Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije ne može izbjeći teret genocida u Srebrenici. Izbjegne li prihvatiti odgovornost koju zahtijeva njegov položaj – kao što je učinio sada već znamenitim govorom 20. lipnja u crkvi u Sremčici kod Beograda – ostat će zatočen u poricanju; prihvati li je, slomit će nacionalističko poricanje, ali i razgnjeviti vlastitu crkvu i vlastitu zajednicu, takve kakve su danas. Iskušenje pred kojim stoji Porfirije dostojno je najvećih ljudskih iskušenja, i poprima razmjere tragedije: on stoji pred nepodnošljivim izborom. Ali, što su ljudska iskušenja za božjeg čovjeka? Dilema kakva se slabome čovještvu čini nepodnošljivom, za istinsku pravdu ne bi smjela postojati: ako je Porfirije od boga pozvan da predvodi zajednicu božju, za njega izbora zapravo i nema, i takav ishod ne može biti ništa drugo nego radostan: jer onaj koji je od boga pozvan, ne može govoriti ništa drugo nego istinu.

Svu istinu. A dogodilo se ovo, nakon što je Ratko Mladić na današnji dan prije 26 godina ušao u Srebrenicu, te nakon što su, dan kasnije, nizozemski vojnici u vlastitoj bazi pronašli prvih devet ubijenih srebreničkih muškaraca: 13. srpnja, “kolona koja se probija kroz šume izložena je neprestanoj paljbi iz artiljerije i protivavionskih topova. Srpske snage organizuju zasjede na trasi kojom prolazi kolona. Prerušeni opremom otetom od snaga UN, srpski vojnici pozivaju ljude iz kolone na predaju. Oni koji su se predali ili su zarobljeni okupljaju se na livadi kod sela Sandići i na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi. Šesnaest muškaraca iz kolone, zarobljenih u području Konjević polja, strijeljano je na obali rijeke Jadar. Oko 1.000 zarobljenika sa livade u Sandićima i drugih mjesta okupljanja prebačeno je u skladište poljoprivredne zadruge u Kravici, gdje u poslijepodnevnim satima 13. jula počinje masakr koji se nastavlja do jutra sljedećeg dana. Oko 4.000 zarobljenika prebačeno je u Bratunac i smješteno u zgradu osnovne škole, hangar, fudbalsko igralište i druge objekte. Oni za koje nije bilo mjesta u improvizovanim zatočeničkim centrima, proveli su noć u autobusima parkiranim u centru Bratunca. Do jutra je u školi, hangaru, igralištu i autobusima ubijeno više desetina zarobljenika”. Dan kasnije, 14. srpnja, “oko 1.000 zarobljenika, privremeno zatočenih u školi u Orahovcu, pogubljeno je na obližnjoj livadi pored željezničke pruge. Egzekuciju su preživjela trojica zarobljenika. Približno 1.000 zarobljenika, zatvorenih u osnovnoj školi u Petkovcima, u noći 14. jula 1995. strijeljano je na brani obližnjeg akumulacionog jezera. Preživjela su dvojica”. Petnaestog srpnja, “najmanje 500 zarobljenika privremeno zatočenih u osnovnoj školi u Ročeviću izvedeno je na gubilište u šljunkari Kozluk, na obali rijeke Drine. Niko nije preživio strijeljanje”. Dan kasnije, šesnaestog srpnja, “od deset sati ujutro do otprilike četiri poslijepodne, između 1.000 i 1.200 zarobljenika je iz osnovne škole u selu Pilica prebačeno u grupama na Vojnu ekonomiju Branjevo i tu, po kratkom postupku, pogubljeno. Preživjela su trojica zarobljenika. U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 zarobljenika. Niko nije preživio masakr”. Navedeni su podaci citirani prema internetskom narativu “Srebrenica u osam činova” koji je, prema presudama Haškog suda, načinio Sense Centar za tranzicijsku pravdu.

