Početak 2021. godine obilježila je i na osudu cjelokupne crnogorske javnosti naišla neukusna karikatura ministarke u Vladi CG Vesne Bratić. Desila se u vrijeme kad je čitav region tresao skandal u školi glume Mike Aleksića, u Beogradu, pa je nasilje nad ženama konačno dobilo status problema širih razmjera!

Skaredna karikatura ministarke i osumnjičeni silovatelj studentkinja glume, bar na kratko, ujedinili su veći dio dvije, po svemu drugom ozbiljno sukobljene države. Čak su i na društvenim mrežama, tom raju za govor mržnje i ekstremsite svih boja i ideologija, većinom osudili ta nedjela.

Famozna ministarka obrazovanja, nauke, kulture i sporta (!) Vesna Bratić, inače i sama prepoznatljiva po poganom jeziku i skandaloznim objavama u predministarskom periodu (prizivala smrt Latinke Perović, ustašom nazivala Borisa Dežulovića, Crnogorce tretira kao rezultat identitetskog inžinjeringa…), nije se oglašavala iz pozicije objekta/žrtve. Jesu, međutim, politički „influenseri“ čija snaga na društvenim mrežama uveliko nadilazi onu koju imaju u biračkom tijelu. I ovu su priliku jedva dočekali da autorstvo karikature Bratićke pripišu političkim rivalima. Treba li reći – bez dokaza?

Najdalje je otišao lider Prave Crne Gore i poslanik parlamentarne većine Marko Milačić koji je na svojoj zvaničnoj stranici optužio poznatog slikara i karikaturistu Luku Lagatora da je neprikladna Bratićka njegovo djelo. Lagator je to demantovao, a Milačić se dalje nije oglašavao – niti je povukao tvrdnju, niti je priložio dokaz u korist prethodno iznesene. Tužilaštvo, pogađate – nije reagovalo.

Bivša novinarka i kandidatkinja za poslanika Bečićevih Demokrata Nevenka Bošković-Ćirović objavila je karikaturu uz pitanje da li je zaštitnicama ljudskih, a osobito ženskih prava maca pojela jezik. „Ili su neke možda, ne dao Bog, dodavale boju ‘umjetniku'“? I sama Bošković-Ćirović pravi je fejsbuk predator i hajkač na sve što se ne podudara s njenim viđenjem Srpske crkve i (srpske) države Crne Gore.

Baš kao i NVO aktivistkinja, članica Savjeta RTCG Bojana Jokić, koja je objavila karikaturu na svom Tviter nalogu, uz opasku da se seksizam i mizoginija sprovode „noseći crnogorsku zastavu“! S obzirom na to da do danas nije otkriveno ko je autor karikature, ostalo je nejasno kako je Bojana Jokić znala kojom zastavom se ogrće onaj ko je autor. Ponavljamo se, znamo, ali – ipak, Tužilaštvo, bar po našim informacijama, nije pokušalo da utvrdi otkud Jokićevoj takva saznanja? Ili se, pak, radi o nepotkrijepljenim insinuacijama koje, u ovom slučaju, targetiraju čitavu jednu političku grupaciju.

Veliki broj objava, pa i onih osuđujućih, učinio je da karikatura uskoro postane viralna. Odškrinuta vrata virtuelnog svijeta pokazala su da ovo nije usamljen slučaj, iako je zbog nekih okolnosti postao naročito poznat, te da se iza njih krije mreža zla – govora mržnje, izrugivanja i hajke. Tek da pomenemo da je ovih dana žrtva mizerne fotomontaže na društvenim mrežama i poslanica SDP u Skupštini CG Draginja Vuksanović.

U narativu mržnje i najprimitivnijih obračuna sa ljudima prednjače takozvane mim stranice. Mada bi njihovo obilježje trebalo da budu ironija i sarkazam, čini se, prema objavama nekih od njih, da su one postale sredstvo bjesomučne hajke na neistomišljenike.

Jedan od najbrutalnijih primjera je hajka na poslanicu DPS-a Aleksandru Vuković. Pokušaj njene difamacije, doduše, nije toliko zatalasao javnost, valjda i zato što su slični napadi na istaknute osobe stare vlasti odavno svakodnevica.

