Zamislite idealan aprilski dan. Zamislite školsko igralište prepuno djece. Zamislite graju koja se čuje na sve strane. Zamislite stotine ljudi kako šetaju gradom, dok uživaju u mirisma proljeća. Zamislite slike bezbrižnosti, koje su vam se morale desiti. Život je lijep i ljepota je u svakom oku slična.

E tako je bilo lijepo u Srebrenici tog 12. aprila 1993. godine. Grad jeste u ratu, grad jeste opkoljen, grad puči od 30 hiljada izgladnjelih nevoljnika, ali se ljudi ipak raduju. I imaju zbog čega. Pronijela se vijest da će Srebrenica postati demilitarizovana zona. Pa se slavi u vremenu zla. I staro i mlado, i Srebreničani, i izbjegli ljudi iz Bratunca, Zvornika, Konjević Polja odasvud u gradu nekako veselije gledaju svijet u vremenu zla.

Sportski teren kod osnovne i srednje škole bio je okupan suncem. Dječaci, hvatajući predah od rata, čekali su svoj red. Ni na teren se nije moglo tek tako. Smjenjuju se ekipe, jedna za drugom…

Svi srećni. Te čarobne riječi “zaštićena zona“,“demilitarizovana zona“ ljudima na usnama. Ne mogu se tačno definisati, ali znače neku vrstu mira, neku oazu u ovom ratu.

Ima Boga, govorili su stariji, dok su posmatrali dječicu kako trče za gumenom loptom.

Eksplozije, pa mrak – Vratite mi oči!

A onda se čula eksplozija. I još jedna. I još pet drugih. Četnici sa brda su ciljano i planski, a mučki gađali školu prepunu izbjeglica i fudbalski teren posijan srećom djece. Krvavo, hladnokrvno i monstruozno. Cilj je bio ubiti djecu. Granate su očevidno dolazile sa brda Zvijezda koje su držale srpske snage.

Tog dana je ubijeno 74 nevina ljudska bića, ranjeno preko 100 ljudi, mladih i djece najviše.

Oči dvanaestogodišnjeg dječaka Seada Bekrića nikada više nisu ugledale svjetlost, od tog dana prije 29 godina. Nisu vidjele ni komade mesa ljudskog na ogradi školskog igrališta. Nisu oči vidjele ni slobodu Tuzle, gdje je Sead prebačen. Nisu vidjele ni genocid, dvije godine poslije.

Sead Bekrić će kazati na svjedočenju:

“Bio je nogometni stadion u Srebrenici i 12. aprila 1993. na njemu je bilo mnogo ljudi i mi smo igrali utakmicu i zatim je sa Zvijezde počelo granatiranje, sa brda iznad Bratunca, i stadion je granatiran i ja sam oslijepljen….”

Sead je imao 12 godina, možete li zamisliti???

Fatima Husejnović, predsjednica tadašnjeg Aktiva žena u Srebrenici, ovako taj događaj opisuje u svojoj autorizovanoj izjavi, štampanoj u knjizi Samrtno srebreničko ljeto ‘95.: “Sporednim putem iz pravca škole trči preplašen i izbezumljen narod. Pitam: Gdje su pale granate? Odgovaraju: Na školsko igralište, ima mnogo mrtvih i ranjenih! Nailaze dvojica mladića. U građevinskim kolicima voze trećeg, kojem su ruke krvave do lakata, a lice mu se ne vidi od razmazane krvi i samo viče: ‘Vratite mi moje oči, vratite mi moje oči!”

Ovo je samo jedna priča o dvanaesetogodišnjaku, koji je oslijepio, ali je preživio.

Na tribini sjede mrtvi ljudi

A ostali, šta je sa onim terenom, sportskim poligonom, niz koji se slijeva krv ljudska, dok se dijelovi tijela miješaju pod naletom eksploziva i gelera?

“Dođem kod igrališta. Živih ljudi je bilo veoma malo, više je mrtvih, dok su ranjeni već odvezeni u bolnicu. Po čitavom malom igralištu razbacana beživotna tijela. Ondje glava, ondje ruka, noga, trup. Na tribini sjede mrtvi ljudi. Jedni bez glave, drugi bez pola glave, ruku, nogu. Idem ukrug. Prolazim između kuće Save Jeremića i igrališta gdje je najviše mrtvih. Izlazim na glavnu cestu. Na cesti dječija nožica (odgovara djetetu od 4-5 god.) i samo kostur od kičme. Na trotoaru uz samu ogradu ležalo je pokriveno mrtvo dijete”, navodi dalje Fatima Husejnović u svom svjedočenju.

Preživjele je liječio dr. Nedret Mujkanović, koji je u intervjuu sa Chuckom Sudeticem opisao kako su ljudi sjedili ispred škole koja je bila puna izbjeglica.

On između ostalog kaže: “Usmjerili su vatru prema toj lokaciji. To je bilo potpuno iznenađenje. Okolo su bili razbacani dijelovi tijela žena i nije se mogao naći način da se oni sastave. Vidio sam jednu mrtvu majku na zemlji koja je držala ruke svoje mrtve djece. Niko od njih nije imao glave.”

I mislite da je to sve?

Agonija preživjelih, koji su umirali u srebreničkoj bolnici se nastavljala. U isto vrijeme, ljudski ostaci, koji se nisu sklonjeni zbog straha od novih granata, postali su plijen pasa lutalica.

Fatima Husejnović u svom svjedočenju će kazati: “Nakon što su mrtvi odvezeni psi su napali na ostatke tijela koji nisu pokupljeni zbog straha od ponovnog granatiranja. Mrežasta ograda oko igrališta bila je izlijepljena komadima mozga i sitnim komadićima tijela. Krv je bila na sve strane.”

Eto, to je Srebrenica, dan poslije, tog 13. aprila 1993. godine. Grad okupan krvlju i ljudskim ostacima. Grad nesreće, koji je ulazak u tzv. period “zaštićene, demilitarizovne zone“ dočekao sa 74 mrtva, ubijena ljudska bića.

Još gore, još strašnije, o ovom masakru srpske vojske, niko nije izvijestio. Vijest je do svijeta stigla mnogo kasnije.

Srebreničani i izbjeglice koje su se slile u grad, nosili su se kako su znali i umjeli sa ovom poplavom smrti. Preživjeli su sakupili ljudske ostatke, stavili ih u nepropusnu vreću i propisno, koliko su mogli i umjeli ukopali su dijelove tijela.

Svijet je bio nijem, a ta šutnje je bila priprema za genocid dvije godine kasnije.

Treba li kazati, za ovaj masakr, niko nikad nije konkretno odgovarao. I danas se malo govori o igralištu smrti, o mjestu koje je postalo pardigma za ubijanje djece u ratu.

Nema krivca, nema počinitelja, nema kazne. Porodice ubijenih odavno nemaju nikakvu ni pravnu satisfakciju, ako satisfakcija uopšte postoji.

Eto tako, bezmalo tri decenije kasnije, obilježava se još jedna godišnica masakra. Ubijenim je posvećena tek mala spomen-ploča i uz par svjedočenja poput Emira Suljagića ili Fatime Husejnović, to su jedini međaši koji brane da zaborav ne pojede i ne ubije po drugi put ove ljude.

Tamo u velikom svijetu, na naslovnici magazina Newsweek od 10. maja 1993. osvanula je fotografija ranjenog dječaka Seada Bekrića. Preko Seadovih ranjenih prsa bila je odštampana jedna velika riječ koja objašnjava samu sebe i svijet oko nas: “Bosnia”.

Pamtimio li? Ili smo slijepi kod očiju?

(Al Jazeera)