“Bezbroj puta bio sam na raznim stratištima, na mestima gde su na najužasnije načine stradali ljudi, ogroman broj ljudi. Nikada se nisam bavio brojkama, nikada nisam licitirao žrtvama. Ne malo puta bio sam zajedno sa mitropolitom Amfilohijem na takvim mestima. I nikada nismo se bavili matematikom i brojevima i nikada se nismo bavili ko je prvi počeo, ko je više kriv, ko je više kome naneo zla, jer sam bio svestan da se nalazim na mestu manifestacije zla. Bez obzira ko su žrtve, da li pripadaju ovome ili onome narodu, ovoj ili onoj veri, dostojne su najdubljeg poštovanja i najsnažnije molitve”. To je, u svom govoru u Sremčici rekao patrijarh Porfirije, osuđujući Rezoluciju o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, koju je nekoliko dana ranije usvojio crnogorski parlament. Tim je svojim govorom patrijarh, vođa i najviši crkveni velikodostojnik Srpske pravoslavne crkve, kojega je liberalna javnost u svim zemljama regije dočekala s poštovanjem i nadom, iscrtao crtu preko koje, zasad, očito ne želi prijeći: nakon što je učinio nekoliko golemih koraka, nazvavši Hrvatsku “svojom drugom domovinom”, te rekavši u Sremčici kako SPC “podržava da svaki narod ima svoju državu”, kada je o Srebrenici riječ, Porfirije očito ne može izustiti prave riječi koje bi imenovale odgovornost. I sada se pitamo je li svjestan onoga što je za nj neizbježno: ako ne izgovori sve, nije izgovorio ništa. Porfirije Perić bez ikakve je sumnje plemenit i altruističan čovjek, slobodan od predrasuda, ma kakve one bile. Ali on nema privilegij da govori u osobno ime. On je vođa crkve, nasljedovatelj sve njezine povijesti, svih njezinih odgovornosti, svake njezine osobitosti, ma kakva bila. Kroza nj govori – ili ne govori – onostrano. I zato je njegova odgovornost bezuvjetna.

SPC je zapala u tešku tamu etnofiletizma

A u Sremčici je patrijarh tu odgovornost odbio prihvatiti. Govorio je s mišlju na to što će reći moćnici njegove crkve, i moćnici njegova naroda. Nespreman da prigrli onu najtamniju stranu srebreničkog istrebljenja – poricanje i veličanje – utekao se onome čemu se uvijek utječu ljudi koji govore o zločinima vlastite strane, a nemaju hrabrosti da ih nazovu pravim imenom:  utekao se govoru o humanosti najopćenitije vrste, koja odbija reći tko je, što, kada i zašto učinio. Štoviše, otišao je i korak dalje, pa one koji zahtijevaju preciznost, nazvao “silama ovoga sveta koje postoje isključivo i samo na polarizacijama”. Time je patrijarh izvrnuo istinu, i svrstao se u tabor onih koji, poput Aleksandra Vučića, zločin u Srebrenici odbijaju nazvati onim što on jest. Zašto je to učinio? Evo kako je o Porfiriju Periću 30. svibnja ove godine u hrvatskom tjedniku Nacional govorio sarajevski franjevac Ivan Šarčević, ekumenski, antinacionalistički i prijateljski nastrojeni teolog, mirotvorac ugledan daleko izvan granica njegove Bosne i Hercegovine: “Koliko poznajem situaciju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, mislim da je monah i teolog, profesor i episkop Profirije Perić providonosan izbor i ne krijem radost i nadu za poboljšanje naših sveukupnih odnosa. Patrijarhu Profiriju, međutim, neće biti lagano. Dovoljno je čitati srpske pisce i one od prije, kao i današnje. Teško je biti poglavar naše najveće religijske zajednice u kojoj se, ne godinama i desetljećima, nego barem dva stoljeća politika nametnula kao odreditelj i kršćanstva, vjerničke prakse i crkvenosti, u kojoj je teološki sporan termin simfonijske ili kooperativne koegzistencije Crkve i države, vjere i politike. Politika je učinila da je ova Crkva zapala u tešku tamu etnofiletizma – vjerskog nacionalizma – govorim strukturalno, ne naravno pojedine osobe. Porfiriju Periću bit će teško i zbog toga što dva stoljeća glavno pitanje sveg ovoga prostora, ponajprije dakle teritorija, je ‘srpsko pitanje’, odnosno pitanje ‘Velike Srbije’. Pred patrijarhom je također pitanje opraštanja i pomirenja. Za SPC, kojoj je poglavar, kao i za  sve naše zajednice u manjoj ili većoj mjeri, neizostavno je pitanje katarze, suočavanja sa zločinačkom prošlošću. Naši ratovi, točno, nisu bili vjerski, ali su vjernici s velikim zanosom i ubilačkim žarom u njima sudjelovali. Naše Crkve, tako i SPC, nije preuzela moralnu, političku, institucionalnu ni onu metafizičku odgovornost za tolika ubijanja, progone i etnička čišćenja, a bilo je episkopa i pastira koji su ne samo iz hramova i u svetim odorama huškali na mržnju i zločin, nego su i blagoslivljali zločince kao da su sveci, čak sama utjelovljenja Krista. Štoviše, i danas se pod grijehom teškoga bezboštva i grijehom propusta, zapravo u nebo vapijućeg zla, prešućuje podizanje hramova i drugih obilježja da se označi svoj teritorij, dopušta dakle da Isus bude zloupotrijebljen kao Bog teritorijalnoga i građevinskoga vlasništva, i uvijek kao Bog zločina nad ljudima. Patrijarha treba podržati, što znači i prijateljski kritizirati, jer – koliko sam ga pratio – nadam se da će, kao monah i teolog, dati novi smjer kako u svoj Crkvi tako pridonijeti boljim odnosima među Crkvama, s Islamskom zajednicom, a time i u svima našim društvima i državama. Ovo sve govorim da izrazim i razumijevanje, i dobrohotnost, i uvjerenje vjernika da mi jedni drugima trebamo pomoći da budemo bolji ljudi.”

