Makedonska rediteljica za Al Jazeeru govori o filmu ‘Najsretniji čovjek na svijetu’ koji donosi pogled na ratnu traumu i progovara o važnosti razgovora u procesu pomirenja.

Nakon prethodnih uspješnica Kada dan nije imao ime i Bog postoji, zove se Petrunija, makedonska rediteljica Teona Strugar Mitevska ponovo je udružila snage sa bosanskohercegovačkom scenaristkinjom Elmom Tataragić, nastavljajući dugogodišnju saradnju. Uspjeh nije izostao ni ovog puta.

Njihovo najnovije ostvarenje – film Najsretniji čovjek na svijetu – svjetsku premijeru je imalo na Venecijanskom filmskom festivalu gdje je publika film ispratila dugim ovacijama. Nakon uspješnog festivalskog života, koji je uslijedio nakon toga, film Najsretniji čovjek na svijetu od 9. marta stiže i u bosanskohercegovačka kina.

Tim povodom, Strugar Mitevska je za Al Jazeeru govorila o procesu rada na ovom filmu, važnosti i neophodnosti suočavanja s prošlošću, kao i saradnji sa Elmom Tataragić.

Sa kakvim emocijama dočekujete bh. premijeru, naročito ako uzmemo u obzir da je većinski dio ekipe filma upravo iz Bosne i Hercegovine?

– Ova premijera nam je na neki način najvažnija. Mnogo smo uzbuđene – i Elma, i ja. Mislim da smo napravile veoma važan film, naročito u perspektivi dešavanja u Ukrajini. Znam da neće biti svakome lako pogledati ga, ali film je prožet humorom i u njemu ima dosta čovječnosti, tako da nadam se da će publika reagovati dobro i otići pogledati film.

Kakve su bile dosadašnje reakcije publike?

– U Veneciji je, naprimjer, bilo veoma interesantno. Nakon projekcije mi je prišao jedan čovjek i rekao: “Ovaj film je moja priča”. Na moje pitanje kako, objasnio je da je bio ranjen i da ga je Crveni krst odveo u Italiju gdje je i ostao. Onda mi je rekao da ne zna kako bi se osjećao kada bi se sreo sa čovjekom koji ga je ranio, no nakon pet minuta priče o tome šta mu se dogodilo i analiziranja situacije rekao je da to “možda i ne bi bilo loše”, jer bi htio da mu postavi neka pitanja da bi u konačnici zaključio da bi “jako želio da ga sretne”. To su trenuci u kojima shvatiš sve.

Mi smo napravili ovaj film da bi počeli razgovor, jer je na nas taj rat jako utjecao, promijenio je tok naših života. A nikada nismo imali mogućnost razgovora, kao naprimjer ljudi u Njemačkoj ili Južnoj Africi. I upravo smo s tom idejom radili film, idemo da se konačno pogledamo i počnemo da razgovaramo. Dakle, ne moramo se slagati oko svega, ali važno je razgovarati.

Najavljen kao antiratni film, s radnjom smještenom u sadašnjost, donosite zanimljiv pogled na ratnu traumu prožet crnim humorom sa glavnim protagonistom koji zapravo traži oprost. Koliko nam je on neophodan da bismo krenuli naprijed kao društvo i u kojim je okolnostima zapravo moguć?

– Mislim da je esencijalan, da je jedini način da krenemo naprijed i izgradimo budućnost. Nisam psihijatar, niti psiholog, ali smo mnogo istraživali dok smo pisali scenarij i mislim da je suočavanje jedini način. Možda je oprost nemoguć, ali razgovor je neophodan.

S obzirom na to da je film nastao po istinitoj priči (scenaristkinja je svoju intimnu priču pretvorila u scenarij) koliko je odgovornost rada na filmu bila veća?

– Ja sam iz Sjeverne Makedonije i na početku mi je to bio veliki problem, pitala sam se “zašto ja?” i “ko sam ja da ispričam tu priču?”. Otprilike, ta neka autocenzura je bila moja najveća prepreka, trebalo mi je vremena da duboko uđem u problematiku situacije da bi u jednom momentu rekla: “OK, mogu to da uradim, rat u bivšoj Jugoslaviji na neki način jeste i moja priča”.

Tokom priprema za rad na ovom filmu, mnogo smo istraživali i uzimali svjedočenja iz cijele Bosne i Hercegovine, taj proces je trajao dvije godine. Kako sam dublje ulazila u tematiku, više sam shvatala koliko ne znam, koliko malo znam o tome šta se stvarno desilo i kolika je kompleksnost cijele te tematike. Ali Elma je odlučila da od svih reditelja ja mogu da ispričam tu priču. To je njena priča i dala mi je to pravo. Tada sam shvatila da je to veliki dar, povjerenje i odgovornost da nešto što je toliko privatno uradiš na najodgovorniji i najiskreniji način.

