Svakako ste primijetili da se jezik Evropske unije približava ne apsolutnoj nerazumljivosti, nego apsolutnoj praznini, tački u kojoj jezik postaje antijezik. Jer na tom jeziku moguće je danima govoriti a da se ništa ne kaže. I obratno, na tom se jeziku, čak i ako se danima govori, ništa ne može reći. Taj antijezik oslikava strukturu antidržave, koju niski duhom smatraju civilizovanom, gotovo savršenom, jer ne znaju ko, kako i do kada vlada, a to zato jer vladaju antipolitičari koji vode antipolitiku, dok njihovi podanici, antigrađani, vjeruju kako je to najveća sreća. Dok je, zapravo, istinska sreća živjeti u državi u kojoj u svakom trenutku znaš ko vlada, ko ima moć, državi u kojoj, dakle, u svakom trenutku znaš ko te tlači i koga treba svrgnuti – dakle voditi politiku.

Kako je primijetio Frank Furedi, komplikovana, isprazna  retorika koju su usvojile zapadne političke elite ne skriva neku tajnu, veliku ideju koju ta elita slijedi. Naprotiv: jedina “velika ideja je u tome da nema velike ideje”. Osim toga, ta retorika se koristi da prikrije “ne samo da elita nema veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih”. Furedi navodi primjer Tessae Jowell, državnog sekretara za kulturu u britanskoj vladi, koja je 2004. izjavila kako na sastancima “apsurdni jezik koji koristimo bilježi u svoju malu svesku koja je prepuna takvih budalaština”. Pored besmrtne “održivi razvoj”, mjesto u njenoj svesci našle su i sljedeće fraze: “održivi obroci u školama”, “povratni izvještaj o podacima u regionalnoj kulturi”, “strateški ciljevi evaluacije”, razne vrste raznolikosti, transparentnosti, uključivanja, najbolje prakse, društvene kohezije i inkluzije…

Jezik je to “vladavine prava”, “milenijumskih ciljeva” te “suočavanja sa prošlošću i pomirenja”… jezik koji ne stremi ničem istinitom: naprotiv, jezik koji ideju istinitog isključuje kao nasilnu, kao agenta ekstremizma. Jezik je to koji je “istinito” zamijenio sa “tačno” a etički sud sa algoritmom, nemoćan pred iskazom: to možda nije tačno, ali je istina.

Na jeziku o kojem je riječ moguće je saopštiti kako su izbori u Srbiji, na kojima je, praktično, učestvovala jedna stranka, bili umjereno fer i umjereno demokratski. Na tom je jeziku moguće prihvatiti rezultat takvih izbora kao umjereno tačno iskazanu volju građana.

Samo na tom jeziku moguće je kao proevropsku prihvatiti vladu koju je od svojih sljedbenika mrtav sastavio, pa još sastavio u manastiru, lično Amfilohije Radović, čije je antievropejstvo bilo postojano koliko i njegov nacionalizam.

“Integrisati se u Evropu, koja je sve više Evropa bez Boga, Evropa protiv Boga, čiji ustav izbjegava da zapiše da se ona temelji na hrišćanskim vrijednostima, to znači gubiti svoj kompas, svoj mir duhovni, svoj smisao, znači odreći se svega onoga na čemu je sagrađeno sve što jesmo i što imamo kroz našu istoriju”, govorio je otac “proevropske” i “prve demokratske i slobodne” crnogorske vlade.

Samo na tom jeziku moguće je otćutati blitzkrieg koji je na nezavisnost sudstva i ideju podjele vlasti poveo crnogorski ministar pravde kada je, praktično, naložio sudu da obori prvostepenu presudu za “terorizam u pokušaju”. Presudu koju su, uzgred, onomad pozdravile ambasade SAD i UK. Inače će presudu ispraviti njegova vlada (?!). Sud je ministra poslušao. To, još uvijek, nisu pozdravile ambasade USA i UK.

Mi koji se sjećamo posljednjih dana socijalističke Jugoslavije sjećamo se i kako je zvanični jezik te zemlje postao najprije nemoćan, potom i komičan pred b koji se uzdigao.

Jezik današnje Crne Gore, pak, jezik je upornog poricanja i beskrajne hipokrizije. Njega karakteriše afirmacija kroz negaciju. Na šta mislim?

Kada vlada i njeni propagandisti ponavljaju kako “neće biti revanšizma i progona političkih neistomišljenika”, ona jasno poručuje: “naravno da će biti revanšizma – i vi to znate”. Onda se uključi i EU, koja svjedoči revanšističkoj orgiji, pa saopšti kako su “političke slobode jedna od temeljnih evropskih vrijednosti”, ili nešto slično… Ako bi Krivokapićeva i Abazovićeva vlada stala strijeljati političke protivnike, iz EU bi na to reagovali podsjećanjem kako bi države-aspirantni na članstvo u Evropskoj uniji trebale poštivati član 3. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koji veli: “Svako ima pravo na život, slobodu i bezbjednost ličnosti”. Ako to nije slučaj, EU će isto uredno zabilježiti na kraju godine, u izvještaju o napretku u procesu pridruživanja.

Kada URA svakodnevno ponavlja kako “nikada neće učiniti ništa što bi ugrozilo interese Crne Gore”, ta partija jasno saopštava da to ne samo da hoće, nego već jeste učinila. Zamislite situaciju u kojoj muž supruzi, ili suprugu, svakoga jutra i večeri, ničim izazvan, ponavlja kako nikada ne bi učinio ništa što bi ugrozilo njihov brak. Šta bi njegov partner mogao zaključiti, osim da ga ovaj vara? Neprekidno zaklinjanje na vjernost je samo druga forma priznanja nevjere.

Konačno, kada je Đukanovićev DPS posljednjih godina svoje vladavine ponavljao “Nikad više 1918”, zapravo su saopštavali: “mi vrlo dobro znamo da ćemo završiti kao Kralj Nikola”.

U istom tonu nastavili su i nakon izbora: “ima nas više nego dovoljno… nikada nećemo dozvoliti da…”. Jasno: ima vas više nego dovoljno da budete poraženi na izborima; već ste dozvolili da…

Šta, onda, da se radi?

Za početak, i za promjenu, moglo bi se probati ovo: govoriti kako jeste.

Potom: čim prije prestati sa patriotskim kempom, koji uključuje i urnebesna obećanja o “odlasku u šumu”.

U šumi se danas više niko ne može skriti. U jeziku se niko nikada nije skrio.

(Autonomija, foto: Tanja Draškić Savić)