Sve što se dešava u Crnoj Gori prilično je očekivano, a prethodnu vlast, koja nije imala snage za reforme i rezove, naslijedila je garnitura koja državi neće donijeti ništa dobro. To u intervjuu za Portal Analitika poručuje Zoran Živković, čiju je političku karijeru teško sažeti u nekoliko riječi.

Nekadašnji premijer Srbije, ministar u njenoj prvoj demokratskoj Vladi, opozicioni gradonačelnik Niša tokom devedesetih, svojevremeno i prvi saradnik Zorana Đinđića, jedan od najprepoznatljivijih protagonista borbe protiv Slobodana Miloševića, a danas lider opozicione Nove stranke smatra i kako su odnosi naše dvije države bili zdraviji prije 20 godina.

U razgovoru sa Živkovićem dotakli smo se brojnih tema, od kraja osamdesetih, preko epohe raspada jedinstvene Demokratske partije socijalista u Crnoj Gori i petog oktobra u Srbiji, sve do današnjice.

Promjene bile potrebne, ali ne ovakve

Na početku, bilo je zanimljivo čuti kako na prve promjene u Crnoj Gori tokom višestranačja gleda jedan od nosilaca najpoznatijih promjena u novijoj istoriji regije.

“Događaji koji posljednjih godina potresaju Crnu Goru potpuno su logični i očekivani. Svaka vlast koja traje decenijama, bila ona i anđeoski čista i pozitivna, iako takvih nema, proizvodi mnoge probleme. Nepotizam, sklonost korupciji, nespremnost da čuju i prihvate tuđe ideje, gubljenje ispravne vizije budućnosti, često samozaljubljenost i sklonost ka nerealnom, samo su neka od obilježja takve vlasti. Nažalost, nerijetko se dogodi da takva vladajuća garnitura nema pozitivnu alternativu, naprotiv”, ističe on.

Takav bi slučaj, smatra Živković, posrijedi mogao biti i u našoj državi.

“Oni koji bi da zauzmu mjesta u poziciji vlasti nerijetko samo imaju želju da preuzmu privilegije režima, a katkad to ostvaruju tako što budu još gori od prethodnika. To je, zapravo, obilježje Balkana, a sada smo u Crnoj Gori svjedoci najgoreg oblika te političke bolesti. Milo Đukanović odavno nije bio spreman da sprovede potrebne reforme i rezove, a njegovi nasljednici pokazuju da nijesu ni spremni ni sposobni za tako nešto. Dio nove vlasti, takozvani ‘prosrpski front’ pod direktnim je lošim uticajem aktuelne vlasti iz Beograda, a ostali su izvršioci volje i naredbi nekih kriminalnih, kvazipolitičkih moćnika”, ocjenjuje Živković.

Igranje vjerom i klečanje ne donosi ništa dobro

Potezanje crkvenih pitanja, kako dodaje, samo je još jedan od oblika zloupotrebe društva.

“Igranje vjerom, istorijom, litijama, manastirima, sveštenstvom i rijetkim vjernicima za cilj imaju samo dalju zloupotrebu instrumenata crnogorske države i društva. Danas su tamo na čelu države kvazi eksperti, lažni profesori, nepismeni proroci i neiskusni veterani borbe za vlast. Oni nemaju ni želju ni sposobnost da državu izvedu na pravi put”, kategoričan je naš sagovornik.

Utisak je i kako zvanični Beograd neprestano teži kontroli vlasti u Crnoj Gori.

“Takve tendencije su očigledne i permanentne. Lideri Demokratskog fronta i njihovih saveznika svakodnevno opsijedaju hodnike i predvorja beogradskih centara moći u nadi da će ih neko primiti, saslušati i podariti im kakvu ‘mudrost’. Ostali iz crnogorske vlasti kleče na nekim drugim mračnim mjestima, sa istim poltronskim očekivanjima. Ovakva ekipa na vlasti neće donijeti ništa dobro, ništa bolje Crnoj Gori”, smatra on.