Zbog toga smo puno radili, a tokom procesa je mnogo priča i svjedočenja koja smo čule iz svih dijelova Bosne i Hercegovine integrirano u sam scenarij. Rad na ovom filmu je bila čista kolaboracija. Priča je to Zorana i Asje, ali da bi razumio kontekst priče, sporedni likovi postali su toliko važni da su preko svojih ličnih iskustava našli dio u samom scenariju.

Odakle ideja da kroz koncept ‘speed datea’ ovu temu učinite još pristupačnijom publici?

– Kada smo odlučile da napravimo film, u jednom momentu smo razmišljale o tome šta je najuniverzalnije, šta je to sa čim bilo ko na svijetu može da se poveže, bez obzira na to odakle je i gdje živi. Mnogo je filmova na temu rata, pa smo htjele napraviti nešto savremeno, nešto sa čime se svako može povezati. Onda je Elma rekla kako je tema ljubavi univerzalna, svi traže ljubav, i došla na ideju da to bude speed date. I očigledno je to istina, inače film ne bi bio distribuiran u toliko zemalja.

Riječ je o nastavku dugogodišnje saradnje sa Elmom Tataragić. Šta je ono ključno što vas spaja i kako biste opisali vaš kreativni autorski proces?

– Naći pravog saradnika nije laka stvar, kao što nije lako naći pravog partnera. Mislim da je u našem radu najvažnije to što nikad nije pitanje ega, već uvijek radimo na suštini ideje. Sve što radimo je u funkciji filma koji u tom momentu pokušavamo napraviti.

Interesantno je i to što uvijek slušamo jedna drugu. Osim toga, mi zajedno kreiramo, pišemo, brišemo… Funkcionišemo i radimo tako da ponekad ne znamo šta je koja uradila. Nadopunjujemo se i mislim da je to ključni razlog uspjeha naše saradnje. Imamo zaista predivnu saradnju koja očigledno život znači.

Film je nastao u koprodukciji Sjeverne Makedonije, Hrvatske, Slovenije, Danske, Belgije i Bosne i Hercegovine. Koliko su kreativne saradnje iz regije i koprodukcije važne i da li one regionalnu kinematografiju čine jačom?

– Ranije nisam vjerovala u regionalne koprodukcije, a sada shvatam da je to esencijalno, da to jača kolaboraciju, jača razumijevanje… Kad počneš da radiš sa nekim iz regije, shvatiš koliko smo slični, koliko se razumijemo u svakom pogledu i onda je ta saradnja još jača. Naravno, zapitate se i čemu taj rat. Veoma je interesantno kako umjetnost uvijek ide ispred politike.

Najsretniji čovjek na svijetu već je osvojio nagrade na festivalima u Francuskoj, Atini, Portorožu i SAD-u. Šta one predstavljaju za dalji život i promociju filma?

– Što sam više u ovoj profesiji, više shvatam da je najvažnije da ti film bude viđen, a našim malim kinematografijama nagrade pomažu da bi film bio distribuiran. Mislim da je važno da film nađe svoj put do publike i nagrade tu imaju značajnu ulogu. Ali umjetnosti se bavimo prvenstveno da ovaj svijet napravimo boljim, ne zbog ega ili nagrada i tu mi je taj odnos prema nagradama malo problematičan.

Kakvi su dalji planovi kada govorimo o promociji i distribuciji filma, a koji kada govorimo o Vašem daljem radu?

– Sada promoviramo film u Bosni i Hercegovini, a nakon toga idemo na evropsku turneju po Francuskoj, Švicarskoj, Danskoj, Švedskoj, Italiji, Njemačkoj… Uporedo radim na sljedećem filmu sa Elmom Tataragić, čije je snimanje planirano sljedeće godine.

Film Najsretniji čovjek na svijetu bio je ovogodišnji kandidat Sjeverne Makedonije za Oscara.

Glumačku ekipu, koju predvode Jelena Kordić Kuret i Adnan Omerović, između ostalih čine Izudin Bajrović, Vedrana Božinović, Irma Alimanović, Mona Muratović, Labina Mitevska, Ana Kostovska, Ksenija Marinković, Siniša Vidović, Nikolina Kujača i Kemal Rizvanović.

Direktorica fotografije je Virginie Saint Martin, montažer Per K. Kirkegaard, kostimografkinja Monika Lorber, scenograf Vuk Mitevski, a casting direktorica Timka Grin.

(Al Jazeera, foto: printscreen trejler)