Ljudi su privedeni od ruskih snaga, neki su nezakonito deportovani na teritoriju Ruske Federacije, a mnogi od njih se još uvijek vode kao nestali. Registrovali smo i određeni broj zločina u odnosu na djecu, uključujući i širok spektar seksualnog zlostavljanja.

Ovo u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže Jasminka Džumhur, članica Nezavisne međunarodne istražne komisije za Ukrajinu koju su formirale Ujedinjene nacije(UN).

Pored Džumhur, u komisiji su i Erik Møse i Pablo de Greiff. Komisija će u martu podnijeti izvještaj o tome šta je utvrdila u Ukrajini nakon godinu dana ruske agresije na tu državu.

UN procjenjuju da je broj poginulih civila veći od 7.000.

RSE: Šta je do sada utvrdila Međunarodna istražna komisija za Ukrajinu?

Džumhur: Komisija je utvrdila da su na području Ukrajine počinjeni ratni zločini, kršenje ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, da su ruske oružane snage odgovorne za ogromnu većinu identifikovanih kršenja. Kada govorimo o oblicima kršenja ljudskih prava, ona se mogu grupisati u dvije kategorije, protiv integriteta osoba i druga u odnosu na infrastrukturu.

RSE: Na koje zločine konkretno mislite?

Džumhur: Veoma je širok spektar tih zločina. Govori se o torturi, zlostavljanju, silovanjima i drugim oblicima seksualnog nasilja.

Registrovali smo određeni broj zločina u odnosu na djecu, uključujući i širok spektar seksualnog zlostavljanja.

RSE: Pominjete da ste registrovali određeni broj zločina prema djeci. Raspolažete li informacijom nad koliko djece je izvršen zločin?

Džumhur: Kada govorimo o djeci, stradavala su od vatrenog oružja. Drugi segment je seksualno zlostavljanje i, uglavnom, se dešavalo u zajednici gdje su porodice bile izložene direktno ili indirektno, zatim povređivanje djece, ako su bila u ustanovama.

Određene informacije ukazuju na transfer djece sa područja Ukrajine na teritoriju Ruske Federacije, gdje se još uvijek nalaze i pitanje povratka te djece. U velikom broju ovih slučajeva biološki roditelji se nalaze na teritoriji Ukrajine.

Kada govorimo o statistici, Komisija ne raspolaže preciznim pokazateljima, zato što nastoji svoje vlastite, direktne istrage i ukrštanjem informacija iz različitih resursa, prezentirati isključivo na bazi direktnih istraga. Sve ono što je prezentirano u izvještaju Generalnoj skupštini i ono što bude prezentirano Vijeću za ljudska prava u martu, je rezultat direktno rada komisije na terenu, uz potvrdu tih informacija iz drugih izvora.

RSE: Da li ste uočili slučajeve pogubljenja?

Džumhur: Određeni naši slučajevi koji su istraženi i koji se još istražuju govore o pogubljenjima. Na ovim slučajevima se još uvijek radi analitički dio kako bi se u potpunosti dobila informacija o onome šta se dešavalo.

RSE: Rekli ste da ste zabilježili i kršenje ljudskih prava u odnosu na infrastrukturu.

Džumhur: Druga grupacija zločina odnosi se na infrastrukturu, posebno od oktobra prošle godine, gdje su ciljani objekti energetskog sektora i što je veoma važno sa aspekta perioda kada su ti zločini počinjeni, da je bio početak zime i da je sistem zagrijavanja i pružanja energije u nekim elementima bio kombinovan, što je za posljedicu indirektno imalo ugrožavanje ljudskih prava velikog broja stanovnika i to ne samo kod pristupa električnoj energiji, nego je ograničen pristup pravu na zdravstvenu zaštitu i obrazovanju djece.

Mnoge škole su fizički uništene što je dovelo do toga da djeca ne idu fizički u školu. I sam COVID je doprinio da se razvio pristup online nastave, a djeci je onemogućen i pristup zdravstvenoj zaštiti.

Kada govorimo o napadima na transportni sektor, na željeznice posebno, građani sa udaljenih teritorija nisu imali omogućen pristup zdravstvenoj zaštiti, što je posebno problematično u slučajevima hroničnih bolesnika.

RSE: Koliko je bilo teško doći do informacija, da li ste imali pomoć?

Džumhur: Ovo je specifično da jedna Komisija radi dok još uvijek sukob traje i to je veoma izazovno. Često imamo ograničenja pristupa određenim teritorijama, konkretno kada govorimo o Donjecku i Lugansku gdje Komisija nije imala mogućnost da obavi posjet i razgovore.

Drugi problem je veliki broj raseljenih lica, kako interno, tako i izvan ukrajinske teritorije, čime se umanjuje mogućnost razgovora sa direktnim žrtvama i preživjelim. Ali, u ovim situacijama kada se radilo na terenu, visok je stepen spremnosti da se iznesu priče o onome što se zaista dešavalo.

RSE: Da li je bilo stigme među građanima Ukrajine da govore o onome što im se dešavalo?

Džumhur: Stigma postoji svakako u slučajevima vezanim za seksualno nasilje. Na neki način smo primijetili, da kroz otvaranje programa podrške žrtvama, se povećao broj osoba koje su spremne da svjedoče o zločinima koji su počinjeni.

Na kraju krajeva, to se pokazalo i u Bosni i Hercegovini, da je podrška žrtvama seksualnog zlostavljanja u ratu veoma značajan momentum, prije svega za njihovu retraumatizaciju, ali isto tako je značajno za osiguranje pravde, jer direktne žrtve predstavljaju jedan od glavnih dokaznih instrumenata u procesuiranju ratnih zločina.

