Listajući po sjećanjima tražio sam momente i periode u kojima sam zaista bio sretan nakon rata. Bilo je dosta tih momenata i perioda, ali su isparila iz sjećanja jer i ono ima ograničen rok trajanja. Sjećanje se, kao i eksterni disk, mora ponekad osvježiti. Sadržina sjećanja je podložna vremenu, i trune kao i sve drugo što je živo ili neživo. Zabavljen sam završavanjem romana koji nikako da završim, a u njemu se promišlja i živo i neživo, te kako oni traju u vremenu i prostoru. Također, tu su i sjećanja, pa je taj roman zapravo u mnogočemu i knjiga o memoriji. Koja to moja knjiga i nije o memoriji? Jer ona je sve, i da sam teoretičar samo bih i pisao o memoriji. Pošto nisam, onda je spominjem gdje čula –  gdje ne čula.

Tako sam se sjetio perioda u kojem sam bio najsretnije poslijeratno biće – unutar gabarita vlastitog života. I došao do neosporivog zaključka da je to bio period kada sam intenzivno kupovao knjige i pravio ličnu biblioteku, jer su mi je vojno-politički prethodnici Milorada Dodika opljačkali i spalili do temelja. E, sad, ako ste vi voljni da prodate državu zarad 2-3 ministarske fotelje, to je neotuđivo pravio vas kao korisnih idiota agresivnih politika Hrvatske i Srbije, ali ja od svoje nestale biblioteke neću nikad odustati.

Nema oprosta

I da mi je to bila jedina šteta prouzrokovana agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu, iznutra i izvana, meni bi i to bilo dovoljno da nikad ni ne pomislim na nekakav vid oprosta. Zlikovcima, palikućama, lopovima, uništiteljima moje biblioteke neću nikad oprostiti i da imam moć da bacam kletve bacio bih je i njihovim potomcima vo vjeki vjekov. Eto, toliko sam volio svoje nestale i mrtve knjige, da ne spominjem (a, evo, spomenuh) kasete, CD-ove, ljubavna pisma, kolekciju papirnatog i metalnog novca, i sve druge stvari materijalnog i nematerijalnog porijekla. Nema te sile koja će me primorati da oprostim pripadnicima SDS-a koji su napali, zapalili i uništili naš grad, i cjelokupnu civilizaciju koja je taj grad ispunjavala. Nikada i ni po koju cijenu. Za to se ne odričem svoje memorije. Vi se je možete odreći jer želite biti ministri po svaku cijenu, i draža vam je plata i pozicija od patnje koju je ova zemlja prošla. To je vaša stvar, ali ono što zasigurno znam je to da ova zemlja većih izdajnika od vas nije nikad imala.

Moja prvobitna nakana je bila da malo ohanem od sirovo političkih tekstova, pa da ih nastavim pisati kad se „dušman“ najmanje nada, ali nisam izdržao, jer je količina nepravde u političkom prostoru prevršila sve kritične mjere.

Prema tome, što bi rek’o Dejan Savićević, trenuci moje najveće poslijeratne sreće su oni kada sam samo mislio o tome kako ću kupovati knjige. Opsesivno kupovanje knjiga. Novih, starih, pocijepanih, beskorisnih, dobrih i loših, smrdljivih i mirisnih, samo je bitno da su knjige. Čak sam skupljao i časopise odbačene u holovima Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Sve sam to tovario na sebe kao na magare i nosio kao što hrčak nosi orahe da ih sakrije. Skladištio sam dragocjen tovar ne znajući da ću se tokom selidbi morati rastati od množine toga, ali nećemo sada o redukciji mog knjižnog fonda – to je tema za drugi tekst.

Zašto sam tada bio toliko sretan? I da li je to bilo toliko povezano samo sa sizifovskim poslom restauracije moje uništene biblioteke, i one druge nevidljive biblioteke, gdje su katalogizirani snovi jednog mladog ljudskog bića? Možda je odgovor jer sam bio mlađi, nisam imao toliko obaveza i jer je svijet u kojem smo živjeli imao sve izglede i obrise postapokaliptičnog pejzaža. Žao mi je što tada nisam bio više svjestan srušenosti grada, zemlje, društva u kojima smo živjeli. Bio sam svjestan, jer sam pisao o tome, ali volio bih da sam tada pravio uspomene na promišljeniji način osim što sam pola života proveo po noćnim jazbinama. Uzaludno tražeći bilo kakav smisao u tragediji koja nas je zadesila. Tražio sam na pogrešnim mjestima, ali, dobro, zašto osuđivati mlado ljudsko biće u potrazi za ljubavlju i onim za čim žudi mlado tijelo. Prošlost je nepromjenjiva, kaže fizika. Vremenska strijela je vremenska strijela jer njen vrh pokazuje samo u budućnost. Nazad se ne može ići, zato u mom rukopisu nema vremenske strijele.

Napisao sam dosta puta, ali opet ću: na promociji knjige Moja poezija Tadeuša Ruževiča kupio sam jedan primjerak knjige i platio za to 25 KM. Bilo je to 2002. i onda sam dva dana bukvalno gladovao. Nisam imao para za jelo ni za piće. Nije mi bilo teško izdržati dva dana u nepredviđenom odricanju naslada jela. Cijena koju sam platio bila je mala, ali dobrobit je bila ogromna, jer tu knjigu nisam ispuštao iz ruku. Neki Ruževičevi stihovi su se zanavijek upisali u mene i biće tu do moje smrti. Knjigu su preveli pokojni Slavko Šantić i Marina Trumić, objavio Krug 99, 2002.

Zašto sam bio sretan?

Bio sam sretan tada jer nisam mislio na budućnost. Kao i svaki originalni ‘preživitelj’ živio sam dan za danom. Nisam ništa planirao za budućnost, samo sam mislio nekoliko sati unaprijed, ostalo sam prepuštao slučaju ili sudbini.

Moje slike sreće su bile antikvarnice. Ona tamo iza Markala, u nizu drvenih kolibica, Tarih se zvala, zatim Mabela u Skenderiji i mnoge druge. Knjižare i antikvarnice su bile moja sveta mjesta. Miris knjige je bio moj omiljeni parfem. Christian Dior moje samoće i intime. A Sarajevo je tada još lizalo svoje rane i mi smo to radili zajedno s njim.

(Radiosarajevo.ba, foto: N1)