Patrijarh Porfirije, dakle, u Sremčici je osudio Rezoluciju o zabrani negiranja genocida, koju je izglasao crnogorski parlament. Da bismo bolje razumjeli kakav je moralni propust time počinio, pomoći će najuglednija dosadašnja analiza poslijeratne krivnje, ona koju je poslije Drugoga svjetskog rata poduzeo njemački filozof Karl Jaspers, u svojemu epohalnom djelu Pitanje krivnje iz 1946. godine. Jaspers razlikuje četiri vrste krivnje: kaznenu, političku, moralnu i metafizičku. “Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površnosti naklapanja ο krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom zahvatu, na način lošeg suca”, upozorava Jaspers. A baš je to ono što je – ni prvi ni posljednji, uostalom – u Sremčici učinio patrijarh srpski. Izričući točnu, ali apstraktnu istinu da su sve žrtve, “bez obzira tko su, da li pripadaju ovome ili onome narodu, ovoj ili onoj veri”, “dostojne najdubljeg poštovanja i najsnažnije molitve”, Porfirije je, paradoksalno ali točno, izbjegao govoriti o žrtvama Srebrenice, koje su ubile srpske snage, uvjerene u podršku svoje Srpske pravoslavne crkve – ubile planski, sporo, sustavno, i samo slučajem ne do posljednjega.

Ovako Jaspers razlikuje stupnjeve odgovornosti. Kaznena krivnja dokazuje se na sudu: “Zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone. Instanca je sud, koji u formalnom postupku pouzdano određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone”. Politička krivnja svodi se na “djelovanje državnika i pripadnost nekoj državi, uslijed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak”. Moralna krivnja neka je vrsta opozicije političkoj: “Za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko, tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno ‘naređenje je naređenje!’. Kao što zločini ostaju zločini i kad su naređeni – iako sukladno mjeri opasnosti, ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti – svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me voli i zainteresiran je za moju dušu.” Metafizička krivnja, pak, nadilazi vezu krivnje s pojedincem, kolektivom i međusobnim odnosima, i svima nam nameće odgovornost za cijeli ljudski rod. “Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja”. U metafizičkoj krivnji, sve su žrtve iste, “dostojne najdubljeg poštovanja i najsnažnije molitve”,  “bez obzira tko su, da li pripadaju ovome ili onome narodu, ovoj ili onoj veri”.

