Ako pitate predsjedavajuću Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željku Cvijanović, njen kabinet i političko rukovodstvo bh. entiteta Republika Srpska, onda po njima nema razloga da se obilježi smrt ubijene tuzlanske mladosti. Narečena Željka Cvijanović eksplicitno nije podržala zaključak koji je usvojilo državno Predsjedništvo, a kojim se zadužuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine da usvoji odluku o proglašenju 25. maja danom žalosti u Bosni i Hercegovini. A kako ona nije podržala ovaj zaključak i kako se sve dogodilo nakaradno kako i biva u nas, u zadnja dva dana, vrlo očevidno ni danas država Bosna i Hercegovina neće danom žalosti obilježiti monstruozan zločin koji su izvršile srpske snage pod komandom zločinca i bjegunca, generala Novaka Đukića.

Tog 5. maja 1995. godine, dakle prije 28 godina, granata ispaljena sa srpskih položaja, sa planine Ozren, u 20 sati i 55 minuta, na Kapiji u Tuzli usmrtila je veliku grupu mladih, prosječne starosti 21 godinu, njih ukupno 71, dok je više od 200 osoba teže ili lakše povrijeđeno. Najmlađa žrtva je bio Sandro Kalesić, koji je imao nepune tri godine. O njegovoj smrti na tuzlanskoj Kapiji otac Dino će reći: “Kad sam vidio da mi je Sandro pogođen, ja sam ga primakao sebi, osjetio sam da mu je mokro oko srca. Nisam znao da je pogođen, i onda sam ga odmakao i vidio krv. Preko raskomadanih tijela trčali smo do mog auta. Kad smo došli na ulaz u Klinički centar, ja sam osjetio da mi je Sandro izdahnuo na rukama.”

Etničko čišćenje, genocid, ciljano ubistvo djece u Tuzli

I eto danas, 28 godina poslije, velikosrpski mediji ubijaju Sandra po drugi put i dalje sijući laži, bezočno mantrajući kako su se “balije samogranatirale“, ili, još gore, osporavajući čitav zločinački događaj. I danas je monstrum odgovoran za ovaj masakr, general Novak Đukić, slobodan čovjek, živi u Srbiji, ne krije se od organa gonjena, jer ga niko i ne goni; ponaša se kao svaki ratni zločinac u narečenoj Srbiji, uživajući status uglednog građanina. Novak Đukić je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora, ali kakve sad veze imaju pravda, pravo i pravičnost kad se ne primjenjuju i kad ne važe u susjednoj nam zemlji, koja je odgovorna za agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Pa onda kad stavimo sve ove podatke u perspektivu današnjeg vremena, posve je logično, očekivano čak, da predsjedavajuća Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović, koja je ujedno glasnogovornica notornog Milorada Dodika i “srpskog sveta”, niti može, niti smije sve i da hoće staviti svoj potpis na civilizacijski zaključak o uvođenju dana žalosti u cijeloj zemlji. Jer bi to značilo da je makar otvoren put u smjeru sagledavanja odistinske povijesti i preispitivanja vlastite krivice i zločinačkih akata koje je u ime naroda počinila Vojska Republke Srpske, prije toga Jugoslovenska narodna armija.

A tako li što se neće desiti i zbog sramnog režima Aleksandra Vučića, i zbog apsolutne vlasti Milorada Dodika u RS-u, ali još više tako li što se neće desiti zbog velikosrpskih, četničkih narativa, koji su mnogo dublji od same dnevnopolitičke pojavnosti. Ti opskurni narativi govore da su Srbi uvijek i svuda na Balkanu ugroženi, da Srbi uvijek i svuda na Balkanu imaju pravo da prisvajaju tuđe teritorije i etnički ih čiste, ti narativi kazuju da je u takvim situacijama opravdano koristiti silu koja proizvodi i etnička čišćenja, zločine i genocid i ovo masovno, ciljano ubistvo djece u Tuzli, u konačnici.

Procesija mošti vladike koji je obožavao Hitlera

Ne vjerujete? Evo, u istom trenutku u kome Tuzla sa svojim građanima i ostatkom Bosne i Hercegovine tihuje u bolu za ubijenom djecom na Kapiji, samo stotinjak kilometara dalje po beogradskim ulicama se nosaju mošti srpskog vladike Nikolaja Velimirovića, ljubitelja lika i djela Adolfa Hitlera i čuvenog antisemite. A Crkva Srbije, zajedno sa vojskom i državnim aparatom, nosi kosti preminulog čovjeka pod devizom “da Srbija ozdravi“. E ako će ozdraviti uz takvog svetosavskog ultranacionalistu, na sreću joj bilo.

I te mošti nosaju, ponavljam, pripadnici srbijanske vojske, sve u svečanim odorama. Dakle, jedan vid religijsko-paganske prakse iznova je zaživio u Srbiji. A znamo da je ondašnje nosanje moštiju kneza Lazara, prije više od tri decenije, prethodilo početku velikosrpske agresije na Sloveniju, Hrvatsku, Kosovo i Bosnu i Hercegovinu. I još više znamo da se ta politika na koncu pretvorila i materijalizirala u onu granatu koja je ubila 70 mladih ljudi i dječaka od tri godine Sandra Kalesića na tuzlanskoj Kapiji.