Tužilaštvo, dakle, nije reagovalo, a ni građanske aktivistkinje ili bilo ko iz NVO sektora. Ko poznaje crnogorsku javnu i undeground scenu zna, međutim, da se ovdje nasilje nad ženama ili, uopšte osobama iz doskora vladajućeg, suverenističkog političkog i ideološkog korpusa, zapravo, i ne smatra nasiljem, nego notornim pravom na slobodan govor.

Još jedna od objava koja je zgrozila vaspitanu, građansku i demokratsku Crnu Goru, nastala na jednoj od tih stranica. Ko u tom sadržaju prepozna sarkazam ili ironiju, taj ne zna šta je govor mržnje i nacionalni supremacizam. Tiče se epidemiološke situacije u Tuzima i pokazuje kako mimeri i cijele kolektivitete tretiraju tako što uvredljive predrasude pretvaraju u šovinistički narativ na svojim stranicama.

Zbog ove objave, ponavljamo uz rizik da dosadimo – niko nije procesuiran. Izostala je, opet, reakcija javnosti. Barem onoga dijela koji se glasno pobunio protiv neprikladne karikature ministarke Bratić. A, u taj selektivnno ćuteći korpus spada i ministarka Tamara Srzentić. Nije, koliko znamo, ni bilo pokušaja da se sazna, kamo li zvanično saopšti: kojom se zastavom ogrće autor ov(akv)e objave?!. Valjda je „kvota“ na trobojku bila neinspirativno mala?

Ohrabreni ćutanjem društva na ovakve i slične izlive mržnje i primitivizma, oni koji stoje iza ovih mim stranica puštili su svojoj bolesnoj mašti na volju, da bi se, nakon uvreda, odlučili i na prijetnje.

Posljednja „žrtva“ mim stranica bili su popularni Buksovci. Kultna cetinjska četvorka, nažalost, ni za četvrt vijeka svoga djelovanja nekima nije uspjela da objasni razliku između visokosofisticiranog humora i ironije kojim su postali ikone na prostoru bivše Jugoslavije i patoloških izbljuvaka (loše) sakrivenih „nadničara“ pojedinih vjerskih organizacija i kompromitovanih biznismena sa primorja.

Kad su The Books of Knjige u svojoj radio emisiji progovorili o mim stranicama iz Crne Gore, otkrili identitet nekiolicine admina i onih koji ih navodno plaćaju, uslijedila je koordnisana kampanja protiv Buksovaca sa desničarske Telegram grupe Nju Ejdž Četnici.

U toj grupi objavljeno je kako im je javljeno iz Crne Gore da je „četnički ogranak Pavla Đurišića pod organizovanim napadom Milovih službi“. Kako se navodi u četničkom saopštenju, TBOK ima zadatak da u lajv emisiji saopšti imena admina mim stranica iz Crne Gore. Dostavljen je link TBOK Fesjbuk stranice, a od članova Nju Ejdž Četnici (oko 3.700 ) se traži da koordinisano djeluju i spamuju komentarima tipa: da su Milova služba, da im je šef Darko Šuković, da su na platnom spisku Montenegro erlajnsa…

Nije prvi put da ta Telegram grupa sprovodi ovakve aktivnosti. Nedavno je na meti bilo novinar Nove S, zbog pisanja o zlostavljanju na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu. On se našao na udaru uvredljivih i opasnih komentara, zbog kojih je podnio krivičnu prijavu.

Telegram – novo sastajalište ekstremnih desničara

Tokom ranog proljeća i ljeta 2020. dezinformacija o predstojećim američkim izborima bilo je obilno. Kako su Twitter, Facebook i YouTube postavili veća ograničenja na korisnički sadržaj, ekstremisti i zavjerenički ekstremno desničarski pokreti, posebno pokret Kjuenon (QAnon), počeli su da migriraju u Parler, Gab i sve više u Telegram.

Nakon gašenja Parlera, dobar dio korisnika emigrirao je na Telegram, koji pored enkriptovnanih poruka pogoduje veličinom grupa do 200.000 korisnika.

Trend desničarskih Telegram grupa nije zaobišao ni naš region. Grupe koje trenutno privlače dosta pažnje su Bunt Crna Gora i Nju Ejdž Četnici, u kojima članovi često ostavljaju nacističke, četničke i antisemitske poruke i emotikone.

