Dok Rusija nastavlja sa razornim napadima na ukrajinsku civilnu infrastrukturu, Evropa razmatra budućnost bez ruskog plina. Članice Evropske unije dogovaraju zajednički odgovor na trenutnu energetsku krizu dok nastoje da sklope sporazume sa alternativnim dobavljačima plina.

Da bi se mogao razumjeti smjer ekonomskog rata između Rusije i Zapada i stoga osigurati kontinuirana podrška Ukrajini u njenom otporu ruskoj invaziji, važnije je nego ikada razumjeti strategiju predsjednika Vladimira Putina.

Prije svega, smanjen protok plina u Evropu ima značajan utjecaj na rusku ekonomiju. Uprkos nedavnim vrtoglavo visokim cijenama energenata, rekordni budžetski suficiti koje je Kremlj zabilježio u prvih šest mjeseci rata gotovo su izbrisani. Kremlj ostaje bez značajne kreditne podrške iz inozemstva, jer čak i Kina sada oklijeva proširiti finansijsku podršku.

Iako Peking i neke nesvrstane države poput Indije rado otkupljuju rusku naftu i plin po sniženoj cijeni, smanjena diskreciona potrošnja i smanjenje industrijske proizvodnje kao rezultat sankcija dodatno će iscijediti rusku ekonomiju kratkoročno. Ruski dugoročni izgledi također su neizvjesni zbog utjecaja sankcija i smanjenja populacije u ovoj državi – trend koji je pogoršan Putinovom regrutacijom i stotinama hiljada ljudi koji su zbog tog pobjegli.

Ovisnost ruske ekonomije

Realnost je da je cijeli ruski ekonomski model ovisan o izvozu ugljikovodika u Evropu. Putin je odlučio sve staviti na kocku zbog svoje ukrajinske ludosti. S drastičnim smanjenjem protoka plina, smanjila se i žila kucavica ruske ekonomije. Izgleda da ruski predsjednik igra energetsku igru i nada se da će mu se sreća osmjehnuti.

Naprimjer, dozvolio je da se jedan dio protoka ruskog plina u Evropu nastavi. Jedna ruta ide preko Ukrajine. Povlačeći iz trenutnih tokova, ovaj put treba isporučiti svega 15 milijardi kubnih metara godišnje, ali njegov efekt na evropskom tržištu je prvenstveno da služi kao podsjetnik da Putin može povećati protok plina. Za Kremlj je važno da bude operativan kako bi postavio osnovu za kasnije argumente da su njegovi postupci u ovom ekonomskom ratu odvojeni od invazije na Ukrajinu – što je tvrdnja koja nema uporište u stvarnosti.

Druga ruta je preko turskog cjevovoda Turski tok i njegovog bugarskog produžetka Balkanski tok, preko kojeg ruski plin isporučuju Srbiji i Mađarskoj. Ovi protoci plina su značajni, posebno zato što omogućavaju Kremlju da nagradi svoju jedinu glavnu preostalu pristalicu u Evropskoj uniji – vladu Viktora Orbana. I ovo je s namjerom da omogući Moskvi da se nakon izvjesnog vremena pokuša ponovo pozicionirati kao vjerodostojan dobavljač za Evropu i druge države koje potresaju energetske krize.

Balkanski tok ima trenutni kapacitet od 15 milijardi kubnih metara godišnje, što se može povećati na 20 milijardi kubnih metara. Ovo bi mogao biti djelić ukupnog kapaciteta od 110 milijardi kubnih metara dva cjevovoda Sjevernog toka koji leže oštećeni sabotažom na dnu Sjevernog mora i povezuju Rusiju s njemačkom mrežom plinovoda. Bez obzira na to, nudi dovoljnu zalihu koja bi se u konačnici mogla iskoristiti za privlačenje drugih evropskih zemalja gladnih plina iz centralne i istočne Evrope, uključujući i Austriju.

Rusija također vjerovatno očekuje da ekonomska i politička nestabilnost privuku druge države Evropske unije ponovo u njeno energetsko okrilje. U augustu je prijelazna vlada u Bugarskoj razmišljala o pregovorima s Gazpromom, koji je prekinuo isporuke plina u aprilu zbog odbijanja Sofije da plati u rubljama. Prethodne bugarske vlade su se umiljavale Moskvi, uključujući i izgradnjom produžetka Turskog toka po velikoj cijeni i sa ograničenim povratom u obliku tranzitnih naknada.

S ovim na umu, Putin se vjerovatno nada da će parlament u kojem nijedna politička stranka nema potpunu većinu nakon izbora 2. oktobra i negativnih ekonomskih izgleda nagnati narednu bugarsku vladu, privremenu ili regularnu, da se povinuje njegovim uslovima.

