Devetsto devedeset sedam, devetsto devedeset osam, devetsto devedeset devet – jasno se na Uskokovoj snimci čuje umorni glas bivšeg ministra Tomislava Tolušića. – Darko, treći put sam provjerio, ovdje ima sto devedeset devet tisuća devetsto devedeset devet kuna.

-Da, i? – nesigurno ga je pogledao ministar državne imovine Darko Horvat.

-Rekli smo dvjesto tisuća. Fali jedna kuna.

-Ah, to – zacrvenio se malo ministar. – Ostavio sam je sebi, za uspomenu.

-Za uspomenu? Jednu kunu? – lijepo se zaprepastio Tomislav.

-Aha. To je bila posljednja. Nema više.

-Kako misliš, nema više?

-Tako lijepo, nema. To je bilo to, nema više kuna.

-Nema više kuna?!

-Nema. To je bila zadnja. Ćao, doviđorno, aufiderzen, fajront. Kjuzo, zatvoreno. Nema više.

Kad je tako ministar Darko Horvat – široke ruke dijeleći bespovratne državne potpore viđenijim HDZ-ovcima, njihovim kumovima, rodijacima, netjacima, koalicijskim partnerima i ostaloj oradošćenoj rodbini – iz kase državne imovine izbrojao potporu za firmu bivšeg ministra Tomislava Tolušića, a zbunjena se nacija upitala otkud i zašto baš stotinu devedeset devet tisuća devetsto devedeset devet kuna, za ovogodišnju crnu kroniku to je bila samo posljednja od bezbroj HDZ-ovih afera.

Za povijest, međutim, to je bio trenutak kad je iz trezora slavne Republike Hrvatske nestala i posljednja kuna.

U dvadeset osam godina otkako je 1994. uvedena, Hrvatskom je veselo i slobodno cirkuliralo milijardu i petsto sedamdeset milijuna novčanica u ukupnoj vrijednosti od oko stotinu osamdeset osam milijardi kuna, i još tri milijarde kovanica, odnosno deset tisuća tona sitnog novca u vrijednosti od dvije milijarde kuna. I sav taj novac – svih milijardu i pol novčanica i svih deset hiljada tona niklovanih novčića – u tih su dvadeset osam godina pokrali HDZ-ovci. Trpajući ih u omotnice, torbe, naprtnjače, kofere, vreće, sanduke i kontejnere, lopatama ih ubacujući u prtljažnike automobila, teretne vagone i prikolice šlepera, gurajući ih u skrivene štekove, postave kaputa i analne otvore, hadezeovska banda odnijela je svih stotinu osamdeset devet milijardi devetsto devedeset milijuna devetsto devedeset hiljada devetsto devedeset i devet kuna.

Kad je naposljetku zadnju, stotinu devedeset milijarditu, za uspomenu u džep pospremio ministar Horvat, bila je to povijesna posljednja kovanica slavne hrvatske kune.

To je bilo to, nema više.

Niste, eto, do sad tako gledali na stvar, nije vam ništa neobično bilo kad je početkom veljače 2022. pukla afera s bespovratnim potporama Horvatova ministarstva, a praktički istog dana, gle čudesne igre slučaja, predsjednik Vlade Andrej Plenković predstavio dizajn hrvatske kovanice eura. Samo koji tjedan kasnije – sad vam se kazalo! – Sabor je donio Zakon o uvođenju eura, i već početkom ljeta odlukom Vijeća za ekonomske i financijske poslove Europske unije, Hrvatska je od 1. siječnja 2023. i službeno primljena u eurozonu.

Tako je završila slavna hrvatska kuna. Pokradena, popljačkana, posušena, posisana, pohapana. Ćao, doviđorno, aufiderzen, fajront. Kjuzo, zatvoreno. Nema više.

Najzad, od samog početka sve je i bilo samo zbog para.

-Kruna?! – davne 1934., na sastanku ustaškog čelništva u Italiji, ponovio je jedan, moguće Mladen Lorković.

-Ne kruna, nego kuna – strogo ga je ispravio poglavnik Ante Pavelić. – Odlučio sam da se naš novac zove kuna. Iskovat ćemo srebrne kovanice od jedne kune.

-Hm. A koliko bi koštalo ako bi umjesto kovanice od jedne kune dali iskovati kovanicu od dvije kune? – upitao je u to drugi jedan, bit će da je bio Mile Budak.

-Pa isto. Valjda. Samo umjesto „jedna kuna“ ugraviramo „dvije kune“ – zbunio se malo Poglavnik. – Zašto pitaš?

