna omražena ministrica Kresal.
STUPS: Telohranitelji