Prošlogodišnju turističku sezonu srušila je korona.

Ovogodišnja će srušiti nas.

Budući da je cijena „popunjenosti turističkih kapaciteta“ bila da nam turisti sa pozitivnim PCR testom slobodno odlaze na plažu, da im ne bi propao ni dan kupanja, kao i u kafane, da im ne bi propala noć lumpovanja, o čemu su detaljno svjedočili crnogorski ljekari, ljubazni domaćini će najesen umirati od virusa. Turizam u vrijeme pandemije bez ikakvih mjera neobično podsjeća na bavljenje prostitucijom bez upotrebe kondoma za vrijeme epidemije HIV-a: to je ponašanje rezervisano za najočajnije od svih očajnika.

Korona virus je razotkrio slabost privrede bazirane na turizmu. Ovakav turizam, u kojem se u zemlju slijevaju kolone motornih vozila, sve dok ne zakrče sve puteve; turizam ogromnih masa ljudi koji se, koreografijom insekata, sinhronizovano ujutro pomjeraju ka plažama, popodne u apartmane, uveče u centar grada, biće moguć svega još nekoliko godina. Potom će sa takvim turizmom biti gotovo.

Nakon korone, stići će drugi virusi: to je ono što virusi čine i što će činiti i kada ljudi na ovoj planeti više ne bude. Klimatske promjene koje će izmijeniti prirodu našeg turizma, međutim, neće stići: one su već stigle.

Na Balkanu, temperatura raste 1,5 Celzija na tridesest godina. A šta ako bude rasla brže, kao što vjerovatno hoće? Grčka Gori, Turska gori; pretoplo je. Gori i Sibir: temperature u polarnom krugu dosežu 35 stepeni. Nastaju takozvane toplotne kupole: visoki vazdušni pritisak zarobi i kompresuje topli vazduh, izazvavši pritom efekat rerne. Takva toplotna kupola ovog se ljeta nadvila nad uvijek kišni i hladnjikavi Vancouver, pretvorivši ga u mjesto toplije od saudijske pustinje. Kada je temperatura dosegla 50 stepeni, nepregledne šume u Britanskoj Kolumbiji počele su da gore. U jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, u njenom iznimno razvijenom regionu, za šest dana je od vrućine umrlo najmanje 808 ljudi. Čik pogodite: ko je umirao – bogati ili siromašni? Ljudi su se, doslovce, skuvali u kamp kućicama u kojima žive. Njihova trailer park naselja pretvorila su se u pakao na zemlji.

Gori i sjever Kanade: bukne po 900 požara dnevno. Moj brat je sa porodicom otišao u North Bay na obali jezera Nippising – tamo su planirali provesti odmor. Nebo je bilo sivo od pepela: miris dima ih je pratio na svakom koraku. Polovina prodavnica u gradu je zatvorena. Kriza je tolika da je zatvoren čak i lokalni beer store: ljudi više nemaju ni za pivo.

Šta je naš plan: da će globalna katastrofa nas mimoići? Da će, kada do kraja vijeka, a vjerovatno i mnogo prije, nivo Mediteranskog mora poraste za metar, to nekako zaobići našu obalu? Šta ćemo povodom katastrofe koja se dešava, katastofe koja će promijeniti način na koji živimo i za život zarađujemo, mi učiniti?

Nastavićemo sa strategijom noja? Pobjeći ćemo u poricanje, reprodukujući debilne desničarske teorije zavjere sa interneta („nema globalnog otopljenja“), poput onih o nepostojanju korone i mikro-čipovima u vakcinama? Ili ćemo, budući da nam je sad zelena partija na vlasti, za početak osnovati Ministarstvo klimatskih promjena, kakvo ima, recimo, Vels, čija je ekonomija daleko manje ovisna o lijepom vremenu od naše? Teško… Naši se zeleni, naime, ne bave ekologijom, nego policijom; ne bave se klimatskim promjenama, nego hapšenjima.

Neko se, veći i pametniji od nas, time ipak bavi. I donosi strategije i mjere. Koje će nama, kako to obično bude, kako zbog ignorancije i zaslužujemo, biti nametnute.

IEA, Međunarodna agencija za energetiku, koju čine predstavnici 30 najrazvijenijih zemalja svijeta, u maju ove godine objavila je dokument pod imenom „Net Zero by 2050“. Naš turizam, ovakav kakav je, nespojiv je sa mjerama koje se tu predlažu. Što će reći da je sa tim mjerama nespojiva naša ekonomija. Izvolite: https://www.iea.org/reports/net-zero-by-2050.