-Pa ako je već isto, bolje iskovati kovanicu od dvije kune nego od jedne – jednostavno seljački, uz grleni smijeh prisutnih ustaša, objasnio je Mile. – Za iste pare duplo više para.

Tri dana kasnije, da skratim priču, Ante Pavelić predstavio je srebrnjak od pet kuna, internu valutu Hrvatske revolucionarne organizacije Ustaša u talijanskom egzilu. „Naziv, koji sam dao toj novčanoj jedinici, podsjećao je na povijesno ime kuninog krzna, što je bilo u dalekoj prošlosti platežno sredstvo u našoj domovini. Stotinki toga novca dali smo ime ‘banica’, što je odgovaralo starom nazivu novca, koji su kovali hrvatski banovi“, u svojim će se memoarskim „Doživljajima“ idejni začetnik i krsni kum hrvatske kune Ante Pavelić prisjetiti prve hrvatske kovanice iz 1934.

Kovanica od pet kuna tako je i doslovno prva stvar koju su ustaše uopće napravile, čak i prije atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu, punih sedam godina prije nego što će uopće uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku. Numizmatički pak kuriozitet da interna ustaška valuta nije po povijesno-monetarnom običaju iskovana u standardnoj nominalnoj vrijednosti od jedne kune, već odmah od pet – nije beg cicija – zorno je pokazao o čemu će tu zapravo biti riječ. Za isto para više para.

-Kruna? – šezdesetak godina kasnije, na sastanku Predsjedništva HDZ-a u srpnju 1993., ponovio je jedan, moguće Dalibor Brozović.

-Ne kruna, nego kuna – strogo ga je ispravio poglavnik Franjo Tuđman.

Tri dana kasnije, da skratim, hrvatski Sabor volšebno je promijenio odluku hrvatske Vlade, koja je još dvije godine ranije u Narodnim novinama dala objaviti kako će se hrvatska moneta zvati kruna, i golemom većinom iznenada je odlučeno da će se službena novčana jedinica samostalne Hrvatske zvati kuna.

Slavna hrvatska kuna u sebi je tako sadržala samu esenciju hrvatske državnosti. Slovom, bila je nedvosmislena legitimacija hrvatske države kao povijesne nasljednice NDH – „izraza povijesnih težnji hrvatskog naroda“, kako je to lijepo formulirao vođa bande Franjo Tuđman, idejni začetnik i kum Pavelićeve kune – dok je brojkom bila sav i jedini njen smisao. Ni zbog čega drugog ta država nije osmišljena nego samo i jedino kao historijski alibi za veličanstvenu oružanu pljačku, ni zbog čega hrvatska kuna nije uvedena nego samo i jedino kao valuta za interne potrebe članova Ustaškog pokreta. Pardon, HDZ-a.

Na koncu, novine će zapisati kako je kuna iz naših života zauvijek otišla onog dana kad je Republika Hrvatska otpočela svoj historijski mandat kao članica eurozone, a cijela će jednostavna povijesna istina biti da nakon dvadeset osam godina HDZ-ove vlasti u državnoj kasi više nije ostala nijedna.

Hadezeovci ih pokrali sve do posljednje.

Nakon čega su, razumije se, radosno potpisali pristup Hrvatske monetarnoj eurozoni, kojom danas – valja nam na vrijeme podsjetiti, popisati i zapamtiti – slobodno i veselo cirkulira trideset milijardi novčanica i stotinu pedeset milijardi kovanica u ukupnoj vrijednosti od tisuću i pol milijardi eura.

Niste, rekoh, do sad tako gledali na stvar, pa vam ništa neobično nije bilo ni kad je premijer Plenković nekidan izvijestio zabrinute hadezeovce kako je potpredsjednica Europske komisije za demografiju i demokraciju Dubravka Šuica u okviru Nacionalnog plana otpornosti i oporavka osigurala sedamsto milijuna eura bespovratne pomoći od Europske unije. „Dubravka nam šalje sedamsto milijuna, da se nađe pred Božić“, baš tim riječima objavio je vođa bande, sav blistajući od zadovoljstva.

-Devetsto devedeset sedam, devetsto devedeset osam, devetsto devedeset devet – već sutra jasno će se na snimci čuti umorni Plenkovićev glas. – Dube, treći put sam provjerio, ovdje ima šesto devedeset devet milijuna devetsto devedeset devet tisuća devetsto devedeset devet eura.

– Da, i? – nesigurno će ga pogledati potpredsjednica Europske komisije za demografiju i demokraciju.

-Rekla si sedamsto milijuna. Fali jedan euro.

-Ah, to – zacrvenit će se malo Dubravka. – Ostavila sam ga sebi, za uspomenu.

(Portal Novosti, Foto: N1)