Neporecive činjenice

Ali, ne može biti metafizičke krivnje, ako ne postoje prethodne tri: kaznena, politička i moralna. Jer, da nema žrtava, ni krivnje ne bi bilo. Ne može se govoriti o zločinu, ako se ne zna što se dogodilo. A to što se dogodilo utvrđuje se na prvoj, po Jaspersu elementarnoj razini: na razini kaznene krivnje. “Zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone. Instanca je sud, koji u formalnom postupku pouzdano određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone”. To se, kada je o Srebrenici riječ, dogodilo pred Haškim sudom. Taj je sud, nemojmo zaboraviti, obavio epohalan pothvat, jedinstven u povijesti: poduzeo je najveću kriminalističku istragu u poslijeratnoj Evropi, a možda i u dvadesetom stoljeću. U tom je procesu, koji je trajao četvrt stoljeća – od srpnja 1995. do nedavnog objavljivanja pravomoćne presude Ratku Mladiću – objašnjena sudbina najmanje sedam tisuća ubijenih i 25.000 prisilno raseljenih Srebreničana, a pred sudom je optuženo i osuđeno petnaest oficira i političara Vojske Republike Srpske, među kojima predsjednik, zapovjednik i cijeli zapovjedni stožer te vojske i te političke tvorevine.

To su neporecive činjenice, utvrđene izvan razumne sumnje, a ne, kako je u Sremčici rekao patrijarh, “jezik koji diže kineske, berlinske i svake druge zidove među braćom”. Upravo obrnuto: baš zato što “znamo da je jezik dat da prodremo do srca jedni drugih”, i da bismo uistinu mogli “da se kajemo, da tražimo oproštaj i da praštamo”, mi moramo točno znati što se dogodilo, moramo utvrditi kaznenu i političku, a s njima i moralnu odgovornost – a to je za Srebrenicu, jedini, učinio Haški sud. Od tih se činjenica, ma koliko itko pokušavao, naprosto ne može pobjeći: kada je o zločinima riječ, ako nema kaznene, političke i moralne odgovornosti, nema nikakve odgovornosti. U tome i jest bit svog poricanja u ratovima devedesetih: svi poricatelji, na svim stranama, pokušavaju prebrisati kaznenu, političku i moralnu odgovornost, a sofisticiraniji među njima čine to tako što na sav glas objavljuju našu zajedničku, ljudsku, metafizičku odgovornost.

Sve to dobro zna – i mnogo bolje od nas – patrijarh Porfirije Perić. Zna, i lomi se. Taj je čovjek sada usred iskušenja s kakvima se tek rijetki ikada suoče. To uistinu jest neka vrst kristolike muke: patrijarh je dužan – njegova vjera to od njega ultimativno zahtijeva – simbolički preuzeti križ odgovornosti vlastite zajednice. Ne učini li to, odbio je nalog svojega jedinog istinskog autoriteta: Isusa Krista. Nadajmo se zato da će ga njegove tihe molitve danas, na 26. obljetnicu genocida u Srebrenici, kada će na mezarju u Potočarima biti ukopano još 19 tabuta – ukupno 6671 žrtva – podsjetiti da nijedan od tih ljudi nije trebao biti mrtav. Nadajmo se da će patrijarh srpski – prvi patrijarh Sprske pravoslavne crkve za kojega se čini da uistinu ima tu ljudsku sposobnost – prihvatiti ispruženu ruku njegovoga Boga i ponijeti teret genocida u Srebrenici, objavljujući to cijelome svijetu, a svojem narodu ponajviše. Učini li to, povest će svoju  vjerničku i nacionalnu zajednicu prema istini i iscjeljenju, i stvoriti uvjete za potvrdu Jaspersovog načela metafizičke krivnje: “Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem”. Ali ako to ne učini – nikome ništa. Ljudski će se svijet, kao i do sada, nastaviti valjati u nedostojnosti vlastite, u nebo vapijuće nepravde; ali istinu pritom – neka to nitko nikad ne zaboravi – ipak neće uspjeti zatrti.

(Autonomija, foto: Lupiga.com)