Figurice sa scenama iz školskog života i crteži inspirirani školskim početnicama, originalni bukvari i početnice iz istočne Europe i Jugoslavije – taj je „arheološki materijal“ predstavljen na izložbi „Crvena škola“ Dubravke Ugrešić, otvorenoj u riječkoj Galeriji Filodrammatica u sklopu programa Rijeka 2020. – Europska prijestolnica kulture. Riječka je izložba poslužila kao uvod u ovaj razgovor sa svjetski priznatom književnicom u kojem smo se dotaknuli i drugih društvenih problema i fenomena.

Na što izložbom želite skrenuti pažnju i bismo li mogli iz nje ponešto i – naučiti?

Najavljena još za ožujak 2020., riječka je izložba, možda zbog korone ili nekih drugih razloga, isprva bila odgođena. Za nju su zaslužni Petar Milat iz kluba MaMa i zagrebački Multimedijalni institut, kao i Nina Bačun i Roberta Bratović iz ženskog dizajnerskog kolektiva Oaza, čija je članica i Ivana Borovnjak, urednica i izdavačica mojih nedavno izašlih dviju slikovnica za djecu. Neki radovi bili su izloženi prije deset godina u galeriji Kreativni centar u Beogradu. Izložbom ne želim skrenuti pažnju ni na što, a nekoga nečemu poučiti nemoguće je, čak i kad bih to htjela. U toj sferi nisam kompetentna: nisam pop da popujem, a i konkurencija je ionako prejaka. S popovima se, što se njihovog suficita tiče, nadmeću političari, s političarima gurui i iscjelitelji, s iscjeliteljima influenceri i influencerice, zabavljači i zabavljačice, dragovoljci (i rijetko dragovoljčice), i mnogi drugi kojima je životno važno da ih se čuje. Hrvatska je mala zemlja, a kandidata u sferi „skretanja pažnje na sebe“ ima mnogo. U rezultatu je opća buka unisona i nesnosna. Na riječkoj izložbi bit će izložena moja „mala kućna radinost“, moj „arheološki projekt“. A ako je tu netko ponešto naučio, onda sam to bila ja.

Čišćenje nikad nije prestalo

Što ste dakle naučili?

Naučila sam ponešto o tome kako funkcionira hrvatska kulturna scena. Otkrila sam, na primjer, da postoji živahna paralelna dinamika za koju prije nisam znala. Da živimo u kakvom bivšem komunističkom sistemu, umjesto riječi paralelna, radije bih upotrijebila podzemna – underground. A u toj malo vidljivoj dinamici, u tom kulturnom podzemlju, djeluju entuzijasti, mladi, talentirani, obrazovani ljudi koji su u stanju ići ukorak sa svjetskim trendovima, dok dominantan, vidljivi dio hrvatske kulturne scene djeluje prema vulgarnom obrascu tko jači – taj kvači.

Građu za esej objavljen u knjizi „Tu nema ničega!“, uz fotografije Davora Konjikušića, a u izdanju Multimedijalnog instituta, nalazite u toplicama i lječilištima širom bivše države, na mjestima na kojima, kako pišete, padaju – domoljublja. Na koji se način u toplicama, koje inače posjećujete iz medicinskih razloga, testira domoljublje?

Treba reći da fotografije Davora Konjikušića imaju svoju vrijednost neovisno o tekstu u knjizi, kao i da je on zaslužan za vizualni sadržaj kataloga „Crvena škola“. Tema mog eseja nije rodoljublje, niti je to toplički turizam, a ni toplice kao takve, već je to prije mreža brojnih mogućih značenja: toplice su od davnina mjesta pročišćenja, ali i zagađenja, mjesta zdravlja, ali i bolesti, mjesta života i mjesta smrti. Toplice su palimpsest. Namjerno sam izabrala perspektivu lagode i opuštenosti iz koje pričam mračnu priču o zaboravu, opustošenju i nasilju. A hrvatski toplički pejzaž – jer spominje se još srpski i slovenski – izgleda otprilike ovako: na nekoliko kilometara od Topuskog, gdje su smještene toplice, nalazi se hrvatsko-bosanska granica, a odmah iza granice nalazi se improvizirano sklonište za izbjeglice, gdje je jedan od izbjeglica pred televizijskim kamerama izgovorio na hrvatskom jeziku sljedeću rečenicu: Tu nema ničega!

Odatle taj zagonetni naslov knjige?

Da. Dok kroz toplički hotel svaki čas protutnje turisti, Kinezi i Korejci na putu prema Plitvičkim jezerima; dok se mladi Holanđani u svojim mad-max vozilima spuštaju s brda i deru po „netaknutoj“ prirodi – dotle gosti hotela izvode svoju gimnastiku u toplom bazenu. Ovom „pejzažu“ dodajte obližnju Petrovu goru i spomenik Vojina Bakića, koji danas podsjeća na kakvu černobilsku arhitektonsku prikazu. Ovom prizoru pridodajte i drugi: obližnju Glinu i koncert na kojem divljaju mnogobrojni Thompsonovi fanovi. Zatim se vratite u Topusko i potražite mjesto gdje se stvarala zemlja koje više nema, Jugoslavija. Pred hotelom ćete naletjeti na tablu i informaciju da je mjesto održavanja zbrisano sa zemljom u proteklom ratu. Zatim se prebacite na teritorij druge države, Bosne, i suočite se s migrantskim paklom, s izbjegličkim logorom.