Ako ostavimo po strani očitu namjeru autora dokumenta da prikriju prostu činjenicu da je osnovni problem sam kapitalizam i njegova logika eksploatacije i stalnog rasta, što je upakovano u himeru o „zelenoj transformaciji“ koja će obezbijediti „dalji rast“ i „milione novih radnih mjesta“, „Net Zero by 2050“ donosi niz startegija i predviđanja koja bi nas morala interesovati. Jer će, bez obzira na našu do savršenstva uigranu ignoranciju, itekako promijeniti naše živote.

Analiza IEA naglašava kako većina tehnoloških rješenja koja će smanjiti nivo emisije ugljen-dioksida do 2030. već postoje. No za uspjeh plana ključni su izumi koji će nastati tokom ove decenije: oni koji će potom ući u masovnu upotrebu i emisiju ugljen-dioksida radikalno srezati do 2050. To je, jasno, ogroman izvor prihoda. Što se nas, dakako, ne tiče: mi nećemo smisliti ništa. Novac od toga namlatiće neko drugi. Mi ćemo za to vrijeme zidati nove apartmane i prizivati još veće gužve na našim cestama i plažama.

Ovo vam hoću reći… Iz IEA dokumenta jasno je da će naši životi postati značajno manje udobni. A udobnost je važna za turizam: ljudi, naime, uglavnom ne plaćaju da bi ljetovali u koncentracionom logoru.

IEA plan podrazumijeva prestanak proizvodnje i prodaje vozila na benzin do 2035 – a to je koliko sutra.

Podrazumijeva da se kroz gradove krećemo pješke, na biciklima ili javnim prevozom na struju. Podrazumijeva ukidanje regionalnih avionskih letova: dakle da nema više aviona na relaciji BG-PG i BG-TV. Turisti iz regiona će nam, dakle, stizati ili svojim električnim putničkim automobilima, ili električnim autobusima i vozovima. U zemlji u kojoj ljudi jedva skupe za petnaest godina stari golf dizel, u kojoj vozovi iskaču iz šina i u njima ginu ljudi, u zemlji u kojoj nema autobuskog prevoznika koji ima novca da svoje raspale autobuse zamijeni električnim, to djeluje kao ozbiljan napor mašte, rasna naučna fantastika. Samo što nije. Baš to je plan.

Taj plan podrazumijeva da u naredne dvije decenije električna energija postane „jezgro energetskog sistema“, „u svim sektorima: od transporta, preko građevine do industrije“. Električni kranovi, električni bageri, električne tvornice…

Plan, jasno, otvara ogromne mogućnosti za zaradu onih koji već imaju znanje, novac i tehnologiju, onih koji će stvari izumiti i proizvoditi. Za zemlje poput nas i Konga znači samo ozbiljan problem. Znači da ćemo biti ili neusklađeni zagađivači ili ćemo uzeti kredite za zelenu tranformaciju, pa ćemo biti usklađeni i još zaduženiji i siromašniji.

Našega se turizma, rekao bih, naročito tiče odjeljak „Bihevioralne promjene“: što će reći promjene u ponašanju, pa i u ponašanju turista i domaćina.

Tu stvari postaju prilično neudobne. OK: ješćete leskovački roštilj sa roštilja na struju – sa tim se može živjeti. Od „kooperativnih građana“ se očekuje da manje putuju što, složićemo se, nije dobro za turizam. Od nas se, takođe, očekuje da smanjimo toplotu vode u bojlerima. Da do 2030. smanjimo grijanje, tako da temperatura u sobama bude između 19 i 20 stepeni: to znači da po kući hodaš u džemperu i pokriješ se dekom kad gledaš televizor. Sobe, pa i hotelske, do 2030. godine moraće biti hlađene na ne manje od 25 stepeni: na toliko se čovjek ozbiljno znoji. Nakon 2030. godine, najveća dozvoljena brzina na auto-putu biće 100 kilometara na sat. To se zove „eko-vožnja“. Ako je tako, a biće, koja je poenta auto-puta? Što se tiče biznis putovanja i odmora na dalekim destinacijama, plan je da se zadrže na nivou iz 2019. Rast, dakle, nije dozvoljen.

Itakodaljeitomeslično…

Sad: moguće je da je čitav IEA plan šuplja priča i da ćemo mi, još neko vrijeme, nastaviti živjeti i izdavati sobe kao i do sada. To što je odgovor čovječanstva možda lažan, ne znači da problem nije stvaran. Klimatske promjene nisu tek stvarne: one su fatalne. Danas još imamo masovni turizam. Sutra ćemo imati klimatske izbjeglice, masovne migracije usljed klimatskih promjena. Odgovor globalnog kapitalizma na klimatske promjene dovešće do još veće nejednakosti. Za razvijene, taj je odgovor šansa za zaradu. Za nerazvijene, dakle nas, to je trošak koji ne možemo podnijeti.

Svijet je negostoljubivo i brutalno mjesto. Upravo postaje još brutalniji.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić, ustupljeno-Autonomiji)