Sa crnogorskim vlastima imali pozitivnu i korisnu saradnju

Duga je i burna novija srpsko-crnogorska istorija, a Živković je jedan od njenih nezaobilaznih protagonista. Svojevremeno Đinđićev najbliži saradnik u Demokratskoj stranci, jedini političar kojeg je on imenovao za zamjenika, i dalje dobro pamti te dane.

“Nažalost, Zorana Đinđića sam na funkciji premijera naslijedio kada je na njega izvršen mučki atentat, čime je Srbija ostala bez najvećeg reformatora u istoriji. U to doba, naša komunikacija sa Đukanovićem i njegovim vlastima bila je intenzivna, pozitivna i korisna po građane obje republike tadašnje Državne zajednice SCG”, prisjeća se Živković.

On napominje kako je saradnja sa tadašnjim crnogorskim vlastima počela nedugo po rascjepu jedinstvenog DPS-a.

“Sve je počelo još 1997, kada smo Đukanoviću pomogli da se zaštiti od izborne krađe i pobijedi na predsjedničkim izborima. On je kasnije davao logističku pomoć našoj borbi za smjenu Miloševića. Po demokratskim promjenama u Srbiji, ta saradnja postala je i formalna i tekla je bez većih problema. Bilo je tada očigledno da crnogorsko rukovodstvo aktivno razmišlja o nezavisnoj budućnosti svoje zemlje, pa i da preduzima prve korake u tom cilju”, kaže on.

Razlike su bile očigledne

Razlike su, konstatuje Živković, bile evidentne i iz perspektive tadašnjeg rukovodstva veće federalne jedinice.

“Zoranova i moja analiza ideje crnogorske nezavisnosti dovela nas je do zaključaka koji su jasno ukazivali na to da je teško održiva federacija dvije republike koje su bile toliko različite. Srbija je tada bila 15 puta veća od Crne Gore, što je komplikovalo ostvarivanje ravnopravnog statusa u državnim organima, diplomatiji, sektoru bezbjednosti i brojnim drugim oblastima. Različita nam je bila i ekonomska politika, a imali smo i različite prioritete. Na primjer, Srbiji je bila potrebna carinska zaštita domaće poljoprivrede i proizvodnje hrane, dok je Crna Gora u toj oblasti željela potpuno otvaranje tržišta. Prioritet Srbije bio je industrijski razvoj, a Crna Gora je već imala turizam kao primarno opredjeljenje”, govori Živković.

Svi ti zaključci ukazali su kako postoji rješenje, koje će se naposljetku i dogoditi – tri godine po Đinđićevoj smrti.

“Zaključili smo da odluku o budućem statusu treba donijeti na demokratski način, referendumom. Tačno je da su Srbi i Crnogorci braća, ali to ne znači da moraju živjeti u istoj kući i spavati u istoj sobi. Mnogo je bolje, smatrali smo, da žive u dvije kuće, ali da nemaju nikakve konflikte i da tu bratsku ljubav pokazuju konkretnim djelima, a ne estradnim, politikantskim bizarnostima. Građani Crne Gore izabrali su nezavisnost referendumom koji niko nije osporio relevantnim činjenicama i ja to poštujem”, naglašava on.

Srbija je imala veliku šansu

Interesantna je Živkovićeva biografija – od opozicionog gradonačelnika Niša, preko ministra unutrašnjih poslova u prvoj demokratskoj Vladi Srbije, sve do premijera. Ipak, djeluje kako ga javnost u Crnoj Gori najbolje pamti kao beskompromisnog borca protiv Miloševićeve politike, Kako je sve počelo?

