Pažljivo baratajte brojevima“ upozorio je, da li Marx ili Engels? Uostalom, na to vas može upozoriti i prosječan računovođa. A što oni koji su izbacili broj raspoloživih birača u Bosni i Hercegovini, očito ne mare. Nastranu to što ovima na raspolaganju stoji skoro pa nevjerovatnih 90 političkih stranaka, 17 nezavisnih kandidata – koji ako ništa podstiču na preispitivanje pojma koji je izgubio smisao; obaška 38 koalicija! Nastranu to! Nego, šta ćemo sa brojem: 3 miliona 368 hiljada i 666. To je, kao, broj birača?! Da vidimo koliko se ovdje uvažavalo upozorenje: pažljivo baratajte brojevima!

Jer: Posljednji popis stanovništva, popis iz 2013. godine, već u startu taj broj dovodi u sumnju. U BiH je po tom popisu živjelo 3 miliona 531 hiljada i 159 stanovnika. U međuvremenu su, naravno, neki umrli, ali su se novi rodili. Međutim! Bosna i Hercegovina već godinama ima negativan prirodni priraštaj (odnos novorođenih i umrlih). Taj je trend počeo još 2007. (sa izuzetkom 2008.) i traje do danas. U entitetu Republika Srpska duže od decenije skoro 4000 ljudi godišnje više umre nego što se rodi, a u Federaciji BiH taj je broj blizu 2000. Samo u 2019. u Bosni i Hercegovini umrlo je 10.469 osoba više nego što je rođeno. Istovremeno, prema zvaničnim podacima Agencije za statistiku BiH između 2013. (godine popisa) i 2019. Bosnu i Hercegovinu je napustilo 530 hiljada stanovnika. Podaci za proteklu 2021. godinu još su porazniji. Bosna i Hercegovina je tada ostala bez 170 hiljada svojih ljudi. Svi relevantni podaci govore da danas u Bosni i Hercegovini živi manje od 3 miliona ljudi. Procjene su između 2,5 i 2.7 miliona. Dakle, da sumiramo i bez računovođe: Bosna i Hercegovina ima više birača nego stanovnika. Razlika? Sitnica: milion!

Izbori 2022. se, i po svemu sudeći, najdrastičnije razlikuju od svih prethodnih. Corona, globalna kriza, uveliko podgrijani „hladni rat“, latentne silnice regiona koje su uvijek išle naušrtb bosansko-hercegovačke državnosti u međuvremenu su stasale u dubioze tipa „Otvoreni Balkan“, „Srpski svet“… Pri tome, traje uporno i već kancerogeno odbijanje da se do čistih računa dovedu krvave devedesete sada već prošlog vijeka. Tome u prilog govori, evo nam je baš na ruku, podatak da je dan uoči otvaranja predizborne kampanje u Sarajevu promovisana prva knjiga o „logorima i drugim mjestima zatočenja za vrijeme rata u BiH“. Na 700 gusto ispisanih stranica predočeni su podaci za samo petnaest opština, odnosno deset posto države. Što će reći da nas čeka još najmanje sedam ili osam ovakvih knjiga e da bi se zaokružio za zdrav zajednički život neophodan projekat. A trideseta je godina otkako se sve to zbilo. Već letimični pregled naziva lokacija logora suočava nas sa poražavajućim činjenicama. Primjerice: Srednjoškolski centar, Pravni fakultet, Stadion, Hotel, Osnovna škola, Dom kulture, Šahovski klub, Crkveni dom…Oni „lovci na duhove“ što sa sve nekom svojom skalamerijom dekontaminiraju prostor prije novog useljenja, imali bi posla preko glave.

Bosna i Hercegovina, ukratko, izbore 2022. dočekuje kao nefunkcionalna država gdje usaglašenih stavova nema ni o budućnosti, ni sadašnjosti, niti prošlosti.

S pogledom usmjerenim više vani, nego unutra. Od često tragikomičnog, a stidljivog prebrojavanja prijatelja (nikada da usvojimo da u politici ne važe prijateljstva nego interesi!) do vulgarnog impliciranja regionalnih prekrajanja. Hiljadu ima primjera i svakodnevni su. Evo, najnovijeg i crnogorskom čitaocu možda najilustrativnijeg: savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH , Milorada Dodika, inače pod debelom paskom nerazriješenih afera, promptno komentariše crnogorska zbivanja te s ushićenjem pozdravlja vijest da bi notorni Andrija Mandić opet mogao zaigrati kolo. Po zna se čijoj muzici.

Biće, do oktobra-listopada još prilike pomenuti predizbornu atmosferu u Bosni i Hercegovini. Za sada zabilježimo da je od svih narativa koji uz izbore idu skoro netragom nestao onaj o „običnom čovjeku“. Zapamtio se, primjerice, kao dominirajući u vrijeme izbora 2014.

„Obični čovjek“ je, uzgred, jedna od najzlorabljenijih i najbanalnijih, najispraznijih u političkom vokabularu, te je u tom smislu, mada paradoksalno zvuči, 2022. – napredna izborna godina. Nestale su šećerleme tipa „Naši kandidati za oktobarske izbore su sasvim obični ljudi. Naši kandidati su obični ljudi koji potječu iz naroda“. Nema lupanja dlanom o govornicu uz kičersku priču „Kako živi običan čovjek“. Sada se forsira „građanin“. Puna usta građanina. Od nekih bi se zaklinjanje u građanina još i moglo primiti kao iskreno, no od nekih… s mnogo, mnogo opreza. Uostalom, s nevjerovanjem. Kad ministrica inostranih poslova, apsolutni SDA kadrovik, javno a naprasno lamentira „Moja majka je Hrvatica, a otac Bošnjak, ko sam onda ja“, pošteno bi bilo odgovoriti joj: „Vi ste, gospođo, SDA“. No, prešutimo, ne odgovorimo, jer toliko su strašne i podmukle silnice ekskluzivno hrvatskih i srpskih stranaka koje rade na komadanju bosansko-hercegovačke državnosti, da se, eto, ono što je neprioritetno valja odšutjeti.

Nego, da ovu malu skicu okončamo vraćajući se početnoj opomeni o brojevima. Kako su se na ovim prostorima debelo primile teorije urota, uz naročit ovdašnji folklor, ne bi iznenadilo da se neko na napumpani broj birača okomi tek poradi onog 666 na kraju. Tri šestice! Kud baš te zloćudne tri šestice? I ko stoji iza te tri šestice?! Zato hajde da preduprijedimo takvu reakciju. Da još i na takve narative energiju ne skrećemo. Pomoglo bi, recimo, da se ona krajnja šestica zamijeni sedmicom. Te da ne bude 666 nego 667. Odnosno, ako je već napumpan, neka broj bosansko-hercegovačkih birača ne bude 3 miliona 368 hiljada i 666. Nego 3 miliona 368 hiljada i 667. Zato, ustani Lazare! Jer, prilagođeno ovdašnjem izbornom narativu, biće da je Hrist Lazara iz mrtvih podigao da bi imao glasača više.

(Gradski portal, foto: Medija centar Beograd)