Pa je cijela Bosna i Hercegovina prije par sedmica danom žalosti bila u bolu za ubijenom beogradskom djecom, kako i dolikuje. Samo se čini da su ubijena djeca Tuzle nekako nedostojna bola i tuge za cijelu Bosnu i Hercegovinu i za susjednu Srbiju. I taj dan žalosti, koji bi makar roditeljima i rodbini značio utjehu i znak pažnje na simboličkom planu, institucionalno im se uskraćuje od onih ideologija koje su im pobile djecu prije 28 godina. Eto, to je apsurd.

Zagovaranje opcije rata, krvi i tla i slavljenje zločinaca

Sa druge strane, bilo bi jako čudno i čak neumjesno i neprijatno da negatori genocida i obožavatelji ratnih zločinaca i djecoubice obilježavaju sa porodicama žrtava dan žalosti. Bilo bio to bizarno i skaredno iskustvo, u kome nema kajanja i nema priznanja krivice. Pa onda i ne možemo očekivati politiku iz Beograda i Srbije, i iz Banjaluke i RS-a, koja će moliti za oproštaj i koja će ući u proces katarze, jer nju zastupaju ljudi totalno pogrešni ljudi.

I zato morate znati da i pioni i glavaši sadašnje politike i sadašnjih duhovnih praksi u Srba glasno zagovaraju sve one opcije rata, krvi i tla i slave sve one zločince koji su doveli i do 25. maja 1995. goodine i ubistva mladosti tuzlanske. Samim tim, oni (ne)svjesno slave okolnosti i dijalektiku koja je dovela i do strašnih ubistava djece u Beogradu ovih dana. Dok srpski nacionalni korpus u potpunosti ne shvati da su ti događaji povezani neraskidivom ideološkom vrpcom, neće biti razvezivanja Gordijevog čvora, koji, sa jedne strane, drži porodice ubijene djece, a sa druge birokratsko-političko-teološki sistem zemlje koja se odbija suočiti sa svojom prošlošću i demonima u toj prošlosti.

Da, na nekadašnji Dan mladosti oni koji su slavili taj dan ubili su tuzlansku mladost, da bi nakon toga kukavički pobjegli u Srbiju i tamo živi, slobodni i nekažnjeni širili bestijalne laži. Novak Đukić je samo jedan u nizu takvih primjera. Bez dana žalosti, na sramotu svih nas. Da se pamti i da se ne zaboravi.

Bez riječi; bez utjehe; bez dana žalosti; bez mladosti

Suzan Abulismail, 15 godina

Edina Ahmetašević, 20 godina

Elvis Alagić Enko, 17 godina

Admir Alispahić, 24 godine

Lejla Atiković, 14 godina

Asmir Bakalović, 19 godina

Adnan Beganović, 16 godina

Damir Bojkić, 27 godina

Indira Borić, 36 godina

Ilvana Bošnjaković, 17 godina

Elma Brguljak, 20 godina

Lejla Bučuk, 16 godina

Sanja Čajić, 17 godina

Selma Čaušević, 17 godina

Amir Čekić, 21 godina

Samir Čirak, 18 godina

Almasa Ćerimović, 19 godina

Zada Dedić, 20 godina

Razija Djedović, 19 godina

Amir Djapo, 20 godina

Suzana Djušić, 14 godina

Amir Đuzel, 26 godina

Muris Fatušić, 15 godina

Ago Hadzić, 20 godina

Hamdija Hakić, 48 godina

Senad Hasanović, 26 godina

Šemsa Hasičić, 20 godina

Alem Hidanović, 19 godina

Nedim Hodzić, 30 godina

Hasan Hrustanović, 25 godina

Adnan Hujdurović Kindze, 18 godina

Elvira Hurić, 16 godina

Almir Jahić Bato, 18 godina

Azur Jogunčić, 24 godine

Sandro Kalesić, 2 godine

Franc Kantor, 24 godine

Damir Kurbašić, 20 godina

Vanja Kurbegović, 17 godina

Vesna Kurtalić Veca, 15 godina

Sulejman Mehanović, 28 godina

Pera Marinović, 37 godina

Nenad Marković Nešo, 19 godina

Amira Mehinović, 21 godina

Edin Mehmedović, 19 godina

Edisa Memić, 19 godina

Adrijana Milić, 17 godina

Nešet Mujanović, 20 godina

Edin Mujabašić Mony, 21 godina

Samir Mujić, 28 godina

Elvir Murselović, 23 godine

Šaban Mustačević, 29 godina

Dijana Ninić, 20 godina

Selma Nuhanović, 17 godina

Indira Okanović, 16 godina

Rusmir Ponjavić, 20 godina

Raif Rahmani, 22 godine

Fahrudin Ramić, 34 godine

Nedim Rekić, 27 godina

Jasminko Rosić, 32 godine

Nihad Šišić, 19 godina

Armin Šišić, 19 godina

Senahid Salamović, 25 godina

Edhem Sarajlić, 20 godina

Jasminka Sarajlić, 23 godine

Asim Slijepčević Asko, 20 godina

Savo Stjepanović, 25 godina

Jelena Jezidzić Stojičić, 44 godine

Ilinka Tadić, 53 godine

Azur Vantić, 19 godina

Mustafa Vuković, 23 godine

Adnan Zaimović Garo, 27 godina

Neka je vječna slava tuzlanskoj mladosti.

25.5.1995.

(Al Jazeera, Foto: VCC)