Juče je, malo pošto je Boris Raonić „demantovao“ vijest o diskriminaciji novinara koji govore crnogorskim jezikom, na tviteru S. Kosović, novinar Urine i Vladine medijske kuće Vijesti, objavio poskočicu: „Hoćemo li, moj ujače, jotovati malo jače“.

I nema u tome ništa čudno. Navikli smo već godinama da umjesto reagovanja na diskriminaciju ljudi, iz te medijske kuće, izvrćući stvari naglavačke, plasiraju sprdačinu na račun žrtava diskriminacije ili onih koji stupaju u odbranu diskriminisanih. Ne bi nam Kosovićeva prizemna poskočica skrenula pažnju da mu, dok poskakuje svoj relativizatorski tanac, ispod opančina na tviteru nije iskočio lajk Dritana Abazovića, Vučićeve groteskne maskote u ulozi crnogorskoga premijera.

Tim je lajkom Abazović osokolio (po ko zna koji put) sve diskriminatore Crnogoraca, sve raoniće koji šire dezinformacije o građanima koji „pucaju“ na policiju, sve koji gaze ustavne vrijednosti u Crnoj Gori – jednako pravo na upotrebu jezika (međunarodno priznatoga) kao i pravo na postojanje.

Pitaju se ovih dana ljudi što novinari RTCG koji su žrtve diskriminacije ne izađu u javnost i iznesu na viđelo sva nepočinstva šefova medijske kuće u kojoj zarađuju hljeb. Kao da uz njih nema nebrojeno mnogo žrtava diskriminacije vlasti, žrtava koje ćute jer tom ćutnjom kupuju hljeb za gladna usta koja ih doma čekaju. A ko će ih zaštiti ako se oglase i predstave? Hoće li Abazovićev sud i tužilaštvo? Hoće li ombudsman koji je u zatvor poslao onoga koji mu je opalio šamar, dok muči i žmuri na svakodnevno pucanje „po rebara“ onima koje šikanira i diskriminiše vlast po nacionalnome, vjerskom ili ideološkom kriterijumu? Hoće li ih zaštiti lažni nekadašnji borci za ljudska prava koji se evo dvije godine baškare sa sve četiri noge uvis uz korito nove vlasti?

I da se razumijemo. Nijesmo mi ovđe dospjeli toliko stoga što nas je tu gurnuo Vučić koliko zato što nakon obnove države nije stvorena institucionalna brana koja bi ustavila taj destruktivni kleronacionalistički talas. Jer su naše institucije u postreferendumskom vremenu bile predate kalkulantima i jadovima koji su ih gradili po svojim mjerilima. Oni što ih nervira podśećanje na to neka se osvrnu oko sebe pa će viđeti koliko je porazna bila kadrovska politika koja nas je dovela do ambisa Srpskoga sveta.

Od četiri ministra kulture u postreferendumskom periodu, na primjer, dva su članovi CANU, a i treći je konkurisao, ali mu se ni tamo niko nije obradovao. Jedan savjetnik bivšega premijera član je CANU. Dva rektora državnoga univerziteta članovi su CANU, pri čemu je jedan ovih dana imenovan od Abazovićeve Vlade u nekakvu Vladinu komisiju lojalnih.

CANU, kao simbol licemjernoga odnosa institucija prema društvenim problemima, izabrala je dakle bivše ministre kulture, rektore i druge na ćutnju zaklete kolaboracioniste baš zato što su spremni na ćutnju. Hoće li oni, oni kojima je bila povjerena obnova društva, izgradnja institucija i izrada nacionane kulturne strategije, pružiti zaštitu diskriminisanima ili dići glas u njihovu odbranu? Ko je ovih dana slušao jednu savjetnicu bivšega predśednika države kako u društvu Gojka Perovića recituje pjesmu posvećenu Amfilohiju, dok čeka izbor u CANU, morao je saznati (ako dosad nije) kako su nam se desile Vijesti, Ura, Božena, Suada, Abazović…

Zato pišite crnogorski uprkos Abazoviću. Pišite crnogorski uprkos bivšim ministrima kulture. Pišite crnogorski uprkos bivšim savjetnicima predśednika i premijera. Pišite crnogorski uprkos CANU. Pišite crnogorski uprkos Kosovićevim tviter opančinama ispod kojih vire Abazovićevi lajkovi.

(Antena M, Foto: Pobjeda)