Pitanje zabrane emitovanja sadržaja ruskih medija u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini još uvijek je bez odgovora državnih institucija u ove dvije zemlje, po mnogočemu suočenih sa istim problemima. Dočim je, kao što je poznato, u okviru sankcija Evropske unije prema Rusiji, na prostoru Evrope promptno zabranjeno emitovanje ruskih državnih medija.

Bez namjere da u pokušaju odgovora na ovo pitanje favoriziram bilo koju od dvije pomenute balkanske države, pomenuću ipak da Bosna i Hercegovina u odnosu na Crnu Goru ima neposrednije iskustvo. Ono što se proteklih mjesec dana događa u Ukrajini, naime, u sjećanje priziva događaje od prije trideset godina, u Bosni i Hercegovini. I lično me novinarsko sjećanje vraća u proljeće 1992. godine. Prisjetiću se ovdje makar dva događaja na samom početku napada na Bosnu i Hercegovinu, a koji se tiču medija.

10. maja 1992. godine, u prvim večernjim satima, bombardovana je, prvi put direktno, zgrada dotadašnje Radiotelevizije Sarajevo. Moje radno mjesto. Izvedeno je ovo baš u trenutku kada je objavljena vijest o njenom preimenovanju u Radioteleviziju Bosne i Hercegovine.

Nekoliko navođenih projektila ciljalo je centar emitovanja i redakcije informativnih programa. Betonska zgrada RTV centra gađana je projektilima sa lansera, upravljanim joysticom, kao na igrici, navođenim žicom dugom tri kilometra. Za navođenje ove vrste projektila potrebno je da se vidi meta. Izvođači radova su ciljali niz prozorskih okvira na šestom spratu zgrade. Iza tih prozora bila je smještena mreža studija, režija, centar svih veza i redakcije. To su, uz sličan sedmi sprat, bili jedini otvori na ovoj građevini koja je više ličila na bunker nego medijsku kuću. Ali ono što je u realnosti široki prozor, sa razdaljine od tri kilometra doima se kao linija. Ovo je otežavalo čin gađanja te je, na sreću, „samo“ jedan projektil uletio u zgradu. Uništio je inventar redakcija koje su, na sreću, pravovremeno napuštene, te udario u betonski nosivi zid jednog od studija za montažu. Ostali projektili su završili na betonskim ivicama tik iznad ili ispod prozora. Godinama su te rupe u betonu podsjećale na ovaj divljački napad.

Nije bilo teško ustanoviti odakle su stigle navođene rakete. Izvođači radova su se čak i javno pohvalili. Baš u maniru autora novopokrenutog medijskog projekta. Jedinica vojske bosanskih Srba, kolokvijalno četnici sa Vraca, brda iznad sarajevskog naselja Grbavica, gađala je zgradu Radiotelevizije BiH uz objašnjenje koje prostački bahato simulira duhovitost: „Ne sviđa nam se program“. Te su ubrzo na sopstvenom TV kanalu ustanovili program „koji im se sviđa“. Sadržaje najbrutalnije, pri tome groteskne agresorske propagande. Zapravo, sada bi se sa sigurnošću moglo tvrditi da su oni projektili bili prva emisija novooformljenog TV kanala Republike Srpske. Baš po mjeri svih onih koje su potom uslijedile iz paljanskog studija. Dugoročno destruktivnije su ipak bile paljanske emisije od onih početnih projektila.

Ovo je bio tek jedan u nizu napada na RTV BiH a koji su trajali mjesecima uoči agresije. Vršena je otimačina predajnika, a samo nekoliko dana prije pomenutog bombardovanja, u pravoj borbenoj akciji srpske vojske, zauzeta je dominantna relejna stanica na Vlašiću, planini u centralnoj Bosni. Tom prilikom je ubijen Bajram Zenini, inženjer na ovom ključnom predajniku RTV BiH.

U isto ovo vrijeme u Sarajevu je okončan i rad Yutela. Zamišljen kao savezni TV kanal koji bi nepristrano i profesionalno obavještavao javnost o zbivanjima u Jugoslaviji, u nekoliko mjeseci je totalno ruiniran. Te je Yutelovo objašnjenje o prestanku rada, početkom maja 1992 bilo klasična kapitulacija: Sveli smo se samo na sarajevsku oblast, oteti su nam svi odašiljači u BiH, naše razmjenske trase su u prekidu, ne možemo dobiti izvještaje svojih dopisnika, nema reklama niti izvora finansiranja…

Iz današnje perspektive djeluje skoro pa nevjerovatno kako su ovi događaji prošli bez adekvatnog odjeka. Pominjem ovo uz čvrsto uvjerenje da je dobro što su upravo mediji povodom agresije na Ukrajinu u fokusu pažnje Evropske Unije. A posebno danas kada se mediji, od klasičnih do društvenih mreža, računaju kao dio vojne armade. Jedna od dodatnih divizija. ( I ) na medijskom planu se dobija rat. Odnosno, uspijeva odbrana.

Dakle, Bosna i Hercegovina ovih dana nije slijedila Evropsku Uniju i nije uvela sankcije Rusiji zbog invazije na Ukrajinu. Unutrašnji politički odnosi je spriječavaju da donese takvu odluku. Neko bi primjetio – unutrašnji odnosi je blokiraju da donese bilo kakvu odluku.

U nedostatku zajedničkog stava trajalo je preglasavanje izjavama. S jedne strane član Predsjedništva Željko Komšić poslao je instrukcije ministarstvu spoljnih poslova da provode politiku u skladu sa preuzetim Sporazumom o pridruživanju EU ili ukratko, da slijede evropski zahtjev o sankcijama Rusiji. S druge strane, takođe član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik zahtjeva potpunu neutralnost države, što će reći nepridruživanje evropskim sankcijama. Dočim je je već prvih dana ruske invazije istrčao u maniru provincijalne adoracije koja po definiciji neutralnost ne može biti: „Znam Putina. On je veoma odgovoran i veliki državnik“. Izjava koja bi se zgodno mogla parafrazirati od strane onih koji trpe Dodika: „Znam Dodika. On je veoma neodgovoran i mali državnik“.