“U doba Osme sjednice CK SKS (1987.) nijesam bio član partije, već privatni preduzetnik, što je tada bila rijetkost u Jugoslaviji. Ipak, pažljivo sam pratio tu sjednicu i prepoznao svu bizarnost i destrukciju Miloševićeve politike. I u njemu i u vođama komunista iz ostalih republika već tada sam prepoznao kreatore negativne, krvave budućnosti. Nažalost, bio sam u pravu. Početak devedesetih donio je nesreću i razaranje, pa sam odmah počeo politički aktivizam protiv te klike. Prvo sam bio sponzor, a potom i član i funkcioner Demokratske stranke, koja je nadmoćno prednjačila u političkim ciljevima. Kroz sve funkcije koje sam obavljao, kao blizak saradnik velikog Đinđića, borio sam se za normalnu, zdravu i demokratsku Srbiju”, navodi on.

Prvi osjetniji rezultati po srpsku opoziciju uslijedili su 1996, kada su imali mnogo uspjeha na lokalnim izborima.

“Tada smo pobijedili Miloševića u Nišu i u još dvadesetak gradova, a na jesen 2000. godine otjerali smo ga sa vlasti i poslali na smetlište istorije. Tada su nove, demokratske vlasti imale šansu, ali i obavezu da sprovedu teške i neophodne reforme, da sprovedemo brzu i nepovratnu tranziciju ka modernoj evropskoj demokratiji. U prve tri godine, taj zadatak obavljan je maksimalno odgovorno i efikasno”, naglašava Živković.

Od Đinđićevog ubistva počeo hod unazad

Otud se, samo po sebi, nametnulo i pitanje da li je peti oktobar, nakon svega što je uslijedilo, na kraju postao simbol propuštene šanse?

“Nažalost, nakon atentata na Zorana i izbora u decembru 2003, naši nasljednici nijesu nastavili te procese na adekvatan način. Nije izvršena lustracija, reforme su usporene, a od mnogih se odustalo. Počelo je i koketiranje sa onima koji su željeli povratak na staro, a sa nekima je proglašeno i formalno pomirenje. Sve to dovelo je do gubljenja povjerenja građana u nove demokratske vlasti, a odatle je proistekao i povratak na vlast onih koji su uništavali i Srbiju i Balkan devedesetih. Zato je Srbija danas daleko od onoga gdje je mogla i morala biti”, ocjenjuje naš sagovornik.

On ističe kako ni 30 godina kasnije ne odustaje.

“Odgovorni ljudi, a opozicioni političari prije svega, moraju da obnove i energiju i odlučnost, da skupe razum i hrabrost, da zajedničkim snagama nastave petooktobarsku politiku Zorana Đinđića. Prilika za to su izbori naredne godine, kojima mora da prethodi odlučna borba za minimum izbornih uslova. Zajedništvom smo prevazišli katastrofalne izborne uslove prije petog oktobra 2000, to možemo i moramo ponovo uraditi 2022”, poručuje on.

Nacionalizam nameću političari željni promocije

Ipak, čini se kako su unutrašnje promjene jedna dimenzija političke priče. Druga je, bez sumnje, cjelokupna situacija u regiji – a tamo se bure baruta prenosi iz države u državu.

“To bure baruta postoji odavno. Nekad je, od Srednjeg vijeka do pada Varšavskog pakta, mahom bilo u funkciji međusobnog nadmetanja velikih sila. Posljednjih decenija, to bure valjaju oni balkanski političari koji žele jeftinu ličnu promociju i preskupu koruptivnu zaradu”, dodaje on.

Govoreći o regiji, Živković ističe i da nacionalne razlike ne smiju biti razlog za razdor.

“Predstavljam se kao veliki Srbin. Ali to ne znači da sam nacionalista, naprotiv. Odgovornost Srba, kao najbrojnijeg naroda u regionu, i pojedinačno i kolektivno je najveća. Zato moramo biti ponosni, ali je to istovremeno i definicija naše obaveze da i za sebe i za sve oko nas vodimo najbolju moguću politiku, a to je – saradnja, tolerancija, zajedništvo i poštovanje. To je naša obaveza i samo će takav pristup našoj djeci donijeti zdravu i berićetnu budućnost. Nije to lako, ali je moguće i neophodno”, zaključuje Zoran Živković.

(Portal Analitika, foto: N1)