Jovanović: Mim – prolazni kulturni koncept koji se brzo širi, reprodukuje i, na kraju, zaboravlja

Nju ejdž četnici agilno i žestoko obračunavaju se sa svim neistomišljenicima. Očigledno da su se uživjeli u ulogu novokomponovanih četnika i virtuelnom brutalnošću pokušavaju da opravdaju naziv svoje grupe. To je na svom primjeru osjetio i Milan Jovanović iz Digitalnog forenzičkog centra koji je, zbog objave na Tviter nalogu, dobio salvu uvreda.

„Nakon što sam na Tviteru objavio skrinšot prepiske sa Nju Ejdž četnika, u kojoj se daju instrukcije članovima za spamovanje Nove S, zbog objave o zlostavljanju na SPC, našao sam se na žestokom udaru tih profila, koji su mi upućivali najogavnije riječi u uvrede. Nakon što sam dobio desetine ovakvih i sličnih komentara, doveden sam u situaciju da zaključam profil, zbog enormne količine mržnje.

U međuvremenu je ova širokogruda skupina uputila više follow requestova. Internet je bez sumnje doveo do demokratizacije podataka, ali isto tako do nekih manje lijepih trenutka i pojava, poput ovih. Ovakve stvari se mogu desiti bilo kome od nas, ukoliko bacimo kamen gdje ne treba“, objašnjava Jovanović.

Osjećaj, kako navodi naš sagovornik, nije nimalo prijatan.

Sa Jovanovićem smo razgovarali i o istoriji „mimova“, ali i njihovoj prvobitnoj ideji, koja je, čini se, u Crnoj Gori zaživjela na primitivan i prilično izopačen način.

„Termin mim smislio je Ričard Dokins 1976. godine, u svojoj knjizi The Selfish Gene – Sebični gen. On je identifikovao mim kao prolazne kulturne koncepte koji se brzo šire, reprodukuju i na kraju zaboravljaju – poput pjesama ili umjetničkih stilova.

Prvi zabilježeni viralni mim zapravo je bio LOLcats mim, koje je popularizovala platforma 4chan i 9gag. Taj mim se sastojao od različitih slika mačaka i mačića praćenih natpisima u njihovoj posebnoj gramatici, a uslijedili su Pepe the Frog, Nyan Cat, the Doge i drugi“, objašnjava Jovanović.

Kako dodaje, mimovi su vjerovatno najefikasnije sredstvo komunikacije u 21. vijeku.

„Kombinovanjem prepoznatljivih, povezanih ili lako svarljivih slika sa kratkim i sažetim tekstom, oni imaju moć da korisnicima prenesu relativno složene ideje – gotovo trenutno. Prikladni su za društvene medije i imaju ogroman potencijal da postanu viralni, dosežući široku publiku.

Mimovi se vode načelom manje je više i uspijevaju upravo zbog neopterećenosti informacijama – što brže shvatite poentu, veće su šanse da mim postane viralan„, kaže on.

U početku kreirani kao humoristički narativ, mimovi su, prema riječima našeg sagovornika, vremenom postali oružje koje se koristi tokom izbora, protesta ili drugih unutrašnjih ili spoljašnjih neslaganja.

„Kada se naprave, mimovi dijeljenjem gube pečat autora, kao i kontekst u kome su napravljeni i postaju kolektivno vlasništvo jedne kulture, odnosno svojevrsna subkultura.

U Crnoj Gori i regionu mnogi ljudi pristupaju mimovima kao bezazlenoj zabavi, međutim mi smo sada zašli daleko iza toga. Mim ratovi su stalna karakteristika naše politike i ne koriste ih samo internet trolovi, već i partije, politički kandidati i aktivisti sa obje strane, što je bilo više nego evidentno tokom izbora i kampanje u Crnoj Gori, ali se teren polako priprema i za Nikšić“, navodi Jovanović.

Te stranice, kako objašnjava, uglavnom stvaraju i šire satirični sadržaj kojim aktivno preispituju društveno-političku realnost u Crnoj Gori – što se uvijek i ne prepozna pa su crnogorski mediji znali da prenesu njihove satirične objave i predstave ih kao istinite, ne uvidjevši da se radi o šali i satiri.

