Zove me urednik Antene M, Darko Šuković da mi pokaže kako premijer Crne Gore Zdravko Krivokapić nalazi za shodno od svih stvari, ljudi, pojava, spomenika i ostalog kuluturnog blaga da posjeti baš navijačku grupu ”Lešinari“ iz Banjaluke, poznatu po izlivu “ljubavi“ prema nesrbima. Since, 1991. Minimum.

Lešinarenje po Krivokapiću

“Ruka ruci, nismo Turci“ i ”Ratko Mladić srpski heroj“ stalni je zastava-repertoar ove “navijačke grupe“ banjalučkog Borca. Ako im je dosadno, onda razvlače Mladićevu sliku na desetak metara velikom transparentu ili se odazivaju Nikšićanima na nedavanje svetinja. Morate znati da je podrška ratnim zločincima i zazivanje Bošnjaka Turcima u Banjaluci stvar dobrog manira, zvanične političke platforme i mejnstrim ukusa građana, pardon Srba i samo su čudni oni koji se ovoj nakaradi čude.

Dakle, stanje regularno. Što bi se reklo, došao Zdravko Krivokapić kući svojoj duhovnoj. A južni predstavnik srpskog sveta došao je u Banjaluku, baš kao na zborno mjesto.

Preko Sarajeva do duhovnog zavičaja

Nekako istrpio Sarajevo, na silu Boga se uslikao ispod crnogorske zastave, jednako kao što je i Predsjedavajući BiH vijeća ministara Zoran Tegeltija sa mukom stao pod BiH zastavu, pa smo imali jedinstvenu priliku vidjeti dva državna funkcionera kao se rukuju pod zastavama zemalja u kojima žive i koje ih hrane, a koje oni ne vole ni u snu sniti.

Kažem, odradilo se što se mora, predstava za svijet, odahnuli, svi, Zdravko ispričao polupošalicu nikome smiješnu, a o čemu će drugom nego o alkoholu, JNA i olimpijskom Sarajevu, što bi čovjek rekao – od čitave Olimpijade ostala mu čaša rakije nepoznatog čovjeka, ali Zdravko je to i kud-će-šta će nego u Banjaluku.

Na poklonjenje višedecenijskom ustoličenom srpskom gradu ili što bi se reklo, ekskurzijska posjeta duhovnom zavičaju.

I zato bi silno mene, znajući Zdravka, iznenadilo da je Zdravko obišao Ferhadiju, Arnaudiju, samostan Trapiste kao premijer jedne nekad građanske zemlje u kojoj je multikulturalizam ustavna kategorija. Ili da je otišao do Tomašice, najveće masovne grobnice nakon Drugog svjetskog rata, valjda mu domaćini znaju đe je, mnogi od njih makar poznaju nekog ko je tamo imao posla 1992. Mogao je Zdravko, šta znam, obići spomenik partizanima na Šehitlucima, ali nema više partizana, to su samo oslobodioci, a Šehitluci su odavno po novosrpskom Banj Brdo.

Eto, sve i da je htio Krivokapić da obiđe neku antifašističku tačku, neki civilizacijki punkt u Banjaluci, nije mogao, domaćin ga ne bi odveo, a vala nije ni htio.

Došao je crnogorski premijer kažem, nakon epopejične serije provala u Sarajevu, na svoje, da prostite, došao je u Banjaluku koja postaje sve uvjerljivije ogledalo srpskog sveta i prilika kakva treba biti Podgorica u skorijoj budućnosti i kakav je već Nikšić u svojim obrisima.

Sve je ovo za crnogorskog premijera Krivokapića jedna edukativna i poučna ekskurzija. Da vidi čovjek kako se unormaljuje nenormalno, kako se veličaju posve legalno ratni zločinci, kako se zapljuvava genocid, do se izaziva novi i kako se od bosanskog grada pravi, pardon, kako se napravila jedna srbistanska kasaba. Nije da nema šta premijer crnogorski naučiti u Banjaluci, na svakom koraku zidu i grafitu može da vidi, a i sam je dobar, odličan učenik srpskog sveta.

U startu su mu domaćini objasnili da je svaka posjeta Banjaluci i entitetu Republika Srpska državna posjeta, iako ni grad ni entitet nemaju nikakve veze sa državnošću, ali eto to je primjer dobrih separatističkih antidržavnih praksi, na kojima se intenzivno radi još od proljeća 1992. godine. Pa su tako (ne)namjerno mnogi crnogorski mediji nasjeli objašnjavajući svojim građanima kako je Krivokapić bio u zvaničnoj državnoj posjeti Banjaluci, a kao premijer države mogao je to samo učiniti u Sarajevu. Neprijatno mi pojašnjavati, ali Crna Gora JESTE država, a entitet RS NIJE. E sad, zna li Zdravko, do Zdravka je.

Kukavan vam put

Ili što reče bajrak-graver na zastavi, na kojoj je neki narisani sveštenik likom između Amfilohija i Pavla i Irineja, sve pokojnih – “Upalio si zvijezdu, sad vidimo put“.

Kukavan vam put sa Krivokapićem koji se fotografiše ne sa ljubiteljima, nego sa zakletim obožavaocima Ratka Mladića, koji najmanje pola države posprdno nazivaju Turcima.

Uglavnom, poruka za urednika Šukovića u Podgorici, sve je očekivano ili što bi se reklo, Zdravko Krivokapić je u ovakvoj Banjaluci svoj na svome, da prostiš, a fotografije si već vidio.

Krivokapić je, čuo sam, na koncu održao i predavanje na banjalučkom Fakultetu političkih nauka o temi „Etika i politika“. Kako je bilo, ne pitajte me, nisam išao, dosta mi je bilo zajebancije za jedan dan.

(Antena M)