Puno je kritika upućeno hrvatskim vlastima zbog tretiranja migranata, iako službena politika nastoji stvari prikazati drugačijima…

S hrvatske strane granice šetkaju policajci iskeženih očnjaka. Oni će za samo koji mjesec početi ponižavati migrante, sprejevima ispisivati grafite na migrantskim prisilno ošišanim glavama, pljačkat će njihove mobitele i istanjene novčane rezerve. Na upite novinara, stranih, ne domaćih, policajci će odgovarati da svi ti Pakistanci, Sirijci i Iranci lažu. A što to hrvatski policajci brane i čuvaju? Jedno veliko ništa, jednu impresivnu nulu, daleko veću i impresivniju od Bakićeva monumentalnog spomenika. Eto, o tome, i još koječem drugom, govori moj esej. A sada sve to pokušajte nekome prepričati i prevesti na kakav strani jezik, a onda još pronaći čitaoca koji će sve to razumjeti.

Možda bi, doista, razumljiviji mogao biti jezik alegorije?

Možda bi razumljiviji bio mitski obrazac. Najprimjerenijim mi se čini mit o kralju Erisihtonu, koji je naredio da se posiječe drveće u Demetrinu gaju. Kad su radnici odbili da to učine, Erisihton je uzeo sjekiru u ruke. Prilikom sječe usmrtio je Demetrinu nimfu. Kažnjen je neutaživom glađu: čim je više jeo, to je bio gladniji. Pojeo je sve što je mogao, a onda je prodavao vlastitu kćerku po sajmovima. Kćerka je, naime, imala moć da se načas pretvori u nešto drugo. A kad je iscrpio i tu mogućnost, Erisihton je stao jesti samoga sebe. To je priča o Jugoslaviji, raspadu, sječi drveća, kazni. Za vrijeme tridesetogodišnjeg postojanja nove državice nisu stvorile ništa novo, već su preživljavale jedući to što je preostalo od bivše zajedničke države. Sada se više nema što jesti, ostalo je osiromašeno i gladno ljudstvo. A „kćeri“, koje bi mogle poslužiti kao posljednji resurs, nisu tu. Te koje su mogle, pobjegle su u inozemstvo.

Argumentom da otkupljuje samo knjige na hrvatskom jeziku, Ministarstvo kulture nedavno je odbilo za biblioteke otkupiti hrvatsko izdanje čuvene knjige Radomira Konstantinovića „Filosofija palanke“. Sve podsjeća na devedesete i čišćenje nacionalne kulture od svega „nehrvatskog“?

Postoji klasična anegdota, koju također rado ponavljam, jer precizno poput metka objašnjava kako funkcioniraju sistemi, ma kakvi bili: fašistički, komunistički, diktatorski, mafijaški, demokratski… Svaki sistem drži se na većinskoj participaciji tzv. običnih ljudi. Sistem nije prirodna katastrofa koja je iznenada pogodila neki teritorij i pretvorila ljude u bespomoćne žrtve. Ta je „katastrofa“, naime, uvijek rezultat združene participacije većine ljudi. Elem, anegdota: Jedne večeri Staljin zove telefonom Borisa Pasternaka i kaže: „Slušaj, Borja, je li onaj tvoj kolega, Osip Mandeljštam, dobar pjesnik?“ Pasternak odgovara: „Ne mogu baš ništa reći, Josife Visarionoviču. Osip i ja pripadamo potpuno različitim pjesničkim školama.“ Već drugi dan je NKVD uhapsio Mandeljštama, koji je nakon čak dva boravka u logorima, u drugom logoru i umro, 1938. godine. Da, čišćenje nikad nije prestalo. Preostaje pitanje tko tako revno čisti.

Pa tko to onda u ovo nedoba 21. stoljeća i dalje tako revno čisti?

Demokratske vlasti u hrvatskoj kulturi već 30 godina – usput da podsjetim da je „represivni“ jugoslavenski komunizam imao rok trajanja od 45 godina! – provode svoje kulturne strategije. Te strategije tiču se obrazovanja i obrazovnih institucija (od osnovnih škola do fakulteta), medija, „kulture“ (književnosti, filma itd.), kulturnih društava (društava književnika, i slično.). U zoni hrvatske kulture već 30 godina događaju se stvari koje kao da su iskočile iz nacističkih i staljinističkih ropotarnica, počevši od ideje i dosljedne prakse „duhovne obnove“. U potonji proces spadala je praksa spaljivanja ne-hrvatskih knjiga, praksa rekanonizacije zagovarača ustaške kulture, od Vinka Nikolića do Mile Budaka, a konzekventno tomu i praksa stigmatizacije, kriminalizacije i brisanja svega što je suprotno. Popis neprijatelja hrvatskog demokratskog režima je pogolem. Uostalom, vi i vaše novine, i ja sâma, spadamo u suvremene „neprijatelje“ rekanonizacije ustaštva.

