Skip to main content

DALIBOR STUPAR: Čuvari Aušvica

Autori 10. okt 2019.
3 min čitanja

Nekoliko stotina neljudi zaposlenih u fabrici „Milan Blagojević – Namenska“ iz Lučana, okupilo se ispred Osnovnog suda u Ivanjici, sa namerom da se ulizuju direktoru i dvojici rukovodilaca kojima se sudi za pogibiju dva radnika, i istovremeno vređaju i ponižavaju porodice koje traže pravdu. Naravno da je ovakva rečenica suprotna svim uzusima i standardima novinarske profesije, te se takva ne bi mogla naći ni u jednom ozbiljnom mediju. Istovremeno, ta rečenica je od prvog slova do tačke na kraju – čista i neporeciva istina. Jer, ma koliko pokušali da bogatstvo našeg jezika upregnemo u kreativno tumačenje događaja pred sudom, istina je samo jedna. Ogoljena. Teška.

„Sram te bilo što nam rušiš fabriku i napadaš ljude, jesi li znao gde ti radi sin“ dobacivali su prisutni branitelji lika i dela večitog direktora. Golijata koji je u penziji još od 2004. godine, ali funkciju ne napušta od 1982! Za njegovog vakta, u fabrici je zabeležena 21 žrtva, a prema tvrdnjama radnika, umesto krivičnog gonjenja, direktor je uspevao da sve zataška nagodbama – dodelom stanova, zaposlenjem ili novcem. Ako tim porodicama i možemo progledati kroz prste zbog toga što mu se nisu suprotstavile, jer su zbog svog bola bile još ranjivije i usamljenije, ostalima to može samo da bude otežavajuća okolnost.

Taj nedostatak solidarnosti, zapravo kukavičluk, razlog je zbog kojeg su se pred sudom ponašali tako kako su se ponašali. To je taj kukavičluk koji pogrešno nazivamo „mentalitetom“ i kojim se ponosimo. To je ono razmišljanje – ja ne smem da se suprotstavim, ko si ti da smeš? Ko si ti da tražiš pravdu? Moraš da ćutiš kao i mi, jer u suprotnom otkrivaš i naš kukavičluk. Slobodoljubivi i pravdoljubivi narod? Kukavice najobičnije. To nije izuzetak, to je pravilo, setimo se samo podrške Jutki ili Simonoviću.

Tako su i 2000. godine kolege iz produkcije UrbaNS napadnute verbalno, dok su snimale ljude u redu za šećer. Penzioneri su ih napali i vređali, ponosno ističući kako im je Sloba omogućio da kupe šećer po ceni od osam dinara. A zapravo su bili postiđeni što neko javno ukazuje na njihovu bedu. Milošević ih je opljačkao i godinama terao da stoje u redovima, ali to se ticalo njihovih malih, anonimnih života. Pobunili su se tek kada je neko odlučio da tu njihovu bedu prikaže javno. Naravno, ne protiv Miloševića. Strah je i tada bio jači.

Isto je i danas – na sve načine pravdamo strah od direktora, opštinskih i stranačkih funkcionera, izvršitelja, investitora, naprednjačkih koordinatora… A upravo ih taj strah drži tu gde su. Babe i dedovi iz Toplog Dola pokazali su nam kako treba s njima. Nisu kalkulisali, nisu tražili izgovore, nisu se pravdali, ustali su da brane svoje. Na žalost, investitora su oterali sami, a ne uz pomoć 20 ili 30 hiljada građana iz okolnih mesta, koji možda i ne bi bili lično pogođeni izgradnjom te male hidrocentrale, ali koji shvataju da se mora suprotstaviti bahatosti i bezobrazluku. Tim potezom probudili bi i druge i strah posejali na suprotnoj strani.

Jer, na temeljima satkanim od kukavičluka stoji i piramida režima u Srbiji. Kao hijene napadaju svakog ko se usudi da pokaže kičmu baš zbog toga da bi sakrili sopstveni kukavičluk. Pristali su na pravila igre u kojima tlačiš one ispod sebe, a uvlačiš se onima iznad. Bez toga bi bili ništa. I svi koji ne prihvataju taj princip podsećaju ih na to da su trampili kičmu za beneficije.

Isto tako su se i čuvari Aušvica i drugih logora branili da su samo radili svoj posao. Da su morali, ali da nisu nikoga lično ubijali. Verovatno bi i dobavljač Ciklona B rekao da nije znao za šta će biti upotrebljen. Da je on samo isporučio ugovorenu količinu, uputstvo za upotrebu i obaveštenje da se naručioci za informacije o indikacijama, merama opreza i neželjenim dejstvima imaju obratiti svom lekaru ili farmaceutu. I mašinovođe su samo svoj „teret“ u stočnim vagonima prevezle od tačke A do tačke B. Svi oni, jadni, ništa nisu bili krivi. Bila je recesija. Velika nezaposlenost. Nizak BDP. Imali su lošu kreditnu sposobnost. Poslali ih sa SIZ-a baš tu i dali im baš taj posao. Da nisu prihvatili, ostali bi na ulici.

Vreme je da se okonča sa izgovorima. Slušamo ih oduvek, ali oni u poslednjih sedam godina koštali su nas empatije za pet života. Po pravilu smo ostajali zatečeni i razočarani potezima koje su ljudi, za koje smo mislili da ih poznajemo, povlačili. Puštali da ih nosi bujica, umesto da se suprotstave. Birali liniju manjeg otpora i svakim novim izgovorom ostajali bez dela sopstvene ljudskosti. Dok se nisu pretvorili u prazne ljušture.

Ne smemo više imati strpljenja niti saosećanja prema onima koji su sami odabrali da budu na mračnoj strani. Na strani zla, na strani tlačitelja. Ako su radnici Namenske i morali da dođu pred sud, a nisu, mogli su makar da pokažu da nisu moralni talog i ljudske krpe. Nisu smeli da vređaju porodice koje godinama same, na vetrometini, vode tešku borbu za pravdu u zemlji nepravde. Dilema izgubiti posao ili ljudskost ne postoji. Zato ne sme biti razumevanja za čuvare Aušvica. Ili ćemo u suprotnom izgubiti pravo da se nazivamo ljudima.

(Autonomija, foto: Beta)