Ukapljeni plin kao ‘trojanski konj’

Osim igre s plinovodom, strategija Kremlja se sve više oslanja na ukapljeni prirodni plin (LNG). Kao dio svog nastojanja da se ne oslanja isključivo na ruski plin, EU gradi znatnu infrastrukturu za LNG, koju se Kremlj nada da će upotrijebiti kao “trojanskog konja”. Za to već postoje dokazi: evropski uvoz ukapljenog prirodnog plina od Rusije porastao je za 15 posto u prvih osam mjeseci 2022. u poređenju sa 2021.

Evropska unije do sada nije pokazala volju da cilja na to tržište. Najveći igrač na ruskom tržištu LNG-a je privatna kompanija Novatek. Na čelu s Leonidom Mikelsonom, jednim od najbogatijih ljudi u Rusiji, ova firma i dalje nije na spiskovima zapadnjačkih sankcija.

U Mikelsonovom vlasništvu je svega manje od 25 posto Novateka, dok je 23,5 posto u vlasništvu Genadija Timčenka, bliskog saveznika Kremlja koji je već pod američkim sankcijama od 2014. Drugih 9,99 posto drži Gazprom, i samo manje od 20 posto ove kompanije ostaje uvršteno u trgovanje na javnim tržištima (iako je londonska lista obustavljena).

Preostalih 19,4 posto je u vlasništvu francuske kompanije TotalEnergies, koja je prije februara bila među zapadnjačkim energetskim firmama najspremnijim da nastave ulagati u Rusiju uprkos sankcijama nametnutim nakon Putinove prvobitne invazije na Ukrajinu 2014.

TotalEnergies je također ispočetka oklijevao da se povuče iz Rusije, nakon Putinove februarske eskalacije. Međutim, 22. marta su najavili da „više neće pružati daljnji kapital za razvoj projekata u Rusiji“ i da će zaustaviti kupovinu ruske nafte do kraja godine. Također je rečeno da neće biti novih sredstava za projekat Arktik LNG 2, u kojem je 10-postotni dioničar. TotalEnergies svejedno i dalje kupuje ruski prirodni ukapljeni plin.

Stezanje omče oko prodaje plina

Evropske vlasti trenutno stežu omču oko ruske prodaje plina, radeći na implementaciji gornje granice na prodajnu cijenu plina, iako je taj proces bio bremenit. Ruski zločini će nastaviti izazivati poteze prema takvim mjerama i dok EU nikada nije bila poznata po svojoj sposobnosti da se brzo dogovori oko takvih značajnih mjera, tržište izgleda prepoznaje tu realnost da će čak i prodaja ruskog LNG-a biti prekinuta.

U augustu je TotalEnergies najavio da je pristao povući investicije iz svog 49-postotnog udjela u Terneftegazu, koji upravlja plinskim poljem Termokarstovoje, prodajući ga Novateku. Iako Mikelson nije na popisu sankcionisanih u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskoj uniji, na crnu listu su ga dodale britanske i kanadske vlasti u aprilu. Vjerovatno će se na kraju naći na meti i Brisela i Washingtona.

Sa sve punijim skladištima plina i povezanim padom promptne cijene plina, zapadnjački zvaničnici mogu prekinuti upotrebu ruskog LNG-a, koji im služi kao prva pomoć, odmah. Međutim, sve i ako to ne učine, LNG neće biti čarobni lijek za Putina u skoroj budućnosti.

Trenutni ruski izvozni kapacitet LNG-a je približno 40 milijardi kubnih metara godišnje. Iako je Putin naredio povećanje na najmanje 160 milijardi kubnih metara do 2035, prisutne su ozbiljne sumnje da je to izvodljivo, posebno s obzirom na povlačenje zapadnih kapitalnih investicija. U doglednoj budućnosti, sam LNG ne može nadoknaditi pad u prodaji ruskog plina Evropi, koja je iznosila blizu 140 milijardi kubnih metara u 2021.

Iako su ruski zvaničnici izjavili da će se preorijentisati prema Kini plinovodom Snaga Sibira 2 koji bi im omogućio izlaz za još 50 milijardi kubnih metara godišnje, Peking zadržava cjelokupnu prednost da osigura još veći popust nego što je uspio kada je pristao na prvi plinovod Snaga Sibira nakon pripajanja Krima. Ovo objašnjava manjak napretka u sklapanju konačnog sporazuma i insistiranje Moskve da proda plin Evropi preko Sjevernog toka 2.

Putinova strategija može se sumirati kao nadanje da će mu „mostovi koje spali osvijetliti put naprijed“. To je historijska glupost koja će ostaviti Rusiju slabijom i siromašnijom, dok pravi ekonomski nered širom svijeta.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)