Paralelno s ovakvim i sličnim izjavama dijametralno su suprostavljane reakcije građanstva. U Federaciji na javnim protestima građana bilježi se nedvojbena podrška Ukrajini uz iskreno identifikacijsko podsjećanje na bosanskohercegovački obrazac iz devedesetih godina prošlog vijeka. A u Republici Srpskoj, od Banjaluke do Trebinja, manifestovala se podrška Rusiji sa folklorno-kičerajskim rekvizitama na kakve smo već navikli. Nije manjkalo ni takozvanih Noćnih vukova .

Naravno, razlikovanje se uvijek manifestira i na terminološkom nivou. Za medije u RS u Ukrajini je – specijalna vojna operacija. Baš kako se izjavljuje iz zvaničnih ruskih izvora. I godi uhu, odnosno „zavijanju“ Noćnih vukova.

U federalnim medijima je imenovanje precizno i bez zadrške: Ruska invazija, odnosno Agresija na Ukrajinu. Prema podacima BH Regulatorne agencije za komunikacije, kablovski operateri Telemach, HS, HKB net, M&H Company i Wirac net (svi iz Federacije BiH) ne distribuiraju TV programe iz Rusije (Russia today i Russia 24) i o tome su obavijestili agenciju. Što se tiče kablovskih operatera Mtel, Blicnet, Telrad, Logosoft i Elta kabel (koji pokrivaju Republiku Srpsku) „nema podataka da li su nastavili sa distribucijom kanala niti je agencija dobila zvaničnu obavijest o prekidu emitovanja istih“. Drugim riječima, još se emituju ruski kanali. Ono što se može vidjeti u Sarajevu, jeste da su ruski kanali zamijenjeni ukrajinskim.

Ruski televizijski kanali su imali marginalni, gotovo nepostojeći rejting. Samo par desetaka osoba je povremeno otvaralo ove kanale. Govorimo dakle o promilima unutar ogromnog kablovskog auditorijuma. Naravno, prosječan bosansko-hercegovački gledalac prije ovih događaja, osim ako nije mazohistički nastrojen „rusofil“, na ovim kanalima valjda nije imao šta tražiti. Baš kao što, kada se odluči otići iz Bosne i Hercegovine, u potrazi za atraktivnijim mjestom „pod suncem“ odlazi na Zapad. Kao što i Noćni vukovi voze američke motore.

U svakom slučaju, invazija na Ukrajinu ključna je medijska tema i u BiH. Svake večeri na nekoliko kablovskih programa iz BiH, Hrvatske ili Srbije možete pratiti televizijske rasprave o Ukrajini koje traju najmanje puni sat. Ne manjka eksperata. Iz Srbije i Republike Srpske: pristranost koja se već doima iracionalna. Da nije opasna bila bi komična. Uostalom objašnjiva imamo li na umu 1992. i sve što je iz nje proizašlo.

Na posebnoj margini bilježi se (visoko rangirani televizijski kanal: javna, Federalna televizija i privatna Face TV) nastup ruskog ambasadora u Bosni i Hercegovini. U udarnim večernjim terminima! Objektivno rečeno (neka proste pomenuti kanali koji vjerovatno nisu imali tu namjeru): dao mu se prostor.

Ambasador je, u maniru drilovanog glasnogovornika svoje države mantrao kako Rusi „ne udaraju na građanske stvari, već samo vojne infrastrukture“. Podebljao je već poznatu nam „propagandnu žvaku“ da „ovo nije ni invazija ni agresija nego specijalna vojna operacija oslobađanja Ukrajine od fašističke vlasti“. Labilniji konzument kanala koji su ruskom ambasadoru, pravo budi rečeno, baš potaman izašli u susret, mogao je biti doveden u dilemu. To jest, nije ruska vojska napala suverenu državu, nego „je dobila informaciju da Ukrajina planira fašistički napad na ljude u Donjecku i Lugansku i zbog toga mi nismo mogli stajati sa strane“.

Na osnovu pobrojanog, pitanje zabrane državnih ruskih medija se može posmatrati iz dva ugla.

S jedne strane, neophodan je zajednički stav i pridruživanje Evropskoj uniji.

S druge strane, ako dominira takozvana medijska neutralnost i prihvatanje svih činjenica kao istih onda je pitanje zašto ih zabranjujemo.

Umjesto zaključka, podsjetiću se razgovora koji sam ratne 1993. vodio sa Johnom Burnsom, reporterom New York Timesa i dobitnikom Pulicerove nagrade za izvještavanje iz Sarajeva te godine. Pitao sam ga kako rješava problem balansa u izvještavanju? Već se uveliko pominjala involviranost „nekoliko strana u bosanskom ratu“. Predstavlja li mu to problem?

Burns mi je bez oklijevanja odgovorio da njegov posao nije da bude neutralan nego da bude fer. A između to dvoje ogromna je razlika, kazao je. Sjedili smo u već divljački izgranatiranom Holiday Inn hotelu, u Sarajevu. Završiću ovaj tekst doslovnim citiranjem dviju rečenica koje je tom prilikom, bez obzira na spoljnje okolnosti, profesionalno pribrano i savjesno izgovorio: „Sve činjenice nisu jednake i ne vjerujem u priču o podjednakoj krivici. I najneukije osobe mogu shvatiiti šta se ovdje dešava i ko šta kome radi“.

(Institut za medije Crne Gore)