Skip to main content

MIRKO ĐORĐEVIĆ: Vojvodina – ram bez slike

Autonomija 18. јан 2012.
3 min čitanja

Kada čovek prati – recimo decenijama – šta se piše o Vojvodini, posebno u novije vreme, on ostaje zbunjen i mnogo šta mu jasno nije.

Naravno, nećemo ovde mnogo o istoriji vojvođanske autonomije, budući da je to jasno. Ili se barem čini da je jasno. Ko sve nije davao autonomiju i ko je sve nije zakidao – ukidao i obnavljao. Ako ćemo pravo, najjasnije su bile političke strukture moći u velikoj Monarhiji, no to ne znači da i one nisu ukidale i zakidale, pa i povremeno likvidirale sasvim. Za njima su komunisti pod Titom, koji su bili – koliko god da to deluje mnogima čudno – u nečemu dosledni, iako je na tom putu bilo kolebanja i posustajanja – pa i gorih stvari. Ram je, dakle vekovima postojao, ali slika u njemu se menjala. Mislimo na političku sliku. Bilo je iznenađenja, a poslednje ćemo još jednom spomenuti: pri samom kraju minule godine sam Toma Grobar je Vojvodini jemčio autonomiju i to rečima koje su mnoge zbunile – biće Vojvodina “lokomotiva” našeg približavanja EU.

Nije lako verovati političarima, jer, primerice, uvaženi je prvak SNS nudio isto i efendiji Zukorliću sa kojim se u oba obraza celivao. I sa Crnogorcima se sastajao i verovatno svašta obećavao. U tim predizbornim trikovima Nikolić nije sam, ni mnogo nov. Kada se dođe na vlast, obično se legendarni ćurak okrene naopako i koriste se, pored istorijskog jogurta, i ozbiljnija sredstva. Sad prvak LDP optužuje LSV i DS da samo “tužno imitiraju vojvođansku autonomiju”. Tek ćemo videti ko imitira autonomiju, ali to skoro – to je naš stav – biti neće, jer će biti još foliranja i imitiranja. Uoči izbora, to je istina, mnogo živopisnije i bučnije. U Ustavu Srbije sve je jasno – pa recimo i to da su Crkve i verske zajednice odvojene od države – ali ko se sve nije potrudio da se to relativizuje, pa i sasvim zanemari. I toj igri nema kraja.

Nisu se mnogo bolje snašli ni takozvani “autonomaši”, odnosno i oni igraju neku svoju igru. Uvek se pogađaju i pogode se makar privremeno, do daljeg. Niko tu nije nevin, jer je još Franc Leskošek govorio u ime komunista da u Vojvodini treba proizvoditi svinje, i tako dalje. Niko da pogleda – ili se to retko čini – spise nekog Mladena Leskovca i ogromni njegov doprinos da slika u ramu bude jasnija. To je u sferi kulture. Zaboravili su i Veljka Petrovića i tolike druge, ali to je već sfera književnosti i kulture. I o tome nećemo ovde.

Nema potrebe – barem u ovom zapisu – duže raspravljati ni o kulturi ni o istoriji Vojvodine – ionako to političari rade po potrebi.

Postoje oprobana sredstva da se svaki razgovor o autonomiji zaustavi i to se uglavnom čini etiketama – separatisti – autonomaši ili neprijatelji Srbije. Kada neko pomene Vojvodinu i njene karakteristike, dobacuje mu se da je to nostalgija za Franjom Josipom i niko ne obraća pažnju da ima i nostalgije i za Jugoslavijom, pa i za vremenima carice Zite. I nostalgija je legitimna samo ako ne skriva stanje stvari, a to u ovom slučaju mnogi i čine. Vojvodina je u Srbiji, svi priznaju, ali niko da pomene ozbiljno šta je sa nadležnostima koje Vojvodini sleduju po Ustavu. I decentralizacija i regionalizacija se slabo pominju, jer i tu mnogi vide sumnjivu stvar. Ono evropsko u biću Vojvodine uvek ostaje u nekoj senci, a to je ono što bi bio početak puta ka modernoj Srbiji, koja danas stoji u bespuću.

Pregovara se sa Kosovom – i to je dobro – a mnogi ne vide da to Srbija pregovara sama sa sobom, jer po onom papiru koji nosi oznaku 1244 i Kosovo i Srbija su jedno i nedeljivo kao celina. Vojvodini nije potrebna nikakva povelja sa tajanstvenim silama – njoj treba popunjavanje rama kulturno-političkom slikom na kojoj se vide svi, sve nacije i sve vere. Stoga nam se čini da su i razne optužbe o tome ko je kriv za loše stanje u Vojvodini samo obični predizborni slogani. Ako je napokon izašla dobra knjiga o Vojvodini o kojoj novine pišu, vreme je da se slika bolje postavi u okvir/ram koji svi znamo. Knjigu tek listamo i čini nam se da najavljuje vreme ozbiljnijih razgovora o Vojvodini. Samo se na primer još ne zna ko bi sve pristao na pravi razgovor, a ko bi sve došao sa spremljenim etiketama za dnevno-političke potrebe. I jedno obaveštenje: u Ljubljani, u izdanju Cankarijeve založbe, ovih dana je izašla knjiga “Tito in tovariši” – ozbiljno delo ozbiljnog istoričara. O Vojvodini je u njoj mnogo novog, a posebno o autonomiji.

Slika jednom mora da nađe ram i obrnuto – ovako ćemo se vrteti u krugu.

(Autonomija)