RSE: Koliko gradova ste obišli i koji je broj svjedoka sa kojima ste razgovarali?

Džumhur: Na početku smo se fokusirali na ove četiri regije, ali treba imati u vidu da Komisija nije fokusirana samo na prikupljanje informacija na teritoriji Ukrajine, nego svakako vrši prikupljanje informacija i na teritoriji drugih država, ako ima bilo koji direktni ili indirektni kontakt ili informaciju koja može doprinijeti rasvjetljavanju činjenica, posebno, imajući u vidu, da je veliki broj građana Ukrajine trenutno raseljeno u mnogim zemljama, posebno u Evropskoj uniji.

Komisija je bila dva puta, a naši istražitelji su bili više puta, neovisno od Komisije. U izvještaju kojeg smo prezentirali u Generalnoj skupštini UN-a, korišten je 191 intervju sa 110 žena i 81 muškarcem. Znači, vođen je direktan razgovor i razgovor na daljinu.

Od tog momenta, taj broj je mnogo, mnogo veći, s obzirom na to da smo od tada imali novu posjetu Ukrajini, početkom decembra, da su naši istražitelji bili na terenu. Ne bi bilo korektno da dajem polovičnu informaciju i izbjegavam da iznosim pokazatelje.

RSE: Bili ste dva puta u Ukrajini. Koje su sličnosti sa onim što se dešava u Ukrajini i dešavanjima koja su bila tokom rata u Bosni i Hercegovini?

Džumhur: Ono što je identično u svim zemljama u sukobu, tako i ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini, i ono što se dešava u Ukrajini, je pitanje stradanja ljudskih bića. Zlostavljanja, ubijanja, seksualno zlostavljanje je prisutno u svim konfliktima.

Oblici i dimenzija tog zlostavljanja je različita, s obzirom na vrstu oružja koje se koristi, i tu je značajna razlika između sukoba u Bosni i Hercegovini i sukoba u Ukrajini.

Bosna i Hercegovina je bila zemlja pod embargom i nije se mogla naouružavati, nije se mogla dostavljati ni humanitarna pomoć niti je imala bilo kakvu mogućnost vanjske komunikacije, osim dostavljanja humanitarne pomoći putem humanitarnih koridora.

To je razlika. U Ukrajini se koristi visoko sofisticirano i dalekometno oružje koje ima razarajuću snagu na infrastrukturu.

Definitivno, patnja i stradanje ljudi, zločini koji se čine su identični, tako da pitanje odgovornosti nije samo krivična odgovornost onih koji su počinili ili čine zločine, nego pitanje odgovornosti, tako da se kreira odmah okvir za žrtve, od njihove registracije, njihove podrške. To je veoma značajno i na to se ukazuje.

Recimo, Bosna i Hercegovina je propustila taj momentum da paralelno sa konfliktom razvija modele za zbrinjavanje žrtava i mislim da je to jedna negativno naučena lekcija iz bosanskohercegovačkog konflikta koja bi se trebala koristiti u drugim državama kako žrtve ne bi nosile traumu i posebno traumu napuštenosti, kao što je to bilo u Bosni i Hercegovini u protekle skoro tri decenije.

RSE: Uskoro će godinu dana od ruske agresije na Ukrajinu. Postoje li dokazi za procesuiranje predmeta pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu?

Džumhur: Pitanje krivične odgovornosti je, zaista, ozbiljno pitanje koje otvara nekoliko mogućnosti, prije svega pitanje procesuiranje predmeta ratnih zločina pred nacionalnim pravnim sistemom što otvara, s druge strane, problem dostupnosti onih koji su počinili zločine.

Međunarodno procesuiranje ratnih zločina je značajno sa aspekta činjenice da ni Rusija ni Ukrajina nisu ratifikovale haški statut i iz tog razloga se postavlja pitanje mogućnosti procesuiranja predmeta, s tim što je Ukrajina dala dvije izjave kojim prihvata nadležnost Međunarodnog suda za zločine počinjene na teritoriji Ukrajine.

To je jedan dugotrajan proces, ali nije zaustavio prije svega, nacionalne autoritete da prikupljaju dokaze i to se radi veoma ozbiljno i uz podršku međunarodnih eksperata.

Drugo je pitanje univerzalne jurisdikcije i mi to vidimo na području regiona, koliko ta univerzalna jurisdikcija daje mogućnosti da države procesuiraju pri nacionalnom pravnom sistemu predmete povrede međunarodnog prava, zatim neke države mogu da procesuiraju predmete ako su na bilo koji način vezane za konflikt u Ukrajini.

Ono na čemu Komisija stalno insistira i ukazuje je važnost koordinacije različitih mehanizama, kako pravosudne, tako i nepravosudne, s obzirom na broj subjekata koji su na različite načine uključeni u sve ono što se dešava trenutno u Ukrajini, a vezano za agresiju Rusije na Ukrajinu.

RSE: Koja će biti uloga Komisije nakon što bude podnesen izvještaj o stanju u Ukrajini?

Džumhur: Mandat Komisije je jednogodišnji i završava u martu prezentacijom izvještaja, nakon čega će Vijeće za ljudska prava zauzeti stav da li će taj mandat biti obnovljen za još jednu godinu.

Ono što je bitno da će sva dokumentacija i informacije sa kojima Komisija raspolaže biti korištena na način kako je to utvrđeno rezolucijom i kako je dosadašnja praksa bila u radu drugih komisija.

(Radio Slobodna Evropa, foto: Beta-AP)