„Neke od tih stranica, međutim, znale su da pređu granicu šale i satire i zađu u domen ekstremnih rasističkih stavova i objava, poput one za stanovnike Tuzi, mizoginih objava na račun Aleksandre Vuković ili korišćenje najpoznatijeg antisemitskog mima – srećnog trgovca (Happy Merchant). Bilo je tu dosta spornih stvari među njihovim objavama“, kaže on.

Kako navodi, najveća opasnost mimova krije se u sljedećem:

„Iako bi se mimovi mogli slaviti kao originalno, efikasno, duhovito i jednostavno sredstvo komunikacije putem interneta, oni imaju jednu osnovnu manu: nema naglaska na istini ili tačnim informacijama i čini se da za svaku osobu koja prepozna šalu, parodiju i ironiju dostavljenu putem mima postoje još dvije osobe koji ih vide i šire kao istinu.

To ne znači da su mimovi sami po sebi štetni, ali je jasno je da oni imaju potencijal da šire lažne vijesti ili dezinformacije efikasnije i brže od tačnih informacija predstavljenih u vijestima, na primjer“, kaže Jovanović.

Digitalni forenzički centar, navodi on, već duže pokušava da izgrađuje razumijevanje ljudi podizanjem svijesti o savremenim internet fenomenima, ukazujući na sve izraženiji problem govora mržnje, upiranja prstom bez dokaza, širenja dezinformacija i ostalih negativnih tvorevina modernog digitalnog doba.

„Smatram da nadležni ne treba da hvataju tvorce mimova (osim ukoliko ne krše zakon), već da ojačaju institucije koje prenose pouzdane informacije, poput medija, akademija, nezavisnih vladinih agencija i drugih koji treba da rade na razvoju medijske pismenosti i kritičkog razmišljanja.

Aktivni sudionici internet zajednice Crne Gore poput medija, mim stranica, koje su postale važan faktor, aktivista i ključnih donosilaca odluka moraju nam pomoći u smirivanju tenzija i podizanju svijesti o važnosti kritičkog rasuđivanja i posmatranja. U suprotnom, samo je pitanje vremena kada će svako od nas biti meta. A ovakvim tempom, ispostavlja se da hoće, i to vrlo brzo. O implikacijama tih dešavanja na dalju fragmentaciju crnogorskog društva suvišno je govoriti“, zaključuje Jovanović.

Mimeri spremni za predizbornu kampanju u Nikšiću

Analitički prikaz popularnosti mim stranica ponajbolje pokazuje njihova interesovanja, ali i pravac angažovanosti. Kako se vidi na grafikonu ispod, popularnost koju im je donio početak litija (za neupućene – najveći dio crnogorskih mimera fanovi su SPC, a njihove žrtve svi oni koji kritikuju pomenutu organizaciju) bila je u padu sve do ljeta 2020. Pravi procvat, međutim, mim stranice doživljavaju uoči izbora za koje bivaju angažovani kao da sami učestvuju na njima.

Zato, ne čudi činjenica da, prepoznajući plodan teren za djelovanje, koriste i nikšićke izbore da iskoriste trenutnu popularnost i daju nesebičnu podršku određenim političkim grupacijama.

Nema sumnje da će krivulja posjećenosti nastaviti da raste. No, karakteristika mim stranica je da na kraju budu zaboravljene. Biće, ipak, upamćeno da se u vrijeme njihove popularnosti ironija mogla naći samo u jednome – mim stranice su dovele do „savršenstva“ podvaljivanje govora mržnje, jezika uvreda na račun pojedinaca i kolektiviteta, nepoštovanje ljudskoga dostojanstva… kao slobodu govora.

U ovome što su mim stranice o kojima govorimo nema ni etike, ni estetike. Jezikom crnogorske tradicije kazano: nema ni čojstva, ni junaštva. Ima samo razornih posljedica po malo, neanonimno i, doskora, u najboljem značenju te riječi – tradicionalno crnogorsko društvo. Društvo u kojem je obraz bio svetinja, a što koristimo perfekat zasluga je koliko mimera, toliko državnih institucija, tužilaštva pogotovo i, dakako, selektivno osjetljivog civilnog sektora.

(Ovaj tekst Antena M odradila je u saradnji sa portalom Autonomija)