Kažu da se kod Ace Vučića, kada su stigle radosne vijesti iz Nikšića, točio viski.

Vučić, podsjetiću, nije prvi koji je pobijedio Mila. U prvom krugu predsjedničkih izbora 1997. porazio ga je – i u Nikšiću – Momir Bulatović. To mu je bila zadnja pobjeda.

Đukanovića je na izborima 2001. srušio Slavko Perović. Za njega, odatle je put vodio nizbrdo. Svejedno: ništa ne može zasjeniti veličinu onoga što je Perović predstavljao u ratnom vremenu, kada je Crnu Goru i samu čovječnost branio, između ostalih, i od Đukanovića.

I Amfilohije je, kao što znamo, pobijedio Mila. Neće, nažalost, biti tu kada bude srušeno sve ono što je mislio da je litijama i tom pobjedom u kamen uklesao.

Stoga: viski, naravno – uvijek i svuda. Ali da sam na Acikinom mjestu, pobrinuo bih se da viski bude dobar. Ono: baš dobar. Recimo 30 godina star Lagavulin. Ili barem Macallan, dvaespetica. Nešto što će čovjek, ma šta da donese sutra, pamtiti kao miris i ukus boljeg juče. A koje juče nije takvo?

Koliko juče – u februaru prošle godine, tačnije – Boris Tadić je dao intervju za „Danas“. Taj čovjek je izbore izgubio od Tome Grobara. U nekim kulturama to je razlog za sepuku, a u nekima, eto, razlog da sa vama naprave intervju. Rečeni razgovor sam markirao samo zbog jedne stvari: jasno pokazuje da je, iz crnogorske perspektive, ili da to formulišemo ovako – iz perspektive građanske, prozapadne Crne Gore – svejedno vlada li u Beogradu Vučić ili takozvana demokratska Tadić-Đilas-Jeremić opozicija. Oprostite: i jedni i drugi činili su i čine sve što mogu da glave dođu Bosni i Crnoj Gori. I jedni i drugi igrali su i igraju na Dodika i Mandića. I jedni i drugi su (bili) u koaliciji sa Slobinim i Mirinim Dačićem.

Elem, Tadić u tom intervjuu, dok traju litije koje će srušiti Mila, veli kako se u Crnoj Gori ne dešava ništa ozbiljno. Po Tadiću, to samo Vučić i Đukanović „profitiraju na fingiranom sukobu kojim bilduju svoj lažni patriotizam“. Nema, dakle, tu nikakvog velikosrpskog nacionalizma niti pokušaja Srbije da preko SPC smijeni crnogorsku vlast. Zanimljivo, isto do dana današnjeg tvrdi i Vučić.

Njegovi savjetnici, kaže Tadić, nisu mešetarili po Crnoj Gori, iako su u tome uhvaćeni i sve je dobro dokumentovano – oni koji tako tvrde izmišljaju nekakav nepostojeći velikosrpski nacionalizam. Tvrdnje da velikosrpski nacionalizam destabilizuje region Tadić naziva „političkom besmislicom“ – koja se, gle čuda, dešava pred našim očima. Zanimljivo, isto tvrdi i Vučić.

Miješanje u unutrašnje stvari drugih država, konkretno Bosne i Hercegovine te Crne Gore, Tadić smatra legitimnom brigom „matične države“ sa sunarodnike u regionu. Zanimljivo, isto tvrdi i Vučić.

Uzgred, upravo je Tadić (a ne Vučić, koji tu, kao i u mnogo čemu drugome, slijedi Tadićevu politiku) ustoličio po budućnost i cjelovitost ove zemlje opasni, otrovni koncept koji je prihvatio Demokratski front – da je Srbija, a ne Crna Gora, matična država Srba iz Crne Gore. Uzgred, upravo je Tadić, a ne Vučić, promovisao i sproveo politiku „nacionalnog pomirenja“, pa „pomirio“ Đinđićevu politiku i politiku onih koji su Đinđića ubili, što je omogućilo punu rehabilitaciju Miloševićeve partije i njenih kadrova (shodno tome i politike), koje je Tadić, a ne Vučić, vratio u vlast.

Nemoguće je, dakle, reći gdje završava Tadić a počinje Vučić. Sigurno je jedno: Đinđićevu Srbiju nije sahranio Koštunica, nego upravo Tadić. Vučić je čovjek politike kontinuiteta: ne samo sa Slobodanom Miloševićem i Vojislavom Koštunicom, nego, ne manje, i sa Borisom Tadićem, čija je politika takođe bila stvar kontinuiteta (osim sa Đinđićem). Kao što će politiku kontinuiteta  sa svim beogradskim postkomunističkim vladarima (osim sa Đinđićem) voditi i Vučićev nasljednik, kad dođe vrijeme za to.

Stoga mi nećete zamjeriti što mi je svejedno da li će pobjede svojih satelita u Crnoj Gori viskijem nazdravljati Vučićeva ili „ona bolja“ Srbija.  Kao što mi je posve svejedno ko će i na kojoj beogradskoj televiziji sa državnom frekvencijom pričati džiberske viceve o seljačkoj Crnoj Gori  – hoće li, dakle, u Srbiji državna, što će reći dvorska budala biti Pajkić ili Ivan Ivanović.

Svejedno mi je, dakle, kako će biti. Ali ne i kako je bilo…

Alternativna istorija – znate taj (pod)žanr? Znate ono: roman pa televizijska serija o tome šta bi i kako bilo da je Hitler pobijedio četrespete? OK, to zvuči kao razrada distopije smještene u prošlost, a mene ovdje zanima utopijski scenario.

Recimo da srpski nacionalizam nije javno pogubio Đinđića i da je ovaj uspio da radikalno, ili barem značajno reformiše srpsko društvo. Time bi, mada oni to ne razumiju, bio ispunjen barem jedan cilj srpskih nacionalista: Srbija i Crna Gora bi i danas bili u nekoj formi državne zajednice. Najprije, nema šanse da bi EU Crnoj Gori dozvolila da napusti takvu državu, koja bi u Briselu bila viđena kao demokratska, napredna i istinski proevropska. Čak i za izlazak iz Koštuničinog brloga Crnoj je Gori tražena većina od 55 posto na referendumu. Drugo, imajući u vidu bliske odnose Đinđića i Đukanovića, kao i racionalan pristup politici koji su dijelili, da li bi Đukanović uopšte išao na referendum? Moj odgovor je: vrlo vjerovatno ne. No moglo bi, tek dijelom u šali, biti ovako: da referendum za otcjepljenje traže ultra-Srbi iz Crne Gore, predvođeni Amfilohijem, užasnuti onim u šta se Srbija pretvorila.         

Ne mislim da je „veće je bolje“ ikada bio ozbiljan argument za neku vrstu državne zajednice Srbije i Crne Gore – niti bilo koju drugu državnu zajednicu, uostalom. Malo sranje je bolje od velikog sranja.

Ali… Da se poslužim stilom Svetozara Marovića: ono što je bolje bolje je od onoga od čega je bolje.

Ko bi pri zdravom razumu mogao imati nešto protiv da mu ministar kulture bude Svetislav Basara? Čovjek je čitao i Baudrillarda i Virilioa, kao i Berđajeva i Girarda… Gdje da nađem boljeg?  Šta, bolje da ministar bude čovjek koji tvrdi da postoji Shakespeareov komad „Kralj Ilir“ – bolje, zato što je, za razliku od Basare, Crnogorac?

Gdje da u Crnoj Gori nađem boljeg ministra informisanja od Teofila Pančića?

Ko bi normalan mogao biti protiv toga da spoljne poslove ili evropske integracije vodi Sonja Biserko? Šta bi tu mogao biti problem – to što nije iz Katunske nahije?

Čak i ako nemate interesovanja za alernativnu istoriju, razmislite ne samo o scenariju „šta da Đinđić nije ubijen“, nego i o ovome: šta da Tito nije slomio srpske liberale i tako vlastoručno utro put za uništenja vlastitog životnog djela? Da su srpski liberali još onda uspjeli u onome u čemu neće uspjeti Đinđić, da li bi se (i kako) raspala Jugoslavija? Ili bismo, možda, svi odavno bili u EU?

Što se mene tiče, stvari stoje ovako. Suverena Crna Gora je ideja superiorna u odnosu na Veliku Srbiju. Ideja demokratske, otvorene i evropske Jugoslavije superiorna je u odnosu na ideju suverene Crne Gore (ili bilo koje druge ex-Yu države).

Politikom gaženja, ponižavanja i zatiranja kakvu vodi prema Crnoj Gori Srbija neće uspjeti pokoriti tu zemlju. Ali će uspjeti da između Crnogoraca i Srba iskopa tako dubok i širok rov koji čak ni najprogresivnija ideja više neće preskočiti.

Ako Srbija, ipak, hoće baš tako, ideju Crne Gore u nekoj državnoj zajednici sa Srbijom moći će razvijati jedino kod Marića i u romanima alternativne istorije.

(Autonomija, foto: Tanja Draškić Savić)