Novi autoritarni arbitri

Međutim, nismo vidjeli da je netko posebno protestirao zbog takve odluke Ministarstva?

Pitanje je je li itko, od kolega izdavača, filozofa, jezičara, književnika, edukatora, protestirao zbog odluke Ministarstva kulture da Draženu Katunariću ne dodijeli financijsku potporu. Nije. Ako i jest, onda je to sam izdavač sa svojim plemenitim, ali zaludnim projektom, i zanemarivih dvoje-troje novinara. Nije li jedan od onih koji je odlučivao o tome koje će se knjige objaviti Slobodan P. Novak, glavni inicijator lova na „vještice iz Rija“ i miljenik zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića? „Kulturnjačka“ demokratska većina slaže se s odlukom Ministarstva kulture. Da se ne slaže, već bi protestirala, zar ne? Je li odluka Ministarstva kulture toliko kriva da je utuživa? Ministarstvo kulture ima puno pravo odbiti financijsku potporu objavljivanju Shakespearea u prijevodu na rusinski. Po istoj logici Ministarstvo je odbilo otkup Konstantinovićeve „Filosofije palanke“ na jednom posve stranome jeziku, na srpskom. Ovako ili onako, sve je to rezultat dosljedne tridesetogodišnje kulturne prakse koja je imala i ima podršku većine.

Spominjete „vještice iz Rija“, no možda mlađe generacije ne znaju da ste tom medijskom, Globusovom hajkom i vi označeni, posebno nakon što ste 1992. napisali esej „Čisti hrvatski zrak“, nastao u atmosferi tadašnje nacionalističke euforije?

Grubo rečeno, konstelacija je ostala ista, malo se što izmijenilo u ovih 30 godina. Štoviše, sada mi se čini da je na samom početku „hrvatske zbiljnosti“ bilo više kritičkih glasova i gesti nego što ih ima danas. Preostali su uvijek odlični veterani kritičkog mišljenja: Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Boris Buden, Marinko Čulić, Milan Gavrović, Heni Erceg, Tomislav Jakić i, da ne nabrajam poimence, neki drugi. Njima su se u međuvremenu pridružili neki kazališni i filmski režiseri i konceptualni umjetnici. Tu su i zasada medijski nevidljivi mladi ljudi od kojih je većina izbjegla domaći visokoškolski humanistički briefing i školovala se u inozemstvu.

Poslužimo li se riječima pisca Jevgenija Zamjatina da pravu književnost mogu ispisati samo rijetki – luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici – nalazite li u aktualnoj hrvatskoj književnoj produkciji slične takvima?

Bojim se da Zamjatinova formula danas više ne vrijedi. U međuvremenu je književnost promijenila svoju funkciju. Opis radnog mjesta književnika u tom novom sistemu je content provider ili dobavljač sadržaja. Čitalac je potrošač toga sadržaja. Izdavač je poslovni čovjek, prekupac. Izdavač je osoba koja izdaje knjige koje izdaju i drugi izdavači. Samo poslušni kulturni konsenzus garantira poslovni uspjeh. Popis od nekih desetak naslova godišnje, objavljenih istovremeno na nekih dvadesetak jezika, rezultat je globalnog kulturnog konsenzusa. Globalno književno tržište je homogenizirano, jer je uspjelo homogenizirati književnu recepciju. Međutim, globalno književno tržište je još ambicioznije. Ono će, naime, učiniti sve da niz od desetak naslova godišnje etablira kao visoku estetsku vrijednost. Pritom se u nekim slučajevima zaista radi o književnoj vrijednosti. U većini slučajeva u pitanju su osrednji ili loši proizvodi. U međuvremenu su nestali arbitri književnoga ukusa – institucionalni, kakvi su predavači književnosti na fakultetima, i institucionalniji, kakve su, na primjer, prašnjave nacionalne akademije. Njihovo mjesto zauzeli su novi autoritarni arbitri. Tržište je pod parolom borbe protiv autoritarnog nametanja književnog ukusa – ma s koje strane ono dolazilo – stvorilo svoje centre moći i usput se počelo baviti arbitražom. Istina, posao vrijednosne evaluacije književnih djela na internetskim forumima, ili svojim blogovima, obavljaju i sami čitaoci. Čitalačke evaluacije se najčešće poklapaju s izdavačkima, tako da se čovjek ponekad zapita jesu li to doista autentični čitaoci. Ovdje se prisjećam one karikature iz New Yorkera gdje jedan pas kaže drugome: „Na internetu nitko ne zna da sam pas.“

(Novosti, foto: Tomislav